BIBLIJA - Daničić-Karadžić

POSTANAK

DK) Postanak glava 1
1 U početku stvorio je Bog nebo i zemlju. A zemlja je bila bez obličja i pusta, i bila je tama nad bezdanom; i duh Božji dizao se nad vodom.
3 I reče Bog: “Neka bude svjetlost.” I bila je svjetlost.
4 I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
5 I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. Tako večer i jutro bili su dan prvi.
6 Tada reče Bog: “Neka bude svod posred vode, da rastavlja vode od voda.”
7 I stvorio je Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bilo je tako.
8 A svod nazva Bog nebo. Tako večer i jutro bili su dan drugi.
9 Tada reče Bog: “Neka se skupe vode pod nebom na jedno mjesto, i neka se pokaže suho.” I bilo je tako.
10 I suhu zemlju nazva Bog zemlja, a skupljene vode nazva mora; I vidje Bog da je to dobro.
11 Opet reče Bog: “Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i plodonosna stabla, koja donose plod po svojim vrstama, što u se nose sjeme njegovo na zemlji.” I bilo je tako.
12 I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme po svojim vrstama, i stabla, koja donose plod, u kojima je sjeme po svojim vrstama. I vidje Bog da je to dobro.
13 Tako večer i jutro bili su dan treći.
14 Tada reče Bog: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom, da rastavljaju dan od noći, i neka budu znaci vremenima i danima i godinama;
15 i neka svijetle na svodu nebeskom, da rasvjetljuju zemlju.” I bilo je tako.
16 I stvorio je Bog dva svjetlila velika: svjetlilo veće da vlada danom, i svjetlilo manje da vlada noću, i zvijezde.
17 I postavi ih Bog na svodu nebeskom da rasvjetljuju zemlju,
18 i da vladaju danom i noću, i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je to dobro.
19 Tako večer i jutro bili su dan četvrti.
20 Tada reče Bog: “Neka vode obilato vrve živim stvorenjima, i ptice neka lete iznad zemlje pod svodom nebeskim.”
21 I tako je stvorio Bog velika morska stvorenja i sva živa bića što se miču, što su obilato provrvjele vodama po svojim vrstama, i sve ptice krilate po svojim vrstama. I vidje Bog da je to dobro.
22 I blagoslovi ih Bog govoreći: “Plodite se i množite se, i napunite vode po morima, i ptice neka se množe na zemlji.”
23 Tako večer i jutro bili su dan peti.
24 Tada reče Bog: “Neka zemlja izvede iz sebe živa bića po svojim vrstama, stoku i gmizavce i zvijeri zemaljske svako po svojoj vrsti.” I bilo je tako.
25 I stvorio je Bog zvijeri zemaljske po svojim vrstama, i stoku po svojim vrstama, i sve sitne životinje na zemlji po svojim vrstama. I vidje Bog da je to dobro.
26 Tada reče Bog: “Da napravimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, neka vladaju nad ribama morskim nad pticama nebeskim nad stokom nad cijelom zemljom i nad svim što gmiže po zemlji.”
27 I stvorio je Bog čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju stvorio ga; muško i žensko stvorio ih.
28 I blagoslovio ih Bog, i reče im Bog: “Budite plodni i množite se, i napunite zemlju, i sebi ju podložite. Vladajte nad ribama morskim nad pticama nebeskim nad svim živim bićima što se miču po zemlji.”
29 I još reče Bog: “Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva stabla rodna koja nose sjeme; neka vam je to za hranu.
30 A svim zvijerima zemaljskim i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima život, dao sam sve zeleno bilje za hranu.” I bilo je tako.
31 Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, bilo je veoma dobro. Tako večer i jutro bili su dan šesti.

DK) Postanak glava 2
1 Tako je bilo dovršeno nebo i zemlja i sva vojska njihova.
2 Sedmoga dana dovršio je Bog svoja djela, koja je učinio; i počinuo je na sedmi dan od svega svojega djela što je učinio.
3 Tada Bog blagoslovi sedmi dan, i posveti ga, jer je taj dan počinuo od svega svojega djela, koje je bio učinio;
4 To je opis postanka neba i zemlje, kad su bili stvoreni, u vrijeme kad je Gospodin Bog stvorio zemlju i nebo,
5 prije nego što je bilo ikakve poljske biljke na zemlji i prije nego što je rasla trava na zemlji. Jer Gospodin Bog još nije pustio kišu na zemlju, i nije bilo čovjeka da obrađuje zemlju.
6 No, podizala se para iz zemlje da natapa svu zemlju.
7 I stvorio je Gospodin Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i udahnuo mu u nos dah života; i čovjek je postao živo biće.
8 I Gospodin Bog zasadi vrt u Edenu prama istoku; i ondje smjesti čovjeka, kojega je stvorio. Pst.
9 I učini Gospodin Bog da rastu iz zemlje svakojaka stabla lijepa za gledanje i dobra za jelo, i stablo života usred vrta i stablo znanja dobra i zla.
10 A rijeka je tekla iz Edena natapajući vrt, i odande se dijelila u četiri rijeke.
11 Prvoj je ime Pišon, ona teče oko cijele zemlje Havile, gdje ima zlata. Pst. 25:18
12 I zlato je one zemlje vrlo dobro; ondje ima i bdelija i kamena oniksa.
13 A drugoj je rijeci ime Gihon, ona teče oko cijele zemlje Kuš.
14 A trećoj je rijeci ime Hidekel, ona teče istočno od Asirije. A četvrtoj je rijeci Eufrat.
15 Tada Gospodin Bog uzevši čovjeka namjesti ga u edenski vrt, da se brine za njega i pazi.
16 I Gospodin Bog zapovjedi čovjeku govoreći: “Jedi slobodno sa svakog stabla u vrtu;
17 ali sa stabla od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u onaj dan u koji s njega okusiš, sigurno ćeš umrijeti.”
18 I reče Gospodin Bog: “Nije dobro da je čovjek sam; napravit ću mu pomoćnicu njemu sličnu.”
19 Gospodin Bog stvorio je od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati. I kako je koju životinju Adam nazvao onako joj je bilo ime.
20 I Adam nadjene imena svoj stoci i pticama nebeskim i svakoj zvijeri poljskoj; ali se za Adama nije našla pomoćnica njemu slična.
21 I Gospodin Bog pusti dubok san na Adama, te je zaspao; pa mu uzme jedno rebro, i to mjesto popuni mesom.
22 I Gospodin Bog je stvorio je ženu od rebra, koje je uzeo Adamu, i dovede ju k Adamu.
23 A Adam reče: “Ovo je sada kost od mojih kostiju, i tijelo od mojega tijela; neka joj bude ime žena, jer je uzeta od čovjeka.”
24 Stoga će čovjek ostaviti svojega oca i svoju majku, i prionut će k svojoj ženi, i bit će dvoje jedno tijelo.
25 A oboje su bili goli, Adam i žena mu, i nisu se stidjeli.

DK) Postanak glava 3
1 Ali zmija je bila lukava mimo sve zvijeri poljske, koje je stvorio Gospodin Bog; pa reče ženi: “Je li istina da je Bog rekao da ne jedete sa svakog stabla u vrtu?
2 A žena reče zmiji: “Mi jedemo plod sa svakog stabla u vrtu;
3 Samo plod s onog stabla usred vrta, rekao je Bog: “Ne jedite i ne dirajte u njega, da ne umrete.’ ”
4 A zmija reče ženi: “Nećete vi umrijeti.
5 Nego zna Bog da će vam se onoga dana kad jedete s njega, otvoriti oči, pa ćete postati kao Bog, i znati što je dobro i zlo.”
6 A žena kad je vidjela da je plod na stablu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je stablo vrlo poželjno za mudrost, ubere njegova ploda i pojede. Ona dade i svojemu mužu koji je bio s njom, i on je jeo.
7 Tada se obadvoma otvore oči, i oni upoznaju da su goli; pa su spleli lišća smokova i napravili sebi pregače.
8 I čuli su glas Gospodina Boga, koji je šetao za dnevne hladovine; i Adam i njegova žena skriju se ispred Gospodina Boga među drvećem u vrtu.
9 A Gospodin Bog viknu Adama i reče mu: “Gdje si?”
10 A on reče: “Čuo sam glas tvoj u vrtu, pa sam se poplašio, jer sam gol, te sam se sakrio.
11 A Bog reče: “Tko ti je rekao da si gol? Da nisi jeo s onog stabla što sam ti zabranio da ne jedeš s njega?
12 A Adam reče: “Žena koju si sdružio sa mnom, ona mi dade sa stabla, te jedoh.
13 A Gospodin Bog reče ženi: “Zašto si to učinila? A žena odgovori: “Zmija me prevari, te jedoh.
14 Tada reče Gospodin Bog zmiji: “Kad si to učinila, da si prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se vučeš i prah da jedeš do svojega vijeka.
15 I još stavljam neprijateljstvo između tebe i žene i između potomstva tvojega i potomstva njezina; ono će ti glavu zgnječiti a ti ćeš njega u petu gristi.
16 A ženi reče: “Tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar.
17 Pa onda reče Adamu: “Što si poslušao ženu i okusio sa stabla s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe, s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka;
18 Trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko;
19 Sa znojem lica svojega jest ćeš kruh, dokle se ne vratiš u zemlju, jer si iz nje uzet; ta prah si, i u prah ćeš se vratiti.
20 I Adam nadjene svojoj ženi ime Eva, zato što je ona majka svima živima.
21 I napravi Gospodin Bog Adamu i njegovoj ženi haljine od kože, i odjene ih u njih.
22 I reče Gospodin Bog: “Eto, čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži svoju ruku i nabere i sa stabla od života, i okusi, te do vijeka živi.
23 I Gospodin Bog progna ga iz vrta edenskog da radi zemlju, od koje bi uzet;
24 I prognavši čovjeka postavi pred vrtom edenskim kerubina s plamenim mačem, koji se blistao, da čuva put k stablu od života.  

DK) Postanak glava 4
1 Iza toga Adam pozna Evu, svoju ženu, a ona zatrudnje i rodi Kaina, i reče: “Dobila sam čovjeka od Gospodina.
2 Tada opet rodi, ovaj puta brata njegova Abela. I Abel posta pastir a Kain ratar.
3 A poslije nekog vremena dogodi se, te Kain prinese Gospodinu prinos od roda zemaljskog;
4 A i Abel prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline. I Gospodin pogleda na Abela i na njegov prinos,
5 A na Kaina i na njegov prinos ne pogleda. Zato se Kain veoma rasrdi, i lice mu se promijeni.
6 Tada reče Gospodin Kainu: “Što se srdiš? Što li ti se lice promijenilo?
7 Nećeš li biti mio, kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro, grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašću, i ti si mu stariji.
8 Poslije je govorio Kain s Abelom bratom svojim. Ali kad su bili u polju, skoči Kain na Abela svojega brata, i ubije ga. Jud
9 Tada reče Gospodin Kainu: “Gdje ti je brat Abel? A on odgovori: “Ne znam; zar sam ja čuvar svojega brata?
10 A Bog reče: “Što učini! Glas krvi tvojega brata viče sa zemlje k meni.
11 I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila svoja usta da primi krv tvojega brata iz ruke tvoje.
12 Kad zemlju uzradiš, neće ti više davati blaga svojega. Bit ćeš skitalica i bjegunac na zemlji.
13 A Kain reče Gospodinu: “Krivica je moja velika da mi se ne može oprostiti.
14 Evo me teras danas iz ove zemlje da se krijem ispred tebe, i da se skitam i potucam po zemlji, pa će me ubiti tko naiđe na me.
15 A Gospodin mu reče: “Zato tko ubije Kaina, sedam će se puta to pokajati. I napravi Gospodin znak na Kainu da ga ne ubije tko naiđe na njega.
16 I otide Kain ispred Gospodina, i naseli se u zemlji Nod istočno od Edena.
17 I pozna Kain svoju ženu, a ona zatrudnje i rodi Enoka. I sazida grad i prozva ga po imenu svojega sina Enok.
18 A Enoku se rodi Irad; a Iradu se rodi Mehujael: a Mehujaelu se rodi Metušael; a Metušael se rodi Lamek.
19 I uzeo je Lamek dvije žene: jednoj je bilo ime Ada a drugoj Sela.
20 I Ada rodi Jabala; od njega su se narodili oni koji žive pod šatorima i stoku pasu.
21 A bratu njegovom je bilo ime Jubal; od je praotac svih koji sviraju na liru sviralu.
22 A i Sila rodi Tubal-Kaina, koji je bio vješt kovati svašta od bronze i od željeza; a sestra Tubal-Kainova je bila Naama.
23 I reče Lamek svojim ženama: “Ada i Sila, čujte glas moj, žene Lamekove, poslušajte riječi moje: ubio sam čovjeka jer me ranio, i mladića kojime udario.
24 Kad će se Kain osvetiti sedam puta, Lamek će sedamdeset i sedam puta.
25 A Adam opet pozna svoju ženu, i ona rodi sina, i nade mu ime Sit, jer mi, reče, Bog dade drugog sina za Abela, kojega ubije Kain.
26 I Situ se rodi sin, kojemu nadjene ime Enoš. Tada se počne prizivati Ime Gospodinovo.

DK) Postanak glava 5
1 Ovo je pleme Adamovo. Kad je Bog stvorio čovjeka po obličju svojemu stvorio ga je. Kol
2 Muško i žensko stvorio ih, i blagoslovi ih, i nazva ih čovjek, kad su bili stvoreni.
3 I živio je Adam sto trideset godina, i rodi mu se sin po obličju svojemu, kao što je on, i nadjene mu ime Sit.
4 A rodivši mu se Set živio je Adam osam stotina godina, i rodilo mu se sinova i kćeri;
5 Tako je živio Adam svega devet stotina trideset godina; i umrije.
6 A Set je živio sto pet godina, i rodi mu se Enoš;
7 A rodivši mu se Enoš živio je Sit osam stotina sedam godina, i rodilo mu se sinova i kćeri;
8 Tako je živio Sit svega devet stotina dvanaest godina; i umrije.
9 A Enoš je živio devedeset godina, i rodi mu se Kanaan;
10 A rodivši mu se Kanaan živio je Enoš osam stotina petnaest godina, i rodilo mu se sinova i kćeri;
11 Tako je živio Enoš svega devet stotina pet godina; i umrije.
12 A Kanaan je živio sedamdeset godina, i rodi mu se Mahalalel;
13 A rodivši mu se Mahalalel živio je Kenan osam stotina i četrdeset godina, i rodilo mu se sinova i kćeri;
14 Tako je živio Kenan svega devet stotina deset godina; i umrije.
15 A Mahalalel je živio šezdeset pet godina, i rodi mu se Jered;
16 A rodivši mu se Jered živio je Mahalalel osam stotina trideset godina, i rodilo mu se sinova i kćeri;
17 Tako je živio Mahalalel svega osam stotina devedeset pet godina; i umrije.
18 A Jared je živio sto i šezdeset i dvije godine, i rodi mu se Enok;
19 A rodivši mu se Enok živio je Jared osam stotina godina, i rodilo mu se sinova i kćeri;
20 Tako je živio Jared svega devet stotina šezdeset dvije godine, i umrije.
21 A Enok je živio šezdeset pet godina, i rodi mu se Metuselah;
22 A rodivši mu se Metuselah živio je Enok jednako po volji Božjoj trista godina, i rodilo mu se sinova i kćeri;
23 Tako je živio Enok svega trista šezdeset pet godina;
24 I živeći Enok jednako po volji Božjoj, nestade ga jer ga uzeo je Bog.
25 A Metuselah je živio sto osamdeset sedam godina, i rodi mu se Lamek;
26 A rodivši mu se Lamek živio je Metuselah sedam stotina osamdeset dvije godine, i rodilo mu se sinova i kćeri;
27 Tako je živio Metuselah svega devet stotina i šezdeset i devet godina; i umrije.
28 A Lamek je živio sto osamdeset i dvije godine, i rodi mu se sin,
29 I nadjene mu ime Noa govoreći: “Ovaj će nas odmoriti od poslova naših i od truda ruku naših na zemlji, koju prokle Gospodin.
30 A rodivši mu se Noa živio je Lamek pet stotina devedeset pet godina, i rodilo mu se sinova i kćeri;
31 Tako je živio Lamek svega sedam stotina sedamdeset sedam godina; i umrije.
32 A kad je bilo Noi pet stotina godina, rodi mu se Šem, Ham i Jafet.

DK) Postanak glava 6
1 A kad se ljudi počeli množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše.
2 Videći sinovi Božji kćeri čovječje kako su lijepe uzimali su ih za žene koje su htjeli.
3 A Gospodin reče: “Neće se duh moj do vijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto dvadeset godina.
4 A bilo je tada divova na zemlji; a i poslije, kad su se sinovi Božji sastajali sa kćerima čovječjim, pa su im one radile sinove; to su bili silni ljudi, od starine na glasu.
5 I Gospodin videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle,
6 Pokaja se Gospodin što je stvorio čovjeka na zemlji, i bilo mu zao u srcu.
7 I reče Gospodin: “Uništit ću sa zemlje ljude koje sam stvorio, od čovjeka do stoke i do sitne životinje i do ptica nebeskih; jer se kajem što sam ih stvorio.
8 Ali Noa nađe milost pred Gospodom.
9 Ovo su događaji Noini: Noa je bio čovjek pravedan i besprijekoran svojega vijeka; po volji Božjoj svagda je živio Noa.
10 I rode se Noi tri sina: Šem, Ham i Jafet.
11 A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja.
12 I pogleda Bog na zemlju, a ona je bila pokvarena; jer svako tijelo pokvari svoj put na zemlji.
13 I reče Bog Noi: Kraj svakom tijelu dođe pred mene, jer napunili zemlju bezakonja; i evo hoću da ih uništim sa zemljom.
14 Napravi sebi korablju od drva gofera, i napravi pregratke u korablji; i premaži ju smolom iznutra i izvana.
15 I napravi ga ovako; u dužinu neka bude trista lakata, u širinu pedeset lakata, i u visinu trideset lakata;
16 Pusti dosta svjetlosti u korablji; i krov mu svedi ozgora od lakta; i udari vrata korablji sa strane; i napravi ga na tri boja: donji, drugi i treći.
17 Jer evo pustit ću potop na zemlju da uništim svako tijelo u kojemu ima živa duša pod nebom; što je god na zemlji sve će izginuti. ,
18 Ali ću s tobom učiniti zavjet svoj: i ući ćeš u korablju ti i sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih s tobom.
19 I od svega živog, od svakog tijela, uzet ćeš u korablju po dvoje, da sačuvaš u životu sa sobom, a muško i žensko neka bude.
20 Od ptica po vrstama njihovim, od stoke po vrstama njezinim, i od svega što se miče na zemlji po vrstama njegovim, od svega po dvoje neka uđe s tobom, da ih sačuvaš u životu.
21 I uzmi sa sobom svega što se jede, i čuvaj kod sebe, neka bude hrane tebi i njima.
22 I Noa učini, kako mu zapovjedi Bog, sve onako učini.

DK) Postanak glava 7
1 I reče Gospodin Noi: Uđi u korablju ti i sav dom tvoj; jer sam te našao pravedna pred sobom ovoga vijeka.
2 Uzmi sa sobom od svih životinja čistih po sedmero, sve mužjaka i ženku njegovu; a od životinja nečistih po dvoje, mužjaka i ženku njegovu,
3 Isto tako i od ptica nebeskih po sedam, mužjaka i ženku njegovu, da im se sačuva sjeme na zemlji.
4 Jer ću do sedam dana pustiti kišu na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći, i uništit ću sa zemlje svako tijelo živo, koje sam stvorio.
5 I Noa učini sve što mu zapovjedi Gospodin.
6 A bilo je Noi šest stotina godina kad dođe potop na zemlju.
7 I uđe Noa u korablju i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim radi potopa.
8 Od životinja čistih i od životinja nečistih i od ptica i od svega što se miče po zemlji,
9 Uđe k Noi u korablju po dvoje, muško i žensko, kao što je Bog zapovjedio Noi.
10 A u sedmi dan dođe potop na zemlju.
11 Kad je bilo Noi šest stotina godina, te godine drugog mjeseca, sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan otvorili se svi izvori velikog bezdana, i otvorili se ustave nebeske;
12 I udari kiša na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći.
13 Taj dan uđe u korablju Noa i Sim i Ham i Jafet, sinovi Noini, i žena Noina i tri žene sinova njegovih s njima;
14 Oni, i svakojake zvijeri po vrstama svojim, i svakojaka stoka po vrstama svojim, i što se god miče po zemlji po vrstama svojim, i ptice sve po vrstama svojim, i što god leti i ima krila,
15 Dođe k Noi u korablju po dvoje od svakog tijela, u kojemu ima živa duša,
16 Muško i žensko od svakog tijela su ušli, kao što je Bog zapovjedio Noi; pa Gospodin zatvori za njim.
17 I bio je potop na zemlji za četrdeset dana; i voda dođe i ponese korablju, i podiže je od zemlje.
18 I navali voda, i usta jako po zemlji, i korablja počne ploviti vodom.
19 I navaljivala je voda sve više po zemlji, i pokri sva najviša brda što su pod cijelim nebom.
20 Petnaest lakata dođe voda iznad brda, pošto ih pokri.
21 Tada su uginula sva tijela što su se micala na zemlji, ptice i stoka, i zvijeri i sve što puže po zemlji, i svi ljudi.
22 Sve što je imalo dušu živu u nosu, sve što je bilo na suhom, pomre.
23 I uništi se svako tijelo živo na zemlji, i ljudi i stoka i što god puže i ptice nebeske, sve, velim, uništi se sa zemlje; samo Noa je ostao i koji bili s njim u korablji.
24 I stajala je voda povrh zemlje sto pedeset dana.

DK) Postanak glava 8
1 A Bog se opomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke što su bile s njim u korablji; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu.
2 I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i kiša s neba prestade.
3 I počne voda opadati na zemlji, i stalno je opadala poslije sto pedeset dana;
4 Te se ustavi korablja sedmog mjeseca dana sedamnaestog na gori Araratu.
5 I voda je opadala sve više do desetog mjeseca; i prvoga dana desetog mjeseca pokazaše se vrhovi od brda.
6 A poslije četrdeset dana otvori Noa prozor na korablji, koji je bio napravio;
7 I ispusti gavrana, koji stalno odlijetao i dolijetao dok ne presahnu voda na zemlji.
8 Pa pusti i golubicu da bi vidjeo je li opala voda sa zemlje.
9 A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u korablju, jer je još bila voda po svoj zemlji; i Noa pruživši ruku uhvati je i uzme k sebi u korablju.
10 I počeka još sedam dana, po opet ispusti golubicu iz korablje.
11 I pred večer vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov koji je otrgnula; tako pozna Noa da je opala voda sa zemlje.
12 Ali počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.
13 Šest stotina prve godine vijeka Noina prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noa otkri krov na korablji, i ugleda zemlju suhu.
14 A drugog mjeseca dvadeset sedmog dana bila je sva zemlja suha.
15 Tada reče Bog Noi govoreći:
16 Izađi iz korablje ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;
17 Sve zvijeri što su sa tobom od svakog tijela, ptice i stoku i što god puže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziđu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.
18 I iziđe Noa i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim.
19 Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se miče po zemlji po svojim vrstama iziđoše iz korablje.
20 I napravi Noa žrtvenik Gospodinu, i uzme od svake čiste stoke i od svih ptica čistih, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.
21 I Gospodin omirisa miris ugodni, i reče u svojem srcu: Neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovječjeg zla od malena; niti ću više ubijati sve što živi, kao što učinih.
22 Od sada dokle bude zemlje, neće nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći. Prp. 3:2 Jer. 33:20; 33:25

DK) Postanak glava 9
1 I Bog blagoslovi Nou i sinove njegove, i reče im; rađajte se i množite se i napunite zemlju;
2 I sve zvijeri zemaljske i sve ptice nebeske i sve što ide po zemlji i sve ribe morske neka vas se boje i straše; sve je predano u vaše ruke.
3 Što se god miče i živi, neka vam bude za jelo, sve vam to dadoh kao zelenu travu.
4 Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv.
5 Jer ću i vašu krv, duše vaše, iskati; od svake ću je zvijeri iskati; iz ruke samog čovjeka, iz ruke svakog brata njegova iskat ću dušu čovječju.
6 Tko prolije krv čovječju, njegovu će krv proliti čovjek; jer je Bog po svojemu obličju stvorio čovjeka.
7 Rađajte se dakle i množite se; narodite se veoma na zemlji i namnožite se na njoj.
8 I reče Bog Noi i sinovima njegovim s njim, govoreći:
9 A ja evo postavljam zavjet svoj s vama i s vašim sjemenom nakon vas,
10 I sa svim životinjama, što su s vama od ptica, od stoke i od svih zvijeri zemaljskih što su s vama, sa svačim što je izašlo iz korablje, i sa svim zvijerima zemaljskim.
11 Postavljam zavjet svoj s vama, te od sada neće nijedno tijelo poginuti od potopa, niti će više biti potopa da zatre zemlju.
12 I reče Bog: Evo znak zavjeta koji postavljam između sebe i vas i svake žive tvari, koja je s vama do vijeka:
13 Stavio sam dugu svoju u oblake, neka bude znak zavjeta između mene i zemlje.
14 Pa kad oblake navučem na zemlju, vidjet će se duga u oblacima,
15 I opomenut ću se zavjeta svojega koji je između mene i vas i svake duše žive u svakom tijelu, i neće više biti od vode potopa da zatre svako tijelo.
16 Duga će biti u oblacima, pa ću je pogledati, i opomenut ću se vječnog zavjeta između Boga i svake duše žive u svakom tijelu koje je na zemlji.
17 I reče Bog Noi: To je znak zavjeta koji sam učinio između sebe i svakog tijela na zemlji.
18 A bili su sinovi Noini koji izađoše iz korablje: Sim i Ham i Jafet; a Ham je otac Kanaancima.
19 To su tri sina Noina, i od njih se naseli sva zemlja.
20 A Noa počne raditi zemlju, i posadi vinograd.
21 I napivši se vina napije se, i otkri se nasred šatora svojega.
22 A Ham, otac Kanaancima, vidje golotinju svojega oca, i reče obojici svoje braće na polju.
23 A Sim i Jafet uzeše haljinu, i ogrnuvši obojica ramena svoja, i idući natraške pokriše njom golotinju svojega oca, licem natrag okrenuvši se da ne vide golotinje svojega oca.
24 A kad se Noa probudi od vina, dozna što mu je učinio mlađi sin,
25 I reče: “Proklet da je Hanan, i neka bude sluga slugama svoje braće!
26 I još reče: “Blagoslovljen da je Gospodin Bog Šemov, i Hanan da mu bude sluga!
27 Bog da raširi Jafeta da živi u šatorima Šemovim, a Hanan da im bude sluga!
28 I živio je Noa poslije potopa trista pedeset godina.
29 A svega je živio Noa devet stotina pedeset godina; i umrije.

DK) Postanak glava 10
1 A ovo su plemena sinova Noinih, Šem, Ham i Jafet, kojima se rodiše sinovi poslije potopa.
2 Sinovi Jafetovi: Gomer i Magog i Madaj i Javan i Tubal i Mešek i Tiras.
3 A sinovi Gomerovi: Aškenaz i Rifat i Togarma.
4 A sinovi Javanovi: Eliša i Taršiš, Kitim i Dodanim.
5 Od njih se razdijeliše plemena narodna na zemljama svojim, svako po jeziku svojemu i po porodicama svojim, u narodima svojim.
6 A sinovi Hamovi: Kuš i Mizraim, Put i Kanaan.
7 A sinovi Kušovi: Seba i Havila i Sabta i Ramah i Sabteka. A sinovi Ramahovi: Šeba i Dedan.
8 Kušu se rodi i Nimrod; a on prvi bi silan na zemlji;
9 Bio je dobar lovac pred Gospodom; zato se kaže: Dobar lovac pred Gospodom kao Nimrod.
10 A početak kraljevstvu njegovom bili su Babilon i Erek i Akad i Kalne u zemlji Šinearu.
11 Iz te zemlje otišao je u Asiriju, i sazida Ninivu i Rehobot-Ir grad i Kalah,
12 I Resen između Ninive i Kalaha; to je veliki grad.
13 A Mizraimu se rode Ludim i Anamim i Lehabim i Naftuhim,
14 I Patrusim i Kasluhim, od kojih potječu Filistejci i Kaftorimci.
15 A Kanaanu se rodi Sidon, njegov prvenac, i Het,
16 I Jebusit i Amorit i Girgašit,
17 I Hivit i Arkit i Sinit,
18 I Arvadit i Zemarit i Hamatit. A poslije su se kanaanska plemena dalje raširila.
19 I bile su međe kanaanske od Sidona idući prema Gerari pa do Gaze, i idući prema Sodomi i Gomori i Adami i Seboimu pa do Leše.
20 To su sinovi Hamovi po porodicama svojim i po jezicima svojim, u zemljama svojim i u narodima svojim.
21 I Šemu rodiše se sinovi, najstarijem bratu Jafetovu, ocu svih sinova Eberovih.
22 Sinovi Šemovi bili su: “Elam i Ašur i Arfaksad i Lud i Aram.
23 A sinovi Aramovi: Uz i Hul, i Geter i Maš.
24 A Arfaksadu se rodi Salah, a Salahu se rodi Eber.
25 A Eberu su se rodili dva sina: jednom je bilo ime Peleg, jer se u njegovo vrijeme razdijeli zemlja, a bratu njegovom ime Joktan.
26 A Joktanu se rode: Almodad i Šelef i Hasarmavet i Jerah,
27 I Hadoram i Uzal i Dikla,
28 I Ebal i Abimael i Šeba,
29 I Ofir i Havila i Jobab; ti svi su bili sinovi Joktanovi.
30 I živjeli su od Mase, kako se ide na Safir do gora istočnih.
31 To su sinovi Šemovi po porodicama svojim i po jezicima svojim, u zemljama svojim i u narodima svojim.
32 To su porodice sinova Noinih po plemenima svojim, u narodima svojim; i od njih se razdijeliše narodi po zemlji poslije potopa.

DK) Postanak glava 11
1 A bio je na cijeloj zemlji jedan jezik i jednake riječi.
2 A kad su otišli od istoka, nađoše ravnicu u zemlji Šinear, i naseliše se ondje. Dan. 1:2
3 Pa reknu među sobom: Hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I bile su im opeke mjesto kamena i smola zemljana mjesto vapna.
4 Poslije reknu: “Hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo razišli po zemlji.
5 A Gospodin siđe da vidi grad i kulu, što su zidali sinovi čovječji. Pst. 18:21 Ps. 33:13; 53:2
6 I reče Gospodin: “Gle, narod jedan, i jedan jezik u svih, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade što su naumili. Ps. 2:1; 2:4
7 Hajde da siđemo, i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugog što govore.
8 Tako ih Gospodin rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada.
9 Zato se prozva Babilon, jer ondje pomete Gospodin jezik cijele zemlje, i odande ih rasu Gospodin po svoj zemlji.
10 Ovo je pleme Šemovo: bilo je Šemu sto godina, kad mu se rodi Arfaksad, druge godine poslije potopa.
11 A rodivši mu se Arfaksad živio je Sim pet stotina godina, i rodilo mu se sinova i kćeri.
12 A Arfaksad je živio trideset i pet godina, i rodi mu se Sal;
13 A rodivši mu se Sal živio je Arfaksad četiri stotine i tri godine, i rodilo mu se sinova i kćeri.
14 A Sala je živio trideset godina, i rodi mu se Eber;
15 A rodivši mu se Eber živio je Sala četiri stotine i tri godine, i rodilo mu se sinova i kćeri.
16 A Eber je živio trideset i četiri godine, i rodi mu se Peleg;
17 A rodivši mu se Peleg živio je Eber četiri stotine i trideset godina, i rodilo mu se sinova i kćeri.
18 A Peleg je živio trideset godina, i rodi mu se Reu;
19 A rodivši mu se Reu živio je Peleg dvije stotine i devet godina, i rodilo mu se sinova i kćeri.
20 A Reu je živio trideset i dvije godine, i rodi mu se Serua;
21 A rodivši mu se Serug živio je Reu dvije stotine i sedam godina, i rodilo mu se sinova i kćeri.
22 A Serug je živio trideset godina, i rodi mu se Nahor;
23 A rodivši mu se Nahor živio je Serug dvije stotine godina, i rodilo mu se sinova i kćeri.
24 A Nahor je živio dvadeset i devet godina, i rodi mu se Terah;
25 A rodivši mu se Terah živio je Nahor sto i devetnaest godina, i rodilo mu se sinova i kćeri.
26 A Terah je živio sedamdeset godina, i rodi mu se Abram, Nahor i Aran.
27 A ovo je pleme Terahovo: Terahu se rodi Abram, Nahor i Haran; a Haranu se rodi Lot.
28 I umrije Haran prije Teraha svojega oca na postojbini svojoj, u Uru u Kaldeji.
29 I oženi se Abram i Nahor, i ženi Abramovoj bilo je ime Saraja a ženi Nahorovoj ime Milka, kći Arama oca Milke i Jiske.
30 A Saraja je bila nerotkinja, i ne imaše poroda.
31 I uzme Terah svojega sina Abrama i Lota sina Haranova, unuka svojega, i Saraju snahu svoju, ženu Abrama svojega sina; i pošli su zajedno iz Ura kaldejskog da idu u zemlju kanaansku, i došli su do Harana, i ondje se nastaniše.
32 I živio je Terah svega dvije stotine i pet godina; i umrije Terah u Haranu.

DK) Postanak glava 12
1 I reče Gospodin Abramu: Idi iz zemlje svoje i od svojega ploda i iz doma svojega oca u zemlju koju ću ti ja pokazati.
2 I učinit ću od tebe velik narod, i blagoslovit ću te, i ime tvoje proslavit ću, i ti ćeš biti blagoslov.
3 Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju, i proklet ću one koji tebe proklinju; i u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji.
4 Tada pođe Abram, kao što mu je rekao Gospodin, i s njim pođe Lot. A bilo je Abramu sedamdeset i pet godina kad pođe iz Harana.
5 I uzme Abram Saraju svoju ženu i Lota sina svojega brata sa svim blagom koje su stekli i s dušama koje su dobili u Haranu; i pošli su u zemlju kanaansku, i došli su u nju.
6 I pođe Abram tu zemlju do mjesta Šekema i do ravnice Moreh; a bili su tada Kanaanci u toj zemlji.
7 I javi se Gospodin Abramu i reče: “Tvojemu sjemenu dat ću zemlju ovu. I Abram napravi ondje žrtvenik Gospodinu, koji mu se javio.
8 Poslije otide odande na brdo, koje je prema istoku od Betela, i ondje razapne šator svoj, te mu je Betel bio sa zapada a Gaj s istoka; i ondje napravi Gospodinu žrtvenik, i prizva Ime Gospodinovo.
9 Odande otide Abram dalje idući na jug.
10 Ali nasta glad u onoj zemlji, te Abram siđe u Egipat da se ondje skloni; jer je bila velika glad u onoj zemlji.
11 A kad se približi da već uđe u Egipat, reče Saraji svojoj ženi: Gle, znam da si žena lijepa u licu.
12 Zato kad te vidje Egipćani reći će: Ovo mu je žena. Pa će me ubiti, a tebe će ostaviti u životu.
13 Nego hajde reci da si mi sestra, te će meni biti dobro tebe radi i ostat ću u životu uz tebe.
14 I kad dođe Abram u Egipat, vidjeli su Egipćani ženu da je vrlo lijepa.
15 I vidjeli su je knezovi faraonovi, i hvališe je pred faraonom. I uzeše je u dvor faraonov.
16 I on činjaše dobro Abramu nje radi, te imaše ovaca i goveda i magaraca i sluga i sluškinja i magarica i deva.
17 Ali Gospodin pusti velika zla na faraona i na dom njegov radi Saraje žene Abramove.
18 Tada dozva faraon Abrama i reče mu: Što mi to učini? Zašto mi nisi rekao da ti je žena?
19 Zašto si rekao: Sestra mi je? Te je uzeh za ženu. Sad eto ti žene, uzmi je, pa idi.
20 I faraon zapovjedi ljudima za njega, te ga ispratiše i ženu njegovu i što god imaše.

DK) Postanak glava 13
1 Tako otide Abram iz Egipta gore na jug, on i žena mu i sve što imaše, isto tako i Lot s njim.
2 A bio je Abram vrlo bogat stokom, srebrom i zlatom.
3 I išao je svojim putovima od juga sve do Betela, do mjesta gdje mu je prvo bio šator, između Betela i Gaja,
4 Do mjesta, gdje je prije napravio žrtvenik; i ondje prizva Abram Ime Gospodinovo.
5 A i Lot koji je išao s Abramom imaše ovaca i goveda i šatora.
6 I zemlja ne mogaše ih nositi zajedno, jer blago njihovo bilo je veliko da nisu mogli živjeti zajedno,
7 I bila je svađa među pastirima Abramove stoke i pastirima Lotove stoke. A u to vrijeme živjeli su Kanaanci i Farizeji u onoj zemlji. Pst. 26:20
8 Pa Abram reče Lotu: Nemoj da se svađamo ja i ti, ni moji pastiri i tvoji pastiri; jer smo braća.
9 Nije li ti otvorena cijela zemlja? Odijeli se od mene. Ako ćeš ti na lijevo, ja ću na desno; ako li ćeš ti na desno ja ću na lijevo.
10 Tada Lot podiže svoje oči i pregleda svu ravnicu jordansku, kako je cijelu natapala rijeka, bio je kao vrt Gospodinov, kao zemlja Egipat, sve do Soara, prije nego Gospodin zatre Sodomu i Gomoru.
11 I Lot izabra sebi svu ravnicu jordansku, i otide Lot na istok; i razdijeliše se jedan od drugog:
12 Abram življaše u zemlji kanaanskoj, a Lot življaše po gradovima u onoj ravnici premještajući svoje šatore do Sodoma.
13 A ljudi u Sodomu bili su nevaljali, i mnogo su griješili Gospodinu.
14 A Gospodin reče Abramu, nakon što se Lot odijelio od njega: “Podigni sada svoje oči, pa pogledaj s mjesta gdje si na sjever i na jug i na istok i na zapad.
15 Jer svu zemlju što vidiš tebi ću dati i sjemenu tvojemu do vijeka.
16 I učinit ću da tvojega sjemena bude kao praha na zemlji; ako tko može izbrojiti prah na zemlji, moći će izbrojiti i sjeme tvoje.
17 Ustani, i prolazi tu zemlju u dužinu i u širinu; jer ću je tebi dati.
18 I Abram diže šatore, i dođe i naseli se u ravnici Mamre, koja je kod Hebrona, i ondje napravi žrtvenik Gospodinu.
 
DK) Postanak glava 14
1 A kad je bio Amrafel kralj Šineara, Ariok kralj Elasara, Kedor-Laomer kralj Elama i Tidal kralj Gojima,
2 Zavojevaše protiv Bera kralja Sodome, i protiv Birša kralja Gomore, i protiv Šinaba kralja Adme, i protiv Šemebera kralja Seboima i protiv kralja u Beli, koja je sada Soar.
3 Svi se ovi skupiše u dolini sidimskoj koja je sada slano more.
4 Dvanaest godina služili su Kedor-Laomeru, pa trinaeste godine odmetnuše se.
5 A četrnaeste godine dođe Kedor-Laomer i kraljevi koji su bili s njim, i pobiše Refaime u Aštarot-Karnaimu i Zuzime u Hamu i Emime u polju Kirjatajimu,
6 I Horeje u gori njihovoj Seiru do ravnice paranske pokraj pustinje.
7 Od tuda vrativši se došli su u En-Mišpat, koji je sada Kadeš, i isjekoše sve koji su živjeli u zemlji Amalečana, i Amorejaca koji su živjeli u Hazezon-Tamaru.
8 Tada iziđe kralj Sodome i kralj Gomore i kralj Edoma i kralj Seboima i kralj u Bali, koje je sada Soar, izađoše na njih u dolinu sidonsku,
9 Na Kedor-Laomera kralja elamskog, i na Tidala kralja Gojima, i na Amrafela kralja Šineara, i na Arioka kralja Elasara, četiri kralja na pet.
10 A u dolini sidimskoj je bilo mnogo rupa iz kojih se vadila smola; i pobježe kralj Sodome i kralj Gomore, i ondje su pali, a što osta pobježe u planinu.
11 I uzeli su sve blago u Sodomi i Gomori i svu hranu njihovu, i otišli.
12 Uzeli su i Lota, sinovca Abramovog, i blago njegovo, i otišli, jer su živjeli u Sodomi.
13 A dođe jedan koji je bio utekao, te javi Abramu Hebrejcu, koji je živjeo u ravnici Mamre Amorita, brata Eškolu i brata Anera, koji su bili u vjeri s Abramom.
14 A kad Abram ću da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kući, i pođe u potjeru do Dana.
15 Ondje razdijelivši svoje udari na njih noću sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hobala, koji je na lijevo od Damaska,
16 I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svojega s blagom njegovim, i žene i ljude.
17 A kralj Sodome iziđe mu na susret kad se vrati razbivši Kedor-Laomera i kraljeve koji su bili s njim, u dolinu Šave, koje je sada dolina kraljeva.
18 A Melkizedek kralj salemski iznese kruh i vino; a on je bio svećenik Boga Višnjega.
19 I blagoslovi ga govoreći: “Blagoslovljen da je Abram Bogu Višnjem, čije je nebo i zemlja!
20 I blagoslovljen da je Bog Višnji, koji predade tvoje neprijatelje u ruke tvoje! I dade mu Abram desetak od svega.
21 A kralj Sodome reče Abramu: Daj meni ljude, a blago uzmi sebi.
22 A Abram reče kralju Sodome: Dižem svoju ruku k Gospodinu Bogu Višnjem, čije je nebo i zemlja, zaklinjući se:
23 Ni konca ni remena od odjene neću uzeti od svega što je tvoje, da ne kažeš: Ja sam obogatio Abrama;
24 Osim što su pojeli momci, i osim djela ljudima koji su išli sa mnom, Eškolu, Aneru i Mamri, oni neka uzmu svoj dio.

DK) Postanak glava 15
1 Poslije ovih stvari dođe Abramu riječ Gospodinova u viđenju govoreći: “Ne boj se, Abrame, ja sam ti štit, i plaća je tvoja vrlo velika.
2 A Abram reče Gospodine Bože, što ćeš mi dati kad živim bez djece, a pa kojemu će ostati moja kuća to je Eliezer ovaj Damaščanin?
3 Još reče Abram: Eto meni nisi dao poroda, pa će sluga rođen u kući mojoj biti moj baštinik.
4 A gle, Gospodin mu progovori: Neće taj biti baštinik tvoj, nego koji će izaći od tebe taj će ti biti baštinik.
5 Pa ga izvede van i reče mu: Pogledaj na nebo i prebroj zvijezde, ako ih možeš prebrojiti. I reče mu: Tako će ti biti sjeme tvoje.
6 I povjerova Abram Bogu, a On mu primi to u pravdu.
7 I reče mu: Ja sam Gospodin, koji te izvedoh iz Ura kaldejskog da ti dam zemlju ovu neka bude tvoja.
8 A on reče: “Gospodine Bože, po čemu ću poznati da će biti moja?
9 I reče mu: Prinesi mi junicu od tri godine i kozu od tri godine i ovna od tri godine i grlicu i golubića.
10 I on uzme sve to, i rasiječe na pole, i stavi sve pole jednu prema drugoj; ali ne rasiječe ptice.
11 A ptice slijetajući na te mrtve životinje; a Abram ih je istjerivao.
12 A kad je sunce bilo na zalasku, uhvati Abrama tvrd san, i gle, strah i mrak velik obuze ga.
13 I Gospodin reče Abramu: Znaj zacijelo da će sjeme tvoje biti došljaci u zemlji tuđoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina.
14 Ali ću suditi i narodu kojemu će služiti; a poslije će oni izaći s velikim blagom.
15 A ti ćeš otići k očevima svojim u miru, i bit ćeš pokopan u dobroj starosti.
16 A oni će se u četvrtom naraštaju vratiti ovamo; jer grijesima amorejskim još nije kraj. ,
17 A kad se sunce smiri i kad se smrkne, gle, peć se dimila, i plamen ognjeni je prolazio između onih dijelova.
18 Taj dan učini Gospodin zavjet s Abramom govoreći: “Sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu od vode egipatske do velike vode, vode Efrata,
19 Zemlju Kenita, Kenezita i Kadmonita,
20 i Hitita i Perizita i Refaima,
21 i Amorita i Kanaanita i Girgašita i Jebusita.

DK) Postanak glava 16
1 Ali Saraja žena Abramova nije mu rodila djece. A imaše robinju Egipćanku, po imenu Agara.
2 Pa reče Saraja Abramu: Gospodin me je zatvorio da ne rodim; nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila djece od nje. I Abram prista na riječ Sarajinu.
3 I Saraja žena Abramova uzme Agaru Egipćanku robinju svoju, i dade je za ženu Abramu mužu svojemu poslije deset godina otkako se nastani Abram u zemlji Kanaanskoj.
4 I on otide k Agari, i ona zatrudnje; a kad vidje da je trudna, ponese se od gospodarice svoje.
5 A Saraja reče Abramu: Uvreda moja pade na tebe; ja ti stavih na krilo robinju svoju, a ona vidjevši da je trudna ponese se od mene. Gospodin će suditi meni i tebi.
6 A Abram reče Saraji: Eto, robinja je tvoja u tvojim rukama, učini s njom što ti je volja. I Saraja je počela zlostavljati, te ona pobježe od nje.
7 Ali anđeo Gospodinov nađe je kod studenca u pustinji, kod studenca na putu u Sur.
8 I reče joj: Agaro, robinjo Sarajina, odakle ideš, kamo li ideš? A ona reče: “Bježim od Saraje gospodarice svoje.
9 A anđeo joj Gospodinov reče: “Vrati se gospođi svojoj, i pokori joj se.
10 Opet joj reče anđeo Gospodinov: Umnožit ću veoma sjeme tvoje, da se neće moći prebrojiti od množine.
11 Još joj reče anđeo Gospodinov: Eto si trudna, i rodit ćeš sina, i nadjeni mu ime Išmael; jer je Gospodin vidjeo muku tvoju.
12 A bit će čovjek ubojica; ruka će se njegova dizati na svakog a svačija na njega, i prebivat će na pogledu svoj braći svojoj.
13 Tada Agara prizva Ime Gospodina koji govori s njom: Ti si Bog, koji vidi. Jer govoraše: “Zar još gledam iza Onog koji me vidje?
14 Toga radi zove se studenac onaj studenac Živoga koji me vidi; a on je između Kadeša i Bereda.
15 I rodi Agara Abramu sina; i nadjene Abram sinu svojemu, kojega mu rodi Agara, ime Išmael.
16 A bilo je Abramu osamdeset i šest godina kad mu Agara rodi Išmaela.

DK) Postanak glava 17
17 A kad Abramu bi devedeset i devet godina, javi mu se Gospodin i reče mu: Ja sam Bog Svemogući, po mojoj volji živi, i budi pošten.
2 I učinit ću zavjet između sebe i tebe, i vrlo ću te umnožiti.
3 A Abram pade ničice. I Gospodin mu još govori i reče:
4 “Od mene evo zavjet moj s tobom da ćeš biti otac mnogim narodima.
5 Zato se više nećeš zvati Abram nego će ti ime biti Abraham, jer sam te učinio ocem mnogih naroda;
6 Dat ću ti porodicu vrlo veliku, i napravit ću od tebe narode mnoge, i kraljevi će izaći od tebe.
7 A postavljam zavjet svoj između sebe i tebe i tvojega sjemena nakon tebe kroz sve naraštaje, da je zavjet vječan, da sam Bog tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe;
8 I dat ću tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe zemlju u kojoj si došljak, svu zemlju kanaansku u državu vječnu, i bit ću im Bog.
9 I reče Bog Abrahamu: Ti pak drži zavjet moj, ti i sjeme tvoje nakon tebe kroz sve naraštaje.
10 A ovo je zavjet moj između mene i vas i tvojega sjemena nakon tebe koji ćete držati: da se obrezuju između vas svi muški.
11 A obrezivat ćete okrajak tijela svojega, neka bude znak zavjeta između mene i vas.
12 Svako muško dijete kad mu bude osam dana da se obrezuje kroz sve naraštaje, rodilo se u kući ili bilo kupljeno za novce od kojih god stranaca, koje ne bude od tvojega sjemena.
13 Da se obrezuje koje se rodi u kući tvojoj i koje se kupi za novce tvoje; tako će biti zavjet moj na tijelu vašem zavjet vječan.
14 A neobrezano muško, kojemu se ne obreže okrajak tijela njegova, da se iskorijeni iz svojega naroda, jer pokvari zavjet moj.
15 I još reče Bog Abrahamu: A Saraju svoju ženu ne zovi je više Saraja nego neka joj bude ime Sara.
16 I ja ću je blagosloviti, i dat ću ti sina od nje; blagoslovit ću je, i bit će majka mnogim narodima, i kraljevi narodima izaći će od nje.
17 Tada pade Abraham ničice i nasmija se govoreći u svojem srcu: Hoće li se čovjeku od sto godina roditi sin? I Sari? Hoće li žena od devedeset godina roditi?
18 I Abraham reče Bogu: Neka živ bude Išmael pred tobom!
19 I reče Bog: Zaista Sara žena tvoja rodit će ti sina, i nadjenut ćeš mu ime Izak; i postavit ću zavjet svoj s njim neka bude zavjet vječan sjemenu njegovom nakon njega.
20 A i za Išmaela uslišao sam te; evo blagoslovio sam ga, i dat ću mu porodicu veliku, i umnožit ću ga veoma; i rodit će dvanaest knezova, i napravit ću od njega velik narod.
21 A zavjet svoj učinit ću s Izakom kad ti ga rodi Sara, do godine u ovo doba.
22 I Bog izgovorivši otide od Abrahama gore.
23 I Abraham uzme Išmaela svojega sina i sve koji se rodiše u domu njegovom i koje god je kupio za svoje novce, svi muški od domaćih svojih; i obreza okrajak tijela njihova u isti dan, kao što mu je rekao Bog.
24 A bilo je Abrahamu devedeset i devet godina kad obreza okrajak tijela svojega.
25 A Išmaelu sinu njegovom je bio trinaest godina kad mu se obreza okrajak tijela njegova.
26 U jedan dan obreza se Abraham i sin mu Išmael,
27 I svi domaći njegovi, rođeni u kući i kupljeni za novce od stranaca, bili su obrezani s njim.

DK) Postanak glava 18
1 Poslije mu se javi Gospodin u ravnici Mamre kad su sjedili na vratima pred šatorom svojim u podne.
2 Podigavši svoje oči pogleda, i gle, tri čovjeka stajala su prema njemu. I ugledavši ih potrča im u susret ispred vrata šatora svojega, i pokloni se do zemlje;
3 I reče: “Gospodine, ako sam našao milost pred tobom, nemoj proći sluge svojega. Suc. 6:18
4 Da vam donesem malo vode i operite noge, te se naslonite malo pod ovim stablom.
5 I iznijet ću malo kruha, te okrijepite svoje srce, pa onda pođite, kad idete pored sluge svojega. I reknu: “Učini što si rekao.
6 I Abraham otrča u šator k Sari, i reče: “Brže zamijesi tri mjere bijelog brašna i ispeci pogače.
7 Pa otrča k govedima i uhvati tele mlado i dobro, i dade ga momku da ga brze zgotovi.
8 Pa onda iznese masla i mlijeka i tele koje je zgotovio, i postavi im, a sam je stajao pred njima pod stablom dok su oni jeli.
9 I oni mu reknu: “Gdje je Sara žena tvoja? A on reče: “Eno je pod šatorom.
10 A jedan između njih reče: “Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će žena tvoja imati sina. A Sara slušaše na vratima šatora iza njega.
11 A Abraham i Sara bili su stari i vremešni, i u Sare bilo je prestalo što je u žena.
12 Zato se nasmija Sara u sebi govoreći: “Pošto sam ostarjela, sad li će mi doći radost? A i gospodar mi je star.
13 Tada reče Gospodin Abrahamu: Što se smije Sara govoreći: “Istina li je da ću roditi kad sam ostarjela?
14 Ima li što teško Gospodinu? Do godine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će imati sina.
15 A Sara udari u bah govoreći: “Nisam se smijala. Jer se bojala. Ali On reče: “Nije istina, nego si se smijala.
16 Potom su ljudi ustali odande, i pošli su put Sodoma; a Abraham pođe s njima da ih isprati.
17 A Gospodin reče: “Kako bih tajio od Abrahama što ću učiniti,
18 Kad će od Abrahama postati velik i silan narod, i u njemu će se blagosloviti svi narodi na zemlji?
19 Jer znam da će zapovjediti svojim sinovima i domu svojemu nakon sebe da se drže putova Gospodinovih i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospodin navršio na Abrahamu što mu je obećao.
20 I reče Gospodin: “Vika je u Sodomu i Gomoru velika, i grijeh je njihov gadan.
21 Zato ću sići da vidim čine li sve kao što vika dođe pred mene; ako li nije tako, da znam.
22 I ljudi okrenuvši se pošli su put Sodoma; ali Abraham još je stajao pred Gospodom, Pst. 18:1; 19:27
23 I pristupivši Abraham reče: “Hoćeš li pogubiti i pravednog s nepravednim?
24 Može biti da ima pedeset pravednika u gradu; hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mjestu za onih pedeset pravednika što su u njemu?
25 Nemoj to činiti, ni pogubiti pravednika s nepravednikom, neka bude pravedniku kao i nepravedniku; nemoj; hoće li sudac cijele zemlje neće suditi pravo?
26 I reče Gospodin: “Ako nađem u Sodomu pedeset pravednika u gradu, oprostit ću cijelom mjestu njih radi.
27 A Abraham odgovori i reče: “Gle, sada bih progovorio Gospodinu, ako i jesam prah i pepeo.
28 Može biti pravednika pedeset manje pet, hoćeš li za onih pet potrti sav grad? Odgovori: Neću, ako nađem četrdeset i pet.
29 I počne dalje govoriti, i reče: “Može biti da će se naći četrdeset. Reče: “Neću radi onih četrdeset.
30 Potom reče: “Nemoj se srditi, Gospodine, što ću reći; može biti da će se naći trideset. I reče: “Neću, ako nađem trideset.
31 Opet reče: “Gle sada bih progovorio Gospodinu; može biti da će se naći dvadeset. Reče: “Neću ih pogubiti za onih dvadeset. Hbr. 4:16
32 Najposlije reče: “Nemoj se srditi, Gospodine, što ću još jednom progovoriti; može biti da će se naći deset. Reče: “Neću ih pogubiti radi onih deset.
33 I Gospodin otide svršivši razgovor sa Abrahamom; a Abraham se vrati na svoje mjesto.

DK) Postanak glava 19
1 A uvečer došli su dva anđela u Sodomi; a Lot je sjedio na vratima Sodome; i kad ih ugleda, ustade te ih srete, i pokloni se licem do zemlje,
2 I reče: “Hodite, gospodo, u kuću sluge svojega, i prenoćite i operite svoje noge; pa sutra rano kad ustanete pođite svojim putem. A oni reknu: “Ne, nego ćemo prenoćiti na ulici.
3 Ali on navali na njih, te se svrate k njemu i uđu u kuću njegovu, i on ih ugosti, i ispeče kruhova beskvasnih, i su jeli.
4 I još nisu legli, a građani Sodome skupili se oko kuće, staro i mlado, sav narod sa svih krajeva,
5 I vikahu Lota i govorili mu: Gdje su ljudi što su došli sinoć k tebi? Izvedi ih k nama da ih poznamo. Jud
6 A Lot iziđe k njima pred vrata zatvorivši vrata za sobom,
7 I reče im: “Nemojte, braćo, činiti zla.
8 Evo imam dvije kćeri, koje još nisu poznavale čovjeka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja; samo ne dirajte u ove ljude, jer su zato ušli pod moj krov.
9 A oni reknu: “Hodi ovdje. Pa onda reknu: “Ovaj je sam došao ovdje da živi kao došljak, pa još hoće da nam sudi; sad ćemo tebi učiniti gore nego njima. Pa su navalili jako na čovjeka, na Lota, i počeše istavljati vrata.
10 A ona dva čovjeka dignu ruke, i uvuku Lota sebi u kuću, i zatvoriše vrata.
11 A ljude koji su bili pred vratima kućnim ujedanput oslijepe od najmanjega do najvećega, te nisu mogli naći vrata.
12 Tada ona dva čovjeka reknu Lotu: Ako imaš ovdje još koga svojega, ili zeta ili sina ili kćer, ili koga god svojega u ovom gradu, gledaj nek idu odavde;
13 Jer hoćemo da uništimo mjesto ovo, jer je vika njihova velika pred Gospodom, pa nas posla Gospodin da ga uništimo.
14 I iziđe Lot, i reče zetovima svojim, za koje je htio dati svoje kćeri, i reče im: “Ustajte, idite iz mjesta ovoga, jer će sada uništiti Gospodin grad ovaj. Ali se zetovima njegovim učini da se sali.
15 A kad zora zabijeli, navalili su anđeli na Lota govoreći: “Ustani, uzmi svoju ženu, i dvije svoje kćeri koje su tu, da ne pogineš u bezakonju grada tog.
16 A on se počne skanjivatl, te ljudi uzmu za ruku njega i ženu njegovu i dvije kćeri njegove, jer ga je bilo žao Gospodinu i izvedoše ga i pustiše ga iza grada.
17 I kad ih izvedoše van, reče jedan: Izbavi dušu svoju i ne obazri se natrag i u cijeloj ovoj ravni da nisi stao; bježi na ono brdo da ne pogineš.
18 A Lot im reče: “Nemoj, Gospodine!
19 Gle, sluga tvoj nađe milost pred tobom, i milost je tvoja prevelika koju mi učini sačuvavši mi život; ali ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem.
20 Eno grad blizu; ondje se može uteći, a mali je; da bježimo ondje; ta mali je, te ću ostati živ.
21 A on mu reče: “Eto poslušat ću te i zato, i neću uništiti grada, za koji reče.
22 Brze bježi ondje; jer ne mogu činiti ništa dok ne stigneš ondje. Zato se prozva onaj grad Soar.
23 I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Soar.
24 Tada pusti Gospodin na Sodomu i na Gomoru od Gospodina s neba kiša od sumpora i ognja, Jud
25 I zatre one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski.
26 Ali žena Lotova se obazrela idući za njim, i posta slan kamen.
27 A sutradan rano ustavši Abraham, otide na mjesto gdje je stajao pred Gospodom;
28 I pogleda na Sodomu i Gomoru i svu okolinu po onoj ravni, i ugleda, a to se dizao dim od zemlje kao dim iz peći.
29 Ali kad Bog uništavao gradove u onoj ravni, opomenu se Bog Abrahama, i izvede Lota iz propasti kad zatre gradove gdje živješe Lot.
30 A Lot otide iz Soara i stani se na onom brdu s dvije svoje kćeri, jer se bojaše ostati u Soaru; i živješe u špilji s dvije svoje kćeri.
31 A starija reče mlađoj: Nas je otac star, a nema nikoga na zemlji da dođe k nama, kao što je običaj po svoj zemlji.
32 Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, da bismo sačuvale sjeme svojemu ocu.
33 I dadoše ocu vina onu noć; i došavši starija leže s ocem svojim, i on ne osjeti ni kad ona leže ni kad ustade.
34 A sutradan reče starija mlađoj: Gle, noćas sam spavala s ocem svojim. Da mu damo vina i navečer, pa idi ti i leži s njim, da bismo sačuvale sjeme svojemu ocu.
35 Pa i tu večer dadoše ocu vina, i ustavši mlađa leže s njim, i on ne osjeti ni kad ona leže ni kad ustade.
36 I obje su kćeri Lotove zatrudnjele od svojega oca.
37 I starija rodi sina, i nadjene mu ime Moab; od njega su Moabci do današnjega dana.
38 Pa i mlađa rodi sina, i nadjene mu ime Ben-Ami; od njega su Amonci do današnjega dana.

DK) Postanak glava 20
1 A Abraham otide odande na jug, i stani se između Kadeša i Sura; i živješe kao došljak u Geraru.
2 I govoraše za svoju ženu Saru: Sestra mi je. A kralj gerarski Abimelek posla te uzme Saru.
3 Ali dođe Bog Abimeleku noću u snu, i reče mu: Gle, poginut ćeš sa žene koju si uzeo, jer ima muža.
4 A Abimelek se nije nje dotakao, i zato reče: “Gospodine, da li ćeš i pravedan narod pogubiti?
5 Nije li mi sam rekao: Sestra mi je? A i ona sama reče: “Brat mi je. Učinio sam u čistoći srca svojega i u pravdi ruku svojih.
6 Tada mu reče Bog u snu: Znam da si učinio u čistoći srca svojega, zato te sačuvah da mi ne sagriješiš, i ne dadoh da je se dotakneš.
7 A sada vrati čovjeku ženu njegovu, jer je prorok, i molit će se za te, te ćeš ostati živ. Ako li ne vratiš, znaj da ćeš umrijeti ti i svi tvoji.
8 I ujutru rano usta Abimelek, i sazva sve sluge svoje, i reče im sve ovo da čuju. I ljudi se jako prestraše.
9 Tada Abimelek dozva Abrahama i reče mu: Što si nam učinio? Što li sam ti sagriješio, te navuče na me i na kraljevstvo moje toliko zlo? Učinio si mi što ne valja činiti.
10 I još reče Abimelek Abrahamu: Što ti je bilo, te si to učinio?
11 A Abraham odgovori: Govorih: jamačno nema straha Božjega u ovom mjestu, pa će me ubiti radi žene moje.
12 A upravo i jeste mi sestra, kći oca mojega; ali nije kći moje majke, pa pođe za me.
13 A kad me Bog izvede iz doma oca mojega, ja sam joj rekao: Učini dobro, i reci za me gdje god dođemo: Brat mi je.
14 Tada Abimelek uzme ovaca i goveda i sluga i sluškinja, te dade Abrahamu, i vrati mu Saru ženu njegovu.
15 I reče Abimelek Abrahamu: Evo, zemlja ti je moja otvorena, živi slobodno gdje ti je volja.
16 A Sari reče: “Evo dao sam tvojemu bratu tisuću srebrnjaka; gle, on ti je očima pokrivalo pred svima koji budu s tobom; i to sve da ti je za pouku.
17 I Abraham se pomoli Bogu, i ozdravi Bog Abimeleka i ženu njegovu i sluškinje njegove, te su rodile.
18 Jer Gospodin je sasvim zatvorio svaku utrobu u domu Abimelekovom radi Sare žene Abrahamove.

DK) Postanak glava 21
1 I Gospodin pohodi Saru, kao što je rekao i učini Gospodin Sari kao što je rekao.
2 Jer zatrudnje i rodi Sara Abrahamu sina u starosti njegovoj u isto vrijeme kad je rekao Gospodin.
3 I Abraham nadjene ime sinu koji mu se rodi, kojega mu rodi Sara, Izak.
4 I obreza Abraham svojega sina Izaka kad bi od osam dana, kao što mu zapovjedi Bog.
5 A Abrahamu je bilo sto godina kad mu se rodi sin Izak.
6 A Sara reče: “Bog mi učini smijeh; tko god čuje, smijat će mi se.
7 I reče: “Tko bi rekao Abrahamu da će Sara dojiti djecu? Ipak mu rodih sina u starosti njegovoj.
8 A kad dijete odraste da se odbije od sise, učini Abraham veliku gozbu onaj dan kad odbiše Izaka od sise.
9 I Sara vidje sina Agare Egipćanke, koja ga rodi Abrahamu, gdje se podsmijeva;
10 Pa reče Abrahamu: Otjeraj ovu robinju sa sinom njezinim, jer sin ove robinje neće biti baštinik s mojim sinom, s Izakom.
11 A to Abrahamu bi vrlo krivo radi sina njegova.
12 Ali Bog reče Abrahamu: Nemoj da ti je krivo radi djeteta i radi robinje tvoje. Što ti je god rekla Sara, poslušaj; jer će ti se u Izaku sjeme prozvati.
13 Ali ću i od sina robinje učiniti narod, jer je tvoje sjeme.
14 I Abraham ustavši ujutru rano, uzme kruha i mješinu vode, i dade Agari stavivši joj na leđa, i dijete, i otpusti je. A ona otisavši lutala je po pustinji Beer-Šebe.
15 A kad nesta vode u mješini, ona baci dijete pod jedno stablo,
16 Pa otide koliko se može strijelom dobaciti, i sjedne prema njemu; jer je mislila: Da ne gledam kako će umrijeti dijete. I sjedeći prema njemu počne glasno plakati.
17 A Bog je čuo glas djetinji, i anđeo Božji viknu s neba Agaru, i reče joj: Što ti je Agaro? Ne boj se, jer Bog ću glas djetinja odande gdje je.
18 Ustani, digni dijete i uzmi ga u naručje; jer ću od njega učiniti velik narod.
19 I Bog joj otvori oči, te ugleda studenac; i otisavši napuni mješinu vode, i napoji dijete.
20 I Bog je bio s djetetom, te odraste, i živješe u pustinji i posta strijelac.
21 A živješe u pustinji Paranu. I majka ga oženi iz zemlje egipatske.
22 U to vrijeme reče Abimelek i Fikol vojvoda njegov Abrahamu govoreći: “Bog je s tobom u svemu što radiš.
23 Zakuni mi se sada Bogom da nećeš prevariti mene ni sina mojega ni unuka mojega nego da ćeš dobro onako kako sam ja tebi činio i ti činiti meni i zemlji u kojoj si došljak.
24 A Abraham reče: “Hoću se zakleti.
25 Ali Abraham prekori Abimeleka za studenac, koji su uzeli na silu sluge Abimelekove.
26 A Abimelek reče: “Ne znam tko je to učinio; niti si mi ti rekao, niti sam čuo do danas.
27 Tada Abraham uzme ovaca i goveda, i dade Abimeleku, i uhvati vjeru među sobom.
28 A Abraham izluči sedam jaganjaca iz stada.
29 A Abimelek reče Abrahamu: Što će ono sedam jaganjaca što si izlučio?
30 A on odgovori: Da primiš iz moje ruke ono sedam jaganjaca, da mi bude svjedočanstvo da sam ja iskopao ovaj studenac.
31 Otuda se prozva ono mjesto Beer-Šeba, jer su se ondje obojica zakleli.
32 Tako uhvatiše vjeru na Beer-Šebi. Tada se diže Abimelek i Fikol vojvoda njegov, i vratili se u zemlju filistejsku.
33 A Abraham posadi lug na Beer-Šebi, i ondje prizva Ime Gospodina Boga vječnog.
34 I Abraham živješe kao došljak u zemlji filistejskoj mnogo vremena.

DK) Postanak glava 22
1 Poslije toga htio je Bog prokušati Abrahama, pa mu reče: “Abrahame! A on odgovori: Evo me.
2 I reče mu Bog: Uzmi sada svojega sina, jedinca svojega miloga, Izaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu ondje na brdu gdje ću ti reći.
3 I sutradan rano ustavši Abraham osamari magarca svojega, i uzme sa sobom dva momka i Izaka svojega sina; i nacijepavši drva za žrtvu podiže se i pođe na mjesto za koje mu je rekao Bog.
4 Treći dan podigavši svoje oči Abraham ugleda mjesto iz daleka.
5 I reče Abraham momcima svojim: “Ostanite vi ovdje s magarcem, a ja i dijete idemo ondje, pa kad se pomolimo Bogu, vratit ćemo se k vama.
6 I uzevši Abraham drva za žrtvu naprti Izaku sinu svojemu, a sam uzme u svoje ruke ognja i nož; pa otidu obojica zajedno.
7 Tada reče Izak Abrahamu svojemu ocu: Oče! A on reče: “Što je, sine! I reče Izak: Eto ognja i drva, a gdje je jagnje za žrtvu?
8 A Abraham odgovori: Bog će se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu. I išli su obojica zajedno.
9 A kad su došli na mjesto za koje mu Bog rekao, Abraham napravi ondje žrtvenik, i stavi drva na njega, i svezavši Izaka svojega sina stavi ga na žrtvenik vrh drva;
10 I zamahnu Abraham rukom svojom i uzme nož da zakolje svojega sina.
11 Ali anđeo Gospodinov viknu ga s neba, i reče: “Abrahame! Abrahame! A on reče: “Evo me.
12 A anđeo reče: “Ne diži svoju ruku na dijete, i ne čini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga, kad nisi požalio svojega sina, jedinca svojega, mene radi.
13 I Abraham podigavši svoje oči pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u cesti rogovima; i otisavši Abraham uzme ovna i spali ga na žrtvu mjesto svojega sina.
14 I nazva Abraham ono mjesto Gospodin će se postarati. Zato se i danas kaže: Na brdu, gdje će se Gospodin postarati.
15 I anđeo Gospodinov opet viknu s neba Abrahama.
16 I reče: “Sobom se zakleh, veli Gospodin: “kad si tako učinio, i nisi požalio svojega sina, jedinca svojega,
17 Zaista ću te blagosloviti i sjeme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvijezda na nebu i kao pijeska na brijegu morskom; i zaposjest će sjeme tvoje vrata neprijatelja svojih;
18 I blagoslovit će se u sjemenu tvojemu svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj.
19 Tada se Abraham vrati k momcima svojim, te se dignu, i otišli zajedno u Beer-Šebu, jer Abraham živješe u Beer-Šebi.
20 Poslije toga javiše Abrahamu govoreći: “Gle, i Milka rodi sinove bratu tvojemu Nahoru:
21 Husa prvenca i Buza brata mu, i Kemuela, oca Aramova,
22 I Keseda i Haza i Pildaša i Jidlafa i Betuela.
23 A Betuel rodi Rebeku. Osam ih rodi Milka Nahoru bratu Abrahamovu.
24 I suložnica njegova, po imenu Reuma, rodi i ona Tebaha i Gahama i Tahaša i Maaku.

DK) Postanak glava 23
1 A živio je Sara sto i dvadeset i sedam godina; to su godine vijeka Sarina;
2 I umrije Sara u Kirjat-Arbi, a to je Hebron, u zemlji Kanaan. I dođe Abraham ožaliti Saru i oplakati ju.
3 A kad usta Abraham od mrtvaca svojega, reče sinovima Hetovim govoreći:
4 Stranac sam i došljak kod vas; dajte mi da imam grob kod vas da pokopam mrtvaca svojega ispred očiju svojih.
5 A sinovi Hetovi odgovoriše Abrahamu govoreći mu:
6 Čuj nas, gospodaru; ti si knez od Boga među nama; u najboljem grobu našem pokopaj mrtvaca svojega; nitko između nas neće ti zatvoriti grob svoj da ne pokopaš mrtvaca svojega.
7 Tada usta Abraham i pokloni se narodu zemlje one, sinovima Hetovim;
8 I reče im govoreći: “Ako hoćete da pokopam mrtvaca svojega ispred očiju svojih, poslušajte me, i govorite za mene Efronu sinu Soharovu,
9 Neka mi da špilju u Makpeli, koja je na kraju njive njegove; za novce neka mi je da među vama koliko vrijedi, da imam grob.
10 A Efron je sjedio usred sinova Hetovih. Pa reče Efron Hitejac Abrahamu pred sinovima Hetovim, koji su slušali, pred svim koji su ulazili na vrata grada njegova, govoreći:
11 Ne, gospodaru; čuj me: poklanjam ti njivu, i špilju kod nje poklanjam ti: pred sinovima svojega naroda poklanjam ti je, pokopaj mrtvaca svojega.
12 A Abraham se pokloni narodu zemlje one,
13 I reče Efronu pred narodom zemlje one govoreći: “Ako si voljan čuj me; da ti dam što vrijedi njiva, uzmi od mene, pa ću onda pokopati mrtvaca svojega ondje.
14 A Efron odgovori Abrahamu govoreći mu:
15 Gospodaru, čuj me; zemlja vrijedi četiri stotine šekela srebra između mene i tebe; što je to? Samo ti pokopaj mrtvaca svojega. Izl. 30:13 Ezk. 45:12
16 A Abraham čuvši Efrona izmjeri mu srebro, koje reče pred sinovima Hetovim, četiri stotine šekela srebra, kako su išli među trgovcima.
17 I njiva Efronova u Makpeli prema Mamri, njiva s špiljom koja je na njoj, i sva stabla na njivi i po međi njezinoj unaokolo,
18 Posta Abrahamova pred sinovima Hetovim, pred svima koji ulaze na vrata grada onog.
19 Potom pokopa Abraham Saru svoju ženu u špilji na njivi Makpeli prema Mamri, a to je Hebron, u zemlji Kanaan.
20 I potvrdiše sinovi Hetovi njivu i špilju na njoj Abrahamu da ima grob.

DK) Postanak glava 24
1 A Abraham je bio star i vremešan, i Gospodin je blagoslovio Abrahama u svemu;
2 I reče Abraham služi svojem najstarijem u kući svojoj, koji je bio nad svim dobrom njegovim: “Stavi svoju ruku pod stegno moje,
3 Da te zakunem Gospodom Bogom nebeskim i Bogom zemaljskim da nećeš dovesti žene sinu mojemu između kćeri ovih Kanaanita, među kojima živim;
4 Nego da ćeš otići u zemlju moju i u rod moj i dovesti ženu sinu mojemu Izaku.
5 A sluga mu reče: “i ako djevojka ne htjedne poći sa mnom u ovu zemlju; hoću li odvesti tvojega sina u zemlju iz koje si se iselio?
6 A Abraham mu reče: “Pazi da ne odvedeš sina mojega ondje.
7 Gospodin Bog nebeski, koji me je uzeo iz doma oca mojega i iz zemlje roda mojega, i koji mi je rekao i zakleo mi se govoreći: “Sjemenu ću tvojemu dati zemlju ovu, On će poslati anđela svojega pred tobom da dovedeš ženu sinu mojemu odande.
8 Ako li djevojka ne htjedne poći s tobom, onda da ti je prosta zakletva moja; samo sina mojega nemoj odvesti ondje.
9 I stavi sluga svoju ruku pod stegno Abrahamu gospodaru svojemu, i zakle mu se za ovo.
10 Tada sluga uzme deset deva između deva gospodara svojega da ide, jer sve blago gospodara njegova je bilo pod njegovom rukom; i otisavši dođe u Mezopotamiju do grada Nahorova.
11 I pusti deve da poliježu iza grada kod studenca pred večer kad izlaze žene da zahvataju vode;
12 I reče: “Gospodine Bože gospodara mojega Abrahama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mojemu Abrahamu.
13 Evo, ja ću stajati kod ovoga studenca, a žene će doći da zahvataju vode.
14 Kojoj djevojci kažem: Nagni krčag svoj da se napijem, a ona reče: “Na pij, i deve ću ti napojiti; daj to da bude ona koju si namijenio sluzi svojemu Izaku; i po tomu da poznam da si učinio milost gospodaru mojemu.
15 I on još ne izgovori, a to Rebeka, kći Betuela sina Milke žene Nahora brata Abrahamovog, dođe s krčagom na ramenu.
16 I bila je vrlo lijepa, još djevojka, još je čovjek nije bio poznao. Ona siđe na izvor, i natoči krčag, i pođe;
17 A sluga iskoči pred nju, i reče; daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega.
18 A ona reče: “Na pij, gospodaru. I brze spusti krčag na svoju ruku, i napoji ga.
19 I kad ga napoji, reče: “i devama ću tvojim naliti neka se napiju.
20 I brze izruči krčag svoj u pojilo, pa opet otrča na studenac da nalije, i nali svim devama njegovim.
21 A čovjek joj se divio, i šutio, neće li poznati je li Gospodin dao sreću putu njegovom ili nije.
22 A kad se deve napiše, izvadi čovjek zlatnu grivnu od po šekela i stavi joj oko cijela, i dvije narukvice stavi joj na ruke od deset šekela zlata.
23 I reče: “Čija si kći? Reci mi. Ima li u kući tvojega oca mjesta za nas da prenoćimo?
24 A ona mu reče: “Ja sam kći Betuela sina Milke, koga rodi Nahoru.
25 Još reče: “Ima u nas mnogo slame i piće i mjesta za prenoćiti.
26 Tada čovjek savivši se pokloni se Gospodinu,
27 I reče: “Blagoslovljen da je Gospodin Bog gospodara mojega Abrahama, što ne ostavi milost svoju i vjeru svoju prema gospodaru mojemu, i putem dovede me Gospodin u dom rodbine gospodara mojega.
28 A djevojka otrča i sve ovo reče u domu majke svoje.
29 A Rebeka imaše brata, kojemu je bilo ime Laban; i istrča Laban k čovjeku na studenac,
30 Kako vidje grivnu i narukvice na rukama sestre svoje i ću gdje Rebeka sestra mu reče: “Tako mi je rekao čovjek; dođe k čovjeku; a on je stajao kod deva na studencu.
31 I reče: “Hodi, koji si blagoslovljen od Gospodina; što bi stajao vani? Spremio sam kuću, ima mjesta i za deve.
32 I dovede čovjeka u kuću, i rastovarili su mu su deve; i dodali slame i piće devama, i donesli su vode za noge njemu i ljudima koji su bili s njim;
33 I postaviše mu da jede; ali on reče: “Neću jesti dokle ne kažem stvar svoju. A Laban mu reče: “Govori.
34 Tada reče: “Ja sam sluga Abrahamov.
35 A Gospodin je veoma blagoslovio gospodara mojega, te je postao velik, i dao mu je ovaca i goveda, i srebra i zlata, i sluga i sluškinja, i deva i magaraca.
36 I još Sara žena gospodara mojega rodi sina gospodaru mojemu u starosti njegovoj, i on mu dade sve što ima.
37 A mene zakle gospodar moj govoreći: “Nemoj dovesti sinu mojemu žene između kćeri ovih Kanaanita, među kojima živim;
38 Nego idi u dom oca mojega i u rod moj, da dovedeš ženu sinu mojemu.
39 A ja sam rekao gospodaru svojemu:
40 Može biti da djevojka neće htjeti poći sa mnom.
41 A on mi reče: “Gospodin, po čijoj sam volji svagda živio, poslat će anđela svojega s tobom, i dat će sreću tvojemu putu da dovedeš ženu sinu mojemu od roda mojega, iz doma oca mojega.
42 Onda će ti biti prosta zakletva moja, kad otideš u rod moj; ako ti je i ne dadu, opet će ti biti prosta zakletva moja.
43 I kad dođoh danas na studenac, rekao sam: Gospodine Bože gospodara mojega Abrahama, ako si dao sreću putu mojemu, kojim idem,
44 Evo, ja ću stajati kod studenca: koja djevojka dođe da zahvati vode, i ja joj kažem: Daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega,
45 A ona mi odgovori: i ti pij i devama ću tvojim naliti; to neka bude žena koju je namijenio Gospodin sinu gospodara mojega.
46 Ja još nisam izgovorio u svojem srcu, a dođe Rebeka s krčagom na ramenu, i sišavši na izvor zahvati; i ja sam joj rekao: Daj mi da se napijem.
47 A ona brze spustivši sa sebe krčag reče: “Na pij, i deve ću ti napojiti. I kad se napih, napoji i deve moje.
48 I zapitah je govoreći: “Čija si kći? A ona odgovori: Ja sam kći Betuela sina Nahorova, kojega mu rodi Milka. Tada joj stavih grivnu oko čela i narukvice na ruke;
49 I padoh i poklonih se Gospodinu, i zahvalio sam Gospodinu Bogu gospodara mojega Abrahama, što me dovede pravim putem da nađem kćer brata gospodara svojega za sina njegova.
50 Ako ćete dakle učiniti ljubav i vjeru gospodaru mojemu, kažite mi; ako li nećete, kažite mi, da idem na desno ili na lijevo.
51 A Laban i Betuel odgovarajući reknu: “Od Gospodina je ovo došlo; mi ti ne možemo reći ni zlo ni dobro. Eto, Rebeka je u tvojoj vlasti, uzmi je pa idi, i neka bude žena sinu tvojega gospodara, kao što je rekao Gospodin.
52 A kad ću sluga Abrahamov riječi njihove, pokloni se Gospodinu do zemlje;
53 I izvadi darove srebrne i zlatne i haljine, i dade Rebeki; isto tako i bratu njezinom i majci njezinoj dade darove.
54 Potom su jeli i pili on i ljudi koji su bili s njim, i prenoćili su. A kad su ujutru ustali, reče sluga: “Pustite me gospodaru mojemu.
55 A brat i majka njezina reknu: “Neka ostane djevojka kod nas koji dan, barem deset dana, pa onda neka ide.
56 A on im reče: “Nemojte me zadržavati, kad je Gospodin dao sreću mojemu putu; pustite me da idem gospodaru svojemu.
57 Tada reknu: “Da zovemo djevojku, i upitamo što ona veli.
58 I dozvaše Rebeku i reknu joj: Hoćeš ići s ovim čovjekom? A ona odgovori: Hoću.
59 I pustiše Rebeku svoju sestru i dojkinju njezinu sa slugom Abrahamovim i ljudima njegovim.
60 I blagoslovili su Rebeku i reknu joj: Sestro naša, da se namnožiš na tisuće tisuća, i sjeme tvoje da zaposjedne vrata svojih neprijatelja!
61 I podiže se Rebeka s djevojkama svojim, i posjedali su na deve, i pošli s čovjekom; i sluga uzevši Rebeku otide.
62 A Izak je išao vračajući se od studenca Živoga koji me vidje jer življaše u južnom kraju;
63 A Izak je izašao u polje pred večer da se pomoli Bogu; i podigavši svoje oči ugleda deve gdje idu.
64 I Rebeka podigavši svoje oči ugleda Izaka, te skoči s deve,
65 I reče sluzi: Tko je onaj čovjek što ide preko polja pred nas? A sluga reče: “Ono je gospodar moj. I ona uzme pokrivalo i pokri lice.
66 I pripovjedi sluga Izaku sve što je svršio.
67 I odvede je Izak u šator Sare majke svoje; i uzme Rebeku, i ona mu posta žena, i omili mu. I Izak se utješi za majkom svojom.

DK) Postanak glava 25
1 A Abraham uzme drugu ženu, po imenu Keturu.
2 I ona mu rodi Zimrana i Jokšana i Medana i Midjana i Jišbaka i Šuaha.
3 A Jokšanu se rodi Šeba i Dedan. A Dedanovi sinovi su bili: Ašurim i Letušim i Laumim.
4 A sinovi Midjanovi: Efa i Efer i Henok i Abida i Eldaa. Svi su bili djeca Keturina.
5 A Abraham dade sve što imaše Izaku;
6 A sinovima svojih suložnica dade Abraham dare, i opravi ih od Izaka svojega sina još za života svojega na istok, u istočni kraj.
7 I vijeka Abrahamova što je živio bilo je sto i sedamdeset i pet godina.
8 I oslabivši umrije Abraham u dobroj starosti, sit života, i bio pridružen svojim precima.
9 I pokopaše ga Izak i Išmael u špilji Makpeli na njivi Efrona Sohara Hitejca, koja je prema Mamri;
10 Na njivi koju kupi Abraham od sinova Hetovih, ondje je pokopan Abraham sa Sarom svojom ženom.
11 I po smrti Abrahamovoj blagoslovi Bog Izaka sina njegova; a Izak živješe kod studenca Živoga koji me vidi.
12 A ovo je pleme Išmaela sina Abrahamovog, kojega rodi Abrahamu Agara Egipćanka robinja Sarina,
13 I ovo su imena sinova Išmaelovih, kako se zvahu u plemenima svojim; prvenac Išmaelov Nabajot, pa Kedar i Adbeel i Mibsam,
14 I Mišma i Duma i Masa,
15 I Hadar i Teman i Jetur i Nafiš i Kedma.
16 To su sinovi Išmaelovi, i to su im imena po selima i gradovima njihovim, dvanaest knezova nad svojim narodima.
17 A godine su vijeka Išmaelova sto i trideset i sedam godina. Poslije oslabivši umrije, i bio pridružen svojim precima.
18 I živjeli su od Havile do Šura prema Egiptu, kako se ide u Asiriju; i dopade mu prema svoj braći svojoj da živi.
19 A ovo je pleme Izaka sina Abrahamovog: Abraham rodi Izaka;
20 A Izaku je bilo četrdeset godina kad se oženi Rebekom, kćerju Betuela Sirijca iz Mezopotamije, sestrom Labana Sirijca.
21 I Izak se molio Gospodinu za svoju ženu, jer je bila nerotkinja; i zamoli Gospodina, te zatrudnje Rebeka žena njegova.
22 Ali udarahu jedno o drugo djeca u utrobi njezinoj, te reče: “Ako je tako, na što sam? I otide da pita Gospodina.
23 A Gospodin joj reče: “Dva su plemena u utrobi tvojoj, i dva će naroda, izaći iz tebe; i jedan će narod biti jači od drugog naroda, i veći će služiti manjem.
24 I kad dođe vrijeme da rodi, a to blizanci u utrobi njezinoj.
25 I prvi izađe crven, sav kao runo dlakav, i nadjenuše mu ime Ezav.
26 A poslije izađe brat mu, držeći rukom za petu Ezava; i nadjenuše mu ime Jakov. A bilo je Izaku šezdeset godina, kad ih rodi Rebeka.
27 I djeca su odrasla, i Ezav postao je lovac i ratar, a Jakov je bio čovjek krotak i bavio se u šatorima.
28 I Izak je volio Ezava, jer je rado jeo lov njegov; a Rebeka je voljela Jakova.
29 Jednom Jakov skuha jelo, a Ezav dođe iz polja umoran.
30 I reče Ezav Jakovu: Daj mi da jedem to jelo crveno, jer sam umoran. Otuda se prozva Edom.
31 A Jakov mu reče: “Prodaj mi danas prvorođenstvo svoje.
32 A Ezav odgovori: Evo, hoću umrijeti, pa što će mi prvorođenstvo?
33 A Jakov reče: “Zakuni mi se danas. I on mu se zakle; tako prodade svoje prvorođenstvo Jakovu.
34 I Jakov dade Ezavu kruha i skuhana leća, i on se najede i napi, pa usta i otide. Tako Ezav nije mario za prvorođenstvo svoje.

DK) Postanak glava 26
1 Ali nasta glad u zemlji svrh prve gladi koja je bila za vremena Abrahamovog; i Izak otide k Abimeleku kralju filistejskom u Gerar.
2 I javi mu se Gospodin i reče: “Nemoj ići u Egipat, nego sjedi u zemlji koju ću ti reći.
3 Sjedi u toj zemlji, i ja ću biti s tobom, i blagoslovit ću te; jer ću tebi i sjemenu tvojemu dati sve ove zemlje, i potvrdit ću zakletvu, kojom sam se zakleo Abrahamu ocu tvojemu.
4 I umnožit ću sjeme tvoje da ga bude kao zvijezda na nebu, i dat ću sjemenu tvojemu sve ove zemlje; i u sjemenu tvojemu blagoslovit će se svi narodi na zemlji,
5 Zato što je Abraham slušao glas moj i čuvao naredbu moju, zapovijedi moje i pravila moja i zakone moje.
6 I osta Izak u Geraru.
7 A ljudi u mjestu onom pitahu za ženu njegovu, a on je govorio: Sestra mi je. Jer se bojaše reći: “Žena mi je; da me, veli, ne ubiju ovi ljudi radi Rebeke, jer je lijepa.
8 I kad provede mnogo vremena ondje, dogodi se, te pogleda Abimelek kralj filistejski s prozora, i vidje Izaka gdje se sali s Rebekom svojom ženom.
9 I dozva Abimelek Izaka i reče: “Ta to ti je žena; kako si rekao: Sestra mi je? A Izak mu odgovori: Rekao sam: da ne poginem s nje.
10 A Abimelek reče: “Što si nam učinio? Lako je mogao tko od naroda ovoga leći s tvojom ženom, te bi nas ti uvalio u grijeh.
11 I zapovjedi Abimelek svemu svojemu narodu govoreći: “Tko se dotakne ovoga čovjeka ili žene njegove, poginut će.
12 I Izak počne sijati u onoj zemlji, i dobi one godine po sto, tako ga blagoslovi Gospodin.
13 I obogati se čovjek, i napredovaše sve više, te posta silan.
14 I imaše ovaca i goveda i mnogo sluga; a Filisteji su mu zavidjeli,
15 pa sve studence koje su bile iskopale sluge njegova oca za vremena Abrahama njegova oca zasuli Filisteji, i napunili ih zemljom.
16 I Abimelek reče Izaku: Idi od nas, jer si postao silniji od nas.
17 I Izak otide, odande, i razapne šatore u dolini gerarskoj, i nastani se ondje.
18 I počne Izak otkopavati studence, koji su bili iskopani za vremena Abrahama njegova oca, i koje zasuli Filisteji po smrti Abrahamovoj; i prozva ih imenima koja im je nadjeo otac njegov.
19 I kopajući sluge Izakove u onom dolu nađoše studenac žive vode.
20 Ali se svađali pastiri gerarski s pastirima Izakovim govoreći: “Naša je voda. I nadjene ime onom studencu Esek, jer se svadili s njim.
21 Poslije su iskopali drugi studenac, pa se i oko njega svađali, zato ga nazva Sitna.
22 Tada se podiže odande, i iskopa drugi studenac, i oko njega ne bi svađe; zato ga nazva Rehobot, govoreći: “Sad nam dade Gospodin prostora da rastemo u ovoj zemlji.
23 I otide odande gore u Beer-Šebu.
24 I istu noć javi mu se Gospodin, i reče: “Ja sam Bog Abrahama tvojega oca. Ne boj se, jer sam ja s tobom, i blagoslovit ću te i umnožit ću sjeme tvoje Abrahama radi sluge svojega.
25 I napravi ondje žrtvenik, i prizva Ime Gospodinovo; i ondje razapne šator svoj; i sluge Izakove iskopali ondje studenac.
26 I dođe k njemu Abimelek iz Gerara s Ahuzatom prijateljem svojim i s Fikolom vojvodom svojim.
27 A Izak im reče: “Što ste došli k meni, kad mrzite na me i otjeraste me od sebe?
28 A oni reknu: “Vidjeli smo zaista da je Gospodin s tobom, pa rekosmo: Neka bude zakletva između nas, između nas i tebe; hajde da uhvatimo vjeru s tobom;
29 Da nam ne činiš zla, kao što se mi tebe ne dotakosmo i kao što mi tebi smo samo dobro činili, i pustismo te da ideš na miru, i eto si blagoslovljen od Gospodina.
30 Tada ih on ugosti; te su jeli i piše.
31 A sutradan ustavši rano, zakleli se jedan drugom, i otpusti ih Izak i otidu od njega s mirom.
32 Isti dan došavši sluge Izakove reknu mu za studenac koji su iskopali, i reknu mu: Našli smo vodu.
33 I nazva ga Šeba; otuda se zove grad onaj Beer-Šeba do današnjega dana.
34 A kad bi Ezavu četrdeset godina, uzme za ženu Juditu, kćer Hitejca Beerija, i Basematu kćer Hitejca Elona.
35 I one zadavahu mnogo jada Izaku i Rebeki.

DK) Postanak glava 27
1 Kad Izak ostare i oči mu potamnjele, te nisu vidjeli, dozva Ezava starijeg svojega sina, i reče mu: Sine! A on odgovori: Evo me.
2 Tada reče: “Evo ostario sam, ne znam kad ću umrijeti;
3 Uzmi oružje svoje, tobolac i luk, i izađi u planinu, te mi ulovi lov;
4 I zgotovi mi jelo po mojoj volji, i donesi mi da jedem, pa da te blagoslovi moja duša dok nisam umro.
5 A Rebeka ću što Izak reče sinu svojemu Ezavu. I Ezav otide u planinu da ulovi lov i donese.
6 A Rebeka reče Jakovu, sinu svojemu govoreći: “Gle, čuo sam tvojega oca gdje govori s Ezavom, bratom tvojim i reče:
7 Donesi mi lov, i zgotovi jelo da jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom dok nisam umro.
8 Nego sada, sine, poslušaj me što ću ti reći.
9 Idi sada k stadu i donesi dva dobra jareta, da zgotovim ocu tvojemu jelo od njih, kako rado jede.
10 Pa ćeš unijeti ocu da jede i da te blagoslovi dok nije umro.
11 A Jakov reče Rebeki svojoj majci: Ali je Ezav moj brat rutav, a ja sam gladak;
12 Može me opipati otac, pa će se osjetiti da sam ga htjeo prevariti, te ću navući na se prokletstvo mjesto blagoslova.
13 A majka mu reče: “Neka prokletstvo tvoje, sine padne na mene; samo me poslušaj, i idi i donesi mi.
14 Tada otisavši uzme i donese svojoj majci; a majka njegova zgotovi jelo kako je jeo rado otac njegov.
15 Pa onda uzme Rebeka najljepše haljine starijeg svojega sina, koje su bile u nje kod kuće, i odjene Jakova mlađeg svojega sina.
16 I jarećim kožicama obloži mu ruke i vrat gdje je bio gladak.
17 I dade Jakovu sinu svojemu u ruke jelo i kruh što zgotovi.
18 A on uđe k svojemu ocu i reče: “Oče. A on odgovori: Evo me; koji si ti, sine?
19 I Jakov reče svojemu ocu: Ja, Ezav tvoj prvenac; učinio sam kako si mi rekao; digni se, posadi se da jedeš lov moj, pa da me blagoslovi duša tvoja.
20 A Izak reče sinu svojemu: Kad brze nađe, sine? A on reče: “Gospodin tvoj Bog dade, te izađe pred mene.
21 Tada reče Izak Jakovu: Hodi blize, sine da te opipam jesi li sin moj Ezav ili ne.
22 I pristupi Jakov k Izaku svojemu ocu, a on ga opipa, pa reče: “Glas je Jakovljev, ali ruke su Ezavove.
23 I ne pozna ga, jer su mu ruke bile kao u Ezava brata njegova Rutave: Zato ga blagoslovi;
24 I reče mu: Jesi li ti sin moj Ezav? A on odgovori: Ja Sm.
25 Tada reče: “A ti daj, sine, da jedem lov tvoj, pa da te blagoslovi moja duša. I dade mu, te jede; pa mu donese i vino te pi.
26 Potom Izak, otac njegov reče mu: Hodi sine, poljubi me.
27 I on pristupi i poljubi ga; a Izak osjeti miris od haljina njegovih, i blagoslovi ga govoreći: “Gle, miris sina mojega kao miris od polja koje blagoslovi Gospodin.
28 Bog ti dao rose nebeske, i dobre zemlje i pšenice i vina izobilja!
29 Narodi ti služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi majke tvoje! Proklet bio koji tebe proklinja, a blagoslovljen bio koji tebe blagoslivlja!
30 A kad Izak blagoslovi Jakova, i Jakov otide ispred Izaka svojega oca, u taj čas dođe Ezav brat njegov iz lova.
31 Pa zgotovi i on jelo i unese svojemu ocu, i reče mu: Ustani, oče, da jedeš što ti je sin ulovio, pa da me blagoslovi duša tvoja.
32 A Izak otac njegov reče mu: Tko si ti? A on reče: “Ja, sin tvoj, prvenac tvoj Ezav.
33 Tada se prepade Izak, i reče: “Tko? Da gdje je onaj koji ulovi i donese mi lova, i od svega jedoh prije nego ti dođe, i blagoslovih ga? On će i ostati blagoslovljen.
34 A kad ću Ezav riječi svojega oca, počne glasno i jako ožalosti, i reče svojemu ocu: Blagoslovi i mene, oče.
35 A on mu reče: “Dođe brat tvoj s prevarom, i odnese tvoj blagoslov.
36 A Ezav reče: “Pravo je što mu je ime Jakov, jer me već drugom prevari. Prvorođenstvo mi uzme, pa eto sada mi uzme i blagoslov. Potom reče: “Nisi li i meni ostavio blagoslov?
37 A Izak odgovori, i reče Ezavu: Eto sam ga postavio tebi za gospodara; i svu braću njegovu dadoh mu da mu budu sluge; pšenicom i vinom ukrijepio sam ga; pa što bih sada tebi učinio, sine?
38 I Ezav reče svojemu ocu: Ima li samo jedan blagoslov u tebe, oče? Blagoslovi i mene, oče. I počne glasno plakati Ezav.
39 A Izak otac njegov odgovarajući reče mu: Evo, stan će ti biti na rodnoj zemlji i rosi nebeskoj ozgora.
40 Ali ćeš živjeti od mača svojega, i bratu ćeš svojemu služiti; ali će doći vrijeme, pa ćeš, dok se naplačeš, skršiti jaram njegov s vrata svojega.
41 I Ezav omrze ljuto na Jakova radi blagoslova, kojim ga blagoslovi otac, i govoraše u svojem srcu: Blizu su žalosni dani oca mojega, tada ću ubiti Jakova svojega brata.
42 I reknu Rebeki riječi Ezava njezina starijeg sina, a ona poslavši dozva Jakova mlađeg svojega sina, i reče mu: Gle, Ezav brat tvoj tješi se time što hoće da te ubije.
43 Nego, sine, poslušaj što ću ti reći; ustani i bježi k Labanu bratu mojemu u Haran.
44 I ostani kod njega neko vrijeme dokle prođe srdnja tvojega brata,
45 Dokle se tvoj gnjev na brata odvrati od tebe, te zaboravi što si mu učinio; a onda ću ja poslati da te dovedu odande. Zašto bih ostala bez obojice vas u jedan dan?
46 A Izaku reče Rebeka: “Omrzao mi je život radi ovih Hitejki. Ako se Jakov oženi Hitejkom, kakvom između kćeri ove zemlje, na što mi život?

DK) Postanak glava 28
1 Tada Izak dozva Jakova, i blagoslovi ga, i zapovjedi mu i reče: “Nemoj da se oženiš kojom između kćeri kanaanskih.
2 Ustani, idi u Padan-Aram u dom Betuela oca majke svoje, i odande se oženi između kćeri Labana ujaka svojega.
3 A Bog Svemogući da te blagoslovi, i da ti da veliku porodicu i umnoži te, da od tebe postane mnoštvo naroda,
4 I da ti da blagoslov Abrahamov, tebi i sjemenu tvojemu s tobom, da zaposjedneš zemlju u kojoj si došljak, koju Bog dade Abrahamu.
5 Tako opravi Izak Jakova, i on pođe u Padan-Aram k Labanu sinu Betuela Sirijca, bratu Rebeke majke Jakovljeve i Ezavove.
6 A Ezav vidje gdje Izak blagoslovi Jakova i opravi ga u Padan-Aram da se odande oženi, i gdje blagoslivljajući ga zapovjedi mu i reče: “Nemoj da se oženiš kojom između kćeri kanaanskih,
7 I gdje Jakov posluša svojega oca i svoju majku, i otide u Padan-Aram;
8 I vidje Ezav da kćeri kanaanske nisu po volji Izaku ocu njegovom.
9 Pa otide Ezav k Išmaelu, i uzme za ženu preko žena svojih Mahalatu, kćer Išmaela sina Abrahamovog, sestru Nebatovu.
10 A Jakov otide od Beer-Šebe idući u Haran.
11 I dođe na jedno mjesto, i ondje prenoći, jer je sunce zašlo; i uzme kamen na onom mjestu, i stavi ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mjestu.
12 I usni, a to ljestve su stajale na zemlji a vrhom su doticale u nebo, i gle, anđeli Božji po njima se penjali i silazili;
13 I gle, na vrhu je stajao Gospodin, i reče: “Ja sam Gospodin Bog Abrahama tvojega oca i Bog Izakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi ću dati i sjemenu tvojemu;
14 I sjemena će tvojega biti kao praha na zemlji, te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagoslovit će se u tebi i u sjemenu tvojemu.
15 I evo, ja sam s tobom, i čuvat ću te kamo god pođeš, i dovest ću te natrag u ovu zemlju, jer te neću ostaviti dokle god ne učinim što sam ti rekao.
16 A kad se Jakov probudi od sna, reče: “Zacijelo je Gospodin na ovom mjestu; a ja ne znam.
17 I prestraši se, i reče: “Kako je strašno mjesto ovo! Ovdje je doista kuća Božja, i ovo su vrata nebeska.
18 I usta Jakov ujutru rano, i uzme kamen što je stavio sebi pod glavu, i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem.
19 I prozva ono mjesto Betel, a prije je bilo ime onom gradu Luz.
20 I učini Jakov zavjet, govoreći: “Ako Bog bude sa mnom i sačuva me na putu kojim idem i da mi kruha da jedem i odjela da se odijevam,
21 I ako se vratim na miru u dom svojega oca, Gospodin će mi biti Bog;
22 A kamen ovaj koji sam postavio za spomen bit će dom Božji; i što mi god dadeš, od svega ću deseto dati tebi.

DK) Postanak glava 29
1 Tada se podiže Jakov i otide u zemlju istočnu.
2 I obazirući se ugleda studenac u polju; i gle, tri stada ovaca ležahu kod njega, jer se na onom studencu napajala stada, a veliki kamen je bio studencu na vratima.
3 Ondje se skupljala sva stada, te pastiri odvalivali kamen s vrata studenca i napajali stada, i poslije opet navaljali kamen na vrata studencu na njegovo mjesto.
4 I Jakov im reče: “Braćo, odakle ste? Reknu: “Iz Harana smo.
5 A on im reče: “Poznajete li Labana sina Nahorova? Oni reknu: “Poznajemo.
6 On im reče: “Je li zdrav? Reknu: “Jeste, i evo Rahele kćeri njegove, gdje ide sa stadom.
7 I on reče: “Eto još je rano, niti je vrijeme vraćati stoku; napojite stoku pa idite i pasite je.
8 A oni reknu: “Ne možemo, dokle se ne skupe sva stada, da odvalimo kamen s vrata studencu, onda ćemo napojiti stoku.
9 Dok on još govoraše s njima, dođe Rahela sa stadom svojega oca, jer je ona pasla ovce.
10 A kad Jakov vidje Rahelu kćer Labana ujaka svojega, i stado Labana ujaka svojega, pristupi Jakov i odvali kamen studencu s vrata, i napoji stado Labana ujaka svojega.
11 I poljubi Jakov Rahelu, i povikavši zaplaka se.
12 I reče Jakov Raheli da je rod ocu njezinom i da je sin Rebekin; a ona otrča te javi svojemu ocu.
13 A kad Laban ću za Jakova sina sestre svoje, istrča mu na susret, i zagrli ga i poljubi, i uvede u svoju kuću. I on pripovjedi Labanu sve ovo.
14 A Laban mu reče: “Ta ti si kost moja i tijelo moje. I osta kod njega cijeli mjesec dana.
15 Tada reče Laban Jakovu: Zar badava da mi služiš, što si mi rod? Reci mi što će ti biti plaća?
16 A Laban imaše dvije kćeri: starijoj je bilo ime Lea, a mlađoj Rahela.
17 I Lea je imala kvarne oči, a Rahela je bila lijepa stasa i lijepa lica.
18 I Jakovu svidje Rahela, te reče: “Služit ću ti sedam godina za Rahelu, mlađu kćer tvoju.
19 A Laban mu reče: “Bolje tebi da je dam nego drugom; ostani kod mene.
20 I odsluži Jakov za Rahelu sedam godina, i učiniše mu se kao nekoliko dana, jer ju je ljubio.
21 I reče Jakov Labanu: Daj mi ženu, jer mi se navrši vrijeme, da legnem s njom. Suc. 15:1
22 I sazva Laban sve ljude iz onog mjesta i učini gozbu.
23 A uvečer uzme Liju kćer svoju i uvede je k Jakovu, i on leže s njom.
24 I Laban dade Zilpu robinju svoju Lei kćeri svojoj da joj bude robinja.
25 A kad bi ujutru, gle, ono je bila Lea; te reče Jakov Labanu: Što si mi to učinio? Ne služim li za Rahelu kod tebe? Zašto si me prevario?
26 A Laban mu reče: “Nije po našem običaju da se uda mlađa prije starije.
27 Navrši tjedan dana s tom, pa ćemo ti dati i drugu za službu što ćeš služiti kod mene još sedam godina drugih.
28 Jakov učini tako, i navrši s njom tjedan dana, pa mu dade Laban Rahelu kćer svoju za ženu.
29 I dade Laban Raheli kćeri svojoj robinju svoju Baalu da joj bude robinja.
30 I tako leže Jakov s Rahelom; i volio Rahelu nego Liju, i počne služiti kod Labana još sedam drugih godina.
31 A Gospodin videći da Jakov ne mari za Liju, otvori njoj utrobu, a Rahela osta nerotkinja.
32 I Lea zatrudnje, i rodi sina, i nadjene mu ime Ruben, govoreći: “Gospodin pogleda na jade moje, sada će me ljubiti muž moj.
33 I opet zatrudnje, i rodi sina i reče: “Gospodin ću da sam prezrena, pa mi dade i ovoga. I nadjene mu ime Simeon.
34 I opet zatrudnje, i rodi sina, i reče: “Da ako se sada već priljubi k meni muž moj, kad mu rodih tri sina. Zato mu nadjenuše ime Levije.
35 I zatrudnje opet, i rodi sina, i reče: “Sada ću hvaliti Gospodina. Zato mu nadjene ime Juda; i presta rađati.

DK) Postanak glava 30
1 A Rahela vidjevši gdje ne rađa djece Jakovu, zavidjela je sestri svojoj; i reče Jakovu: Daj mi djece, ili ću umrijeti.
2 A Jakov se rasrdi na Rahelu, i reče: “Zar sam ja a ne Bog koji ti ne da poroda?
3 A ona reče: “Eto robinje moje Baale, leži s njom, neka rodi na mojim koljenima, pa ću i ja imati djece od nje.
4 I dade mu Baalu robinju svoju za ženu, i Jakov leže s njom.
5 I zatrudnje Bilha, i rodi Jakovu sina.
6 A Rahela reče: “Gospodin mi je sudio i čuo glas moj, te mi dade sina. Zato mu nadjene ime Dan.
7 I Bilha robinja Rahelina zatrudnje opet, i rodi drugog sina Jakovu;
8 A Rahela reče: “Bojevala sam žestoko sa sestrom svojom, ali sam nadvladala. I nadjene mu ime Naftali.
9 A Lea vidjevši gdje presta rađati uzme Zilpu robinju svoju i dade je Jakovu za ženu.
10 I rodi Zilpa robinja Leina Jakovu sina;
11 I Lea reče: “Dođe četa. I nadjene mu ime Gad.
12 Opet rodi Zilpa robinja Leina drugog sina Jakovu;
13 I reče Lea: “Blago meni, jer će me blaženom zvati žene. Zato mu nadjene ime Asir.
14 A Ruben iziđe u vrijeme žetve pšenične i nađe mandragoru u polju, i donese je Lei svojoj majci. A Rahela reče Lei: Daj mi mandragoru svojega sina.
15 A ona joj reče: “Malo li ti je što si mi uzela muža? Hoćeš da mi uzmeš i mandragoru sina mojega? A Rahela joj reče: “Neka noćas spava s tobom za mandragoru tvojega sina.
16 I uvečer kad se Jakov vraćaše iz polja, iziđe mu Lea na susret i reče: “Spavat ćeš kod mene, jer te kupih za mandragoru svojega sina. I spava kod nje onu noć.
17 A Bog usliša Liju, te ona zatrudnje, i rodi Jakovu petog sina.
18 I reče Lea: “Gospodin mi dade plaću moju što dadoh robinju svoju mužu svojemu. I nadjene mu ime Isakar.
19 I zatrudnje Lea opet, i rodi Jakovu šestog sina;
20 I reče Lea: “Dariva me Gospodin darom dobrim; da ako se sada već priljubi k meni muž moj, jer mu rodih šest sinova. Zato mu nadjene ime Zebulun.
21 Najposlije rodi kćer, i nadjene joj ima Dina.
22 Ali se Gospodin opomenu Rahele; i uslišavši je otvori joj utrobu.
23 I zatrudnje, i rodi sina, i reče: “Uzme Bog sramotu moju.
24 I nadjene mu ime Josip, govoreći: “Neka mi doda Gospodin još jednog sina.
25 A kad Rahela rodi Josipa, reče Jakov Labanu: Pusti me da idem u svoje mjesto i u svoju zemlju.
26 Daj mi žene moje, za koje sam ti služio, i djecu moju, da idem, jer znaš kako sam ti služio.
27 A Laban mu reče: “Nemoj, ako sam našao milost pred tobom; vidim da me je blagoslovio Gospodin tebe radi.
28 I još reče: “Isti koliko hoćeš plaće, i ja ću ti dati.
29 A Jakov mu odgovori: Ti znaš kako sam ti služio i kakva ti je stoka postala kod mene.
30 Jer je malo bilo što si imao dokle ja ne dođoh; ali si se jako umnožio, jer te Gospodin blagoslovi kad ja dođoh. Pa kad ću i ja tako sebi kuću kućiti?
31 I reče mu Laban: Što hoćeš da ti dam? A Jakov odgovori: Ne treba ništa da mi dadeš; nego ću ti opet pasti stoku i čuvati, ako ćeš mi učiti ovo:
32 Da zađem danas po svoj stoci tvojoj, i izlučim sve što je šareno i s biljegom, i sve što je crno između ovaca, i što je s biljegom i šareno između koza, pa što poslije bude tako, ono da mi je plaća.
33 Tako će mi se poslije posvjedočiti pravda moja pred tobom kad dođeš da vidiš zaslugu moju: “Što god ne bude šareno ni s biljegom ni crno između ovaca i koza u mene, bit će ukrađeno.
34 A Laban reče: “Eto, neka bude kako si rekao.
35 I izluči Laban isti dan jarce s biljegom i šarene i sve koze s biljegom i šarene, i sve na kojemu je bilo što bijelo, i sve crno između ovaca, i predade svojim sinovima.
36 I ostavi daljine tri dana hoda između sebe i Jakova. I Jakov pasao je ostalu stoku Labanovu.
37 I uzme Jakov zelenih prutova topolovih i leskovih i kestenovih, i oguli ih do bjeline koja je bila na prutovima.
38 I stavljao je oguljene prutove pred stoku u žljebove i korita kad je dolazila stoka da pije, da bi se upaljivala kad dođe piti.
39 I upaljivala se stoka gledajući u prutove, i što se mladilo bilo je s biljegom, prugasto i šareno.
40 I Jakov je odvajao mlado, i obraćao stado Labanovo da gleda u šarene i u sve crne; a svoje stado odvajao i nije ga obraćao prema stadu Labanovom.
41 I kad se god upaljivala stoka rana, Stavljao je Jakov prutove u korita pred oči stoci da bi se upaljivala gledajući u prutove;
42 A kad se upaljivala pozna stoka, nije stavljao; tako kasne su bile Labanove a rane Jakovljeve.
43 I tako se taj čovjek obogati vrlo, te imaše mnogo stoke i sluga i sluškinja i deva i magaraca.

DK) Postanak glava 31
1 A Jakov ću gdje sinovi Labanovi govore: Jakov uzme sve što je bilo našega oca, i od onog što je bilo našega oca steče sve ovo blago. Glava
2 I vidje Jakov gdje lice Labanovo nije prema njemu kao prije.
3 I Gospodin reče Jakovu: Vrati se u zemlju svojih otaca i u rod svoj, i ja ću biti s tobom.
4 I poslavši Jakov dozva Rahelu i Liju u polje k stadu svojemu.
5 I reče im: “Vidim gdje lice oca vašeg nije prema meni kao prije; ali je Bog oca mojega bio sa mnom.
6 I vi znate da sam služio ocu vašem kako sam god mogao;
7 A otac me je vaš varao i mijenjao mi plaću deset puta; ali mu Bog ne dade da me ošteti;
8 Kad on reče: “Što bude šareno neka ti je plaća, onda se mladilo sve šareno; a kad reče: “S biljegom što bude neka ti je plaća, onda se mladilo sve s biljegom.
9 Tako Bog uzme stoku ocu vašem i dade je meni;
10 Jer kad se upaljivala stoka, podigoh svoje oči i vidjeo sam u snu, a to ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze bili su šareni, s biljegima prugastima i pjegavima.
11 A anđeo Gospodinov reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: Evo me.
12 A on reče: “Podigni sad svoje oči i gledaj, ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze, šareni su, s biljegima prugastima i pjegavima; jer sa vidjeo sve što ti čini Laban.
13 Ja sam Bog od Betela, gdje si prelio kamen i učinio mi zavjet; ustani sada i idi iz ove zemlje, i vrati se na postojbinu svoju.
14 Tada odgovori Rahela i Lea, i reknu mu: Imamo li još kakav dio i baštinstvo u domu svojega oca?
15 Nije li nas držao kao tuđinke kad nas je prodao? Pa je još i naše novce jednako jeo. Pst. 29:15
16 Jer sve ovo blago što uzme Gospodin ocu našem, naše je i naše djece. Zato čini sve što ti je Gospodin rekao.
17 I podiže se Jakov, i stavi svoju djecu i svoje žene na deve;
18 I odvede svu stoku svoju i sve blago što je stekao, stoku koju stekao u Padan-Aramu, i pođe k Izaku svojemu ocu u zemlju Kanaan.
19 A Laban je bio otišao da striže ovce svoje; i Rahela ukrade idole svojemu ocu.
20 I Jakov otide kradom od Labana Sirijca ne javivši mu da hoće ići.
21 I pobježe sa svim blagom svojim, i podiže se te prijeđe preko vode, i uputi se k gori Gileadu.
22 A treći dan javiše Labanu da je pobjegao Jakov.
23 I uzme sa sobom svoju braću, i pođe za njim u potjeru, i za sedam dana stigne ga na gori Gileadu.
24 Ali Bog dođe Labanu Sirijcu noću u snu, i reče mu: Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni zlo.
25 I dostigne Laban Jakova; a Jakov je bio razapeo šator svoj na gori, pa i Laban isto tako razapne svoj s braćom svojom na gori Gileadu.
26 I Laban reče Jakovu: Što si učinio, te kradom pobjegao od mene i odveo si kćeri moje kao mačem otete?
27 Zašto tajno pobježe i kradom otide od mene? Niti mi reče da te ispratim s veseljem i s pjesmama, s bubnjevima i lirama?
28 Niti mi dade da izljubim svoje sinove i svoje kćeri? Ludo si radio.
29 Mogao bih vam zlo učiniti; ali Bog oca vašeg noćas mi reče govoreći: “Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni zlo.  
30 Idi dakle kad si se tako poželio kuće svojega oca; ali zašto ukrade bogove moje?
31 A Jakov odgovori i reče: “Bojah se i mislio sam hoćeš silom oteti svoje kćeri od mene.
32 A bogove svoje u koga nađeš, onaj neka ne živi više; pred našom braćom traži što je tvoje u mene, pa uzmi. Jer Jakov nije znao da ih je ukrala Rahela.
33 I uđe Laban u šator Jakovljev i u šator Lein i u šator dvaju robinja, i ne nađe ih; i izišavši iz šatora Leina uđe u šator Rahelin.
34 A Rahela uzme idole i sakrije ih pod samar deve svoje i sjede ozgora; i Laban premetao po cijelom šatoru, i ne nađe.
35 A ona reče svojemu ocu: Nemoj se srditi, gospodaru, što ti ne mogu ustati, jer mi je što u žena biva. Traživši tako ne nađe idole svoje.
36 I Jakov se rasrdi, i počne koriti Labana, i govoreći reče mu: Što sam učinio, što sam skrivio, te si me tako žestoko tjerao?
37 Premetao si svu prtljagu moju, pa što si našao iz svoje kuće? Daj ovamo pred moju i svoju braću, neka rasude između nas dvojice.
38 Evo dvadeset godina bih kod tebe: ovce tvoje i koze tvoje nisu se jalovile, a ovnova iz stada tvojega ne jedoh.
39 Što bi zvjerad zaklala nisam ti donosio, sam sam podmirivao; od mene si iskao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću.
40 Danju me ubijala vrućina a noću mraz; i san mi nije padao na oči.
41 Tako mi je bio dvadeset godina u tvojoj kući; služio sam ti četrnaest godina za dva kćeri tvoje i šest godina za stoku tvoju, i plaću si mi mijenjao deset puta.
42 Da nije Bog oca mojega, Bog Abrahamov, i strah Izakov bio sa mnom, bi me zacijelo otpustio prazna. Ali je Bog vidjeo nevolju moju i trud ruku mojih, pa te ukori noćas.
43 A Laban odgovori Jakovu i reče: “Ove su kćeri moje kćeri, i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i što god vidiš sve je moje; pa što bih učinio danas svojim kćerima ili njihovim sinovima koje rodiše?
44 Nego hajde da uhvatimo vjeru, ja i ti, neka bude svjedočanstvo između mene i tebe.
45 I Jakov uzme kamen i utvrdi ga za spomen.
46 I reče Jakov braći svojoj; nakupite kamenja. I nakupili su kamenja i složili ih na gomilu, i jeli su na gomili.
47 I Laban ga nazva Jegar-Sahaduta, a Jakov ga nazva Galed.
48 I reče Laban: Ova gomila neka bude svjedok između mene i tebe danas. Zato se prozva Galed.
49 A prozva se i Mispa, jer reče Laban: Neka Gospodin gleda između mene i tebe, kad nećemo moći vidjeti jedan drugog.
50 Ako žalostiš kćeri moje i ako uzmeš žene preko mojih kćeri, neće čovjek biti između nas nego gle Bog svjedok između mene i tebe.
51 I još reče Laban Jakovu: Gledaj ovu gomilu i gledaj ovaj spomenik, koji podigoh između sebe i tebe.
52 Svjedok je ova gomila i svjedok je ovaj spomenik, da ni ja neću prijeći preko ove gomile k tebi ni ti k meni da nećeš prijeći preko ove gomile i spomenika ovoga na zlo.
53 Bog Abrahamov i bogovi Nahorovi, bogovi oca njihovog, neka sude među nama. A Jakov se zakle strahom svojega oca Izaka.
54 I Jakov prinese žrtvu na gori, i sazva svoju braću na večeru; i jeli su pa su noćili na gori. Ezk. 44:3
55 A ujutru rano usta Laban, i izljubi svoju unučad i svoje kćeri, i blagoslovi ih, pa otide, i vrati se u svoje mjesto.

DK) Postanak glava 32
1 A Jakov otide svojim putem; i sretnu ga anđeli Božji;
2 A kad ih ugleda Jakov, reče: “Ovo je tabor Božji. I prozva ono mjesto Mahanaim.
3 I Jakov posla pred sobom glasnike k Ezavu bratu svojemu u zemlju Sir, pokrajinu Edoma.
4 I zapovjedi im govoreći: “Ovako recite gospodaru mojemu Ezavu: Sluga tvoj Jakov ovako kaže: Bio sam došljak kod Labana i bavio se do sad.
5 A imam volova i magaraca, ovaca i sluga, i sluškinja, i poslah da javim tebi gospodaru svojemu, da bih našao milost pred tobom.
6 I vratili se glasnici k Jakovu i reknu mu: Išli smo do tvojega brata Ezava, i eto on ti ide na susret s četiri stotine momaka.
7 A Jakov se prestraši jako i zabrinu se; pa razdijeli svoje ljude i ovce i goveda i deve u dvije čete.
8 I reče: “Ako Ezav udari na jednu četu i razbije je, da druga pobjegne.
9 I reče Jakov: Bože oca mojega Abrahama i Bože oca mojega Izaka, Gospodine, koji si mi rekao: Vrati se u svoju zemlju i u rod svoj, i ja ću ti biti dobrotvor!
10 Nisam vrijedan tolike milosti i tolike vjere što si učinio sluzi svojemu; jer samo sa štapom svojim prešao sam preko Jordana, a sada sam gospodar od dvije čete.
11 Izbavi me iz ruke brata mojega, iz ruke Ezavove, jer se bojim da ne dođe i ubije mene i majku s djecom.
12 A ti si rekao: Zaista ja ću ti biti dobrotvor, i učinit ću sjeme tvoje da bude kao pijeska morskoga, koji se ne može izbrojiti od množine.
13 I prenoći ondje onu noć, i uzme što mu dođe do ruke, da pošalje na dar Ezavu bratu svojemu,
14 Dvije stotine koza s dvadeset jaraca, dvije stotine ovaca s dvadeset ovnova,
15 Trideset deva dojilica s devama, četrdeset krava s desetoro teladi, dvadeset magarica s desetoro magaradi.
16 I predade ih slugama svojim, svako stado napose, i reče slugama: “Idite naprijed preda mnom, ostavljajući dosta mjesta između jednog stada i drugog.
17 I zapovjedi prvom govoreći: “Kad sretneš Ezava, brata mojega, pa te zapita: “Čiji si? I kamo ideš? I čije je to što goniš pred sobom?
18 A ti reci: “Sluge tvojega Jakova, a ovo šalje na dar gospodaru svojemu Ezavu, a eto i sam ide za nama.
19 Tako zapovjedi i drugom i trećem i svima koji su išli za stadom, i reče: “Tako recite Ezavu kad naiđete na njega.
20 I još recite: Eto, Jakov sluga tvoj ide za nama. Jer je govorio: Ublažit ću ga darom koji ide preda mnom, pa ću mu onda vidjeti lice, da ako me lijepo primi.
21 Tako otide dar naprijed, a on prenoći onu noć kod čete svoje.
22 I po noći usta, i uzeo je obje žene i dvije robinje i jedanaestoro djece svoje; i prebrodi brod Jabok.
23 A pošto je njih uzeo i preveo preko potoka, prebaci i ostalo što imaše.
24 A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovjek hrvao se s njim do zore.
25 I kad vidje da ga ne može svladati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu isčaši stegno iz zglavka, kad se čovjek hrvao s njim.
26 Pa onda reče: “Pusti me, zora je. A Jakov mu reče: “Neću te pustiti dokle me ne blagosloviš.
27 A čovjek mu reče: “Kako ti je ime. A on odgovori: Jakov.
28 Tada mu reče: “Od sada se nećeš zvati Jakov, nego Izrael; jer si se junački borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.
29 A Jakov zapita i reče: “Reci mi kako je tebi ime. A On reče: “Što pitaš kako mi je ime? I blagoslovi ga ondje.
30 I Jakov nadjene ime onom mjestu Penuel; jer, veli, Boga sam vidjeo licem k licu, i duša se moja izbavi.
31 I sunce mu se rodi kad je prošao Penuel, i hramao je na stegno svoje.
32 Zato sinovi Izraelovi ne jedu krajeve od mišica na zglavku u stegnu do današnjega dana, što su se Jakovu povrijedili krajevi od mišica na zglavku u stegnu.

DK) Postanak glava 33
1 A Jakov podigavši svoje oči pogleda, a to Ezav ide, i četiri stotine ljudi s njim. I razdijeli djecu uz Liju i uz Rahelu i uz dvije robinje.
2 I namjesti naprijed robinje i njihovu djecu, pa Liju i njezinu djecu za njima, a najposlije Rahelu i Josipa.
3 A sam prođe naprijed, i pokloni se do zemlje sedam puta dokle dođe do svojega brata.
4 A Ezav pritrča pred njega i zagrli ga i pade mu oko vrata i poljubi ga, i obojica su zaplakali,
5 I Ezav podigavši oči ugleda žene i djecu, pa reče: “Tko su ti ono? A Jakov reče: “Djeca, koju Bog milostivo darova sluzi tvojemu.
6 I pristupiše robinje s svojom djecom, i pokloniše se.
7 Potom pristupi i Lea i djeca njezina, i pokloniše se; a najposlije pristupi Josip i Rahela, i pokloniše se.
8 A Ezav reče: “Što će ti čitava vojska ona koju sam sreo? A on reče: “Da nađem milost pred gospodarom svojim.
9 A Ezav reče: “Ima, brate, u mene dosta; neka tebi što je tvoje.
10 A Jakov reče: “Ne; ako sam sada našao milost pred tobom, primi dar iz moje ruke, jer sam vidjeo tvoje lice kao da sam vidjeo lice Božje, tako si me lijepo dočekao.
11 Primi dar moj, koji ti je doveden; jer me je obilato obdario Bog, i imam svega. I navali na njega, te primi.
12 Poslije reče Ezav: Hajde da idemo, ići ću i ja s tobom.
13 A Jakov mu reče: “Zna gospodar moj da su ova djeca nejaka, i imam ovaca i krava dojilica, pa ako ih pretjeram jedan dan, poginut će mi sve stado.
14 Nego gospodar moj neka ide pred slugom svojim, a ja ću polako ići, koliko mogu djeca i stoka, dokle dođem k gospodaru svojemu u Sir.
15 A Ezav reče: “A ono da ti ostavim nekoliko ljudi što su sa mnom. A on reče: “Na što? Daj da nađem milost pred gospodarom svojim.
16 I tako Ezav vrati se isti dan svojim putem u Sir.
17 A Jakov otide u Sukot, i ondje napravi sebi kuću a stoci svojoj napravi staje; zato nazva ono mjesto Sukot.
18 Poslije dođe Jakov zdravo u grad Šekem u zemlji Kanaan, vrativši se iz Padan-Arama, i namjesti se prema gradu.
19 I kupi komad zemlje, gdje razapne šator svoj, od sinova Hamora oca Šekemova za sto novaca.
20 I napravi ondje žrtvenik, i nazva ga: “Silni Bog Izraelov.

DK) Postanak glava 34
1 A Dina kći Leina, koju rodi Jakovu, izađe da gleda djevojke u onom kraju.
2 A ugleda je Šekem, sin Hamora Hivita, kneza od one zemlje, i uzme je i leže s njom i osramoti je.
3 I prionu srce njegovo za Dinu kćer Jakovljevu, i djevojka mu omiljela, i on joj se umiljavao.
4 I reče Šekem Hamoru svojemu ocu govoreći: “Oženi me ovom djevojkom.
5 A Jakov je čuo da je osramotio Dinu kćer njegovu; a sinovi njegovi su bili u polju sa stokom njegovom, i Jakov je šutio dokle oni ne dođu.
6 A Hamor otac Šekemov iziđe k Jakovu da se razgovori s njim.
7 A kad su došli sinovi Jakovljevi iz polja i čuli što je bilo, zao bi ljudima vrlo i razgnjeviše se veoma, što učini sramotu Izraelu obeščastio kćer Jakovljevu, kako ne bi valjalo činiti.
8 Tada im reče Hamor govoreći: “Sin moj Šekem srcem prionu za vašu kćer; podajte mu je za ženu.
9 I sprijateljite se s nama; svoje kćeri udajite za nas i kćerima našim ženite se. Izl. 23:32
10 Pa živite s nama, i zemlja će vam biti otvorena; nastanite se i trgujte i držite baštine u njoj.
11 I reče Šekem ocu djevojčinom i braći joj: Da nađem milost pred vama, i dat ću što mi god kažete.
12 Ištite mi koliko god hoćete uzdarja i darova, ja ću dati što god kažete; samo mi dajte djevojku za ženu.
13 A sinovi Jakovljevi odgovoriše Šekemu i Hamoru ocu njegovom prevarno, jer osramoti Dinu sestru njihovu.
14 I reknu im: “Ne možemo to učiniti ni dati sestre svoje za čovjeka neobrezanog, jer je to sramota nama.
15 Nego ćemo vam učiniti po volji, ako ćete se izjednačiti s nama i obrezati sve muško između sebe.
16 Onda ćemo udavati svoje kćeri za vas i ženit ćemo se vašim kćerima, i postat ćemo jedan narod.
17 Ako li ne pristanete da se obrežete, mi ćemo uzeti svoju djevojku i otići ćemo.
18 I po volji su bile riječi njihove Hamoru i Šekemu sinu Hamorovu.
19 I momak nije oklijevao učiniti to; jer mu kći Jakovljeva je veoma omiljela; i on je bio najviše poštovan između svih u kući svojega oca.
20 I otide Hamor i sin mu Šekem na vrata grada svojega, i reknu građanima govoreći:
21 Ovi ljudi hoće mirno da žive s nama, da se nastane u ovoj zemlji i da trguju po njoj; a evo zemlja je široka i za njih; pa ćemo se kćerima njihovim ženiti i svoje ćemo kćeri udavati za njih.
22 Ali će tako pristati da žive s nama i da postanemo jedan narod, ako se sve muško među nama obrežu, kao što su oni obrezani.
23 Njihova stoka i njihovo blago i sva goveda njihova neće li biti naša? Složimo se samo s njima, pa će ostati kod nas.
24 I koji su izlazili na vrata grada njegova, svi poslušaše Hamora i Šekema sina njegova; i obreza se sve muško, svi koji su izlazili na vrata grada njegova.
25 A treći dan kad su oni bili u bolovima, uzmu dva sina Jakovljeva Simeon i Levije, braća Dinina, svaki svoj mač i uđu slobodno u grad i pobiše sve muško.
26 Ubiše i Hamora i sina mu Šekema oštrim mačem, i uzevši Dinu iz kuće Šekemove pa odu.
27 Tada su došli sinovi Jakovljevi na pobijene, i oplijene grad, jer u njemu bi osramoćena sestra njihova.
28 I uzmu ovce njihove i goveda njihova i magarce njihove, što god je bilo u gradu i što god je bilo u polju.
29 I sve blago njihovo, i svu djecu i njihove žene pohvataju i odvedu, i što god je bilo u kojoj kući.
30 A Jakov reče Simeonu i Leviju; smetoste me, i omrazili ste me narodu ove zemlje, Kanaancima i Perizejcima; u mene ima malo ljudi, pa ako se skupe na me, hoće me ubiti te ću se iskorijeniti ja i moj dom.
31 A oni reknu: “Zar sa sestrom našom da rade kao s bludnicom?

DK) Postanak glava 35
1 A Bog reče Jakovu: Ustani, idi gore u Betel i ondje stani; i napravi ondje žrtvenik Bogu, koji ti se javio kad si bježao od Ezava svojega brata.
2 I Jakov reče porodici svojoj i svima koji su bili s njim: “Bacite tuđe bogove što su u vas, i očistite se i preodjenite se;
3 Pa da se dignemo i idemo gore u Betel, da napravim ondje žrtvenik Bogu, koji me čuo u dan nevolje moje i bio sa mnom na putu kojim sam išao.
4 I dadoše Jakovu sve bogove tuđe koji su bili u njihovim rukama, i oboce, koje su imali u ušima; i Jakov ih zakopa pod hrastom kod Šekema.
5 Potom otiđu. A strah Božji dođe na gradove koji su bili oko njih, te se ne podignu u potjeru za sinovima Izraelovim.
6 I Jakov i sva družinčad što je bila s njim dođu u Luz u zemlji Kanaan, a to je Betel.
7 I ondje napravi žrtvenik, i nazva ono mjesto El-Betel, jer mu se ondje javi Bog, kad je bježao od svojega brata.
8 Tada umrije Debora dojkinja Rebekina, i pokopaše je ispod Betela pod hrastom, koji nazva Jakov Alon-Vakut.
9 I javi se Bog Jakovu opet, dok je izišao iz Padan-Arama, i blagoslovi ga,
10 I reče mu Bog: Ime ti je Jakov; ali se od sada nećeš zvati Jakov, nego će ti ime biti Izrael. I nadjene mu ime Izrael.
11 I još mu reče Bog: Ja sam Bog Svemogući; rasti i množi se; narod i mnogi će narodi postati od tebe, i kraljevi će izaći iz bedara tvojih.
12 I dat ću ti zemlju koju sam dao Abrahamu i Izaku, i nakon tebe sjemenu tvojemu dat ću zemlju ovu.
13 Potom otide od njega Bog s mjesta gdje mu govori.
14 A Jakov stavi spomenik na istom mjestu gdje mu Bog govori, spomenik od kamena, i poškropi ga škropljenjem, i preli ga uljem.
15 I Jakov prozva mjesto gdje mu govori Bog Betel.
16 I otiđu od Betela. A kad im osta još malo puta do Efrate, porodi se Rahela, i bio joj je težak porođaj.
17 I kad se veoma mučila, reče joj babica: “Ne boj se, imat ćeš još jednog sina.
18 A kad se rastavljala s dušom te umirala, nazva ga Benonija; ali mu otac nadjene ime Benjamin.
19 I umrije Rahela, i pokopaše je na putu koji ide u Efratu, a to je Betlehem.
20 I stavi Jakov spomenik na grob njezin. To je spomenik na grobu Rahelinom do današnjega dana.
21 Odatle otisavši Izrael razapne šator svoj iza kule migdol-ederske.
22 I kad Izrael živješe u onoj zemlji, otide Ruben i leže s Bilhom suložnicom svojega oca. I to doču Izrael. A imaše Jakov dvanaest sinova.
23 Sinovi Leini su bili: Ruben prvenac Jakovljev, i Simeon i Levije i Juda i Isakar i Zebulun;
24 A sinovi Rahelini: Josip i Benjamin;
25 A sinovi Baale robinje Raheline: Dan i Naftali;
26 A sinovi Zilpe robinje Leine: Gad i Asir. To su sinovi Jakovljevi, koji mu se rodiše u Padan-Aramu.
27 I Jakov dođe k Izaku svojemu ocu u Mamriju u Kirijat-Arvu, koje je Hebron, gdje su Abraham i Izak bili došljaci.
28 A Izaku je bilo sto i osamdeset godina;
29 I oslabivši umrije Izak, i bio pridružen svojim precima star i sit života; i pokopaše ga Ezav i Jakov sinovi njegovi.

DK) Postanak glava 36
1 A ovo su potomci Ezava koji se zvao i Edom.
2 Ezav se oženi između kćeri kanaanskih Adom kćerju Elona Hitejca, i Olivemom kćerju Ane sina Sevegona Evejina,
3 I Bašematom kćerju Išmaelovom, sestrom Naveotovom.
4 I rodi Ada Ezavu Elifaza, a Vašemata rodi Raguila.
5 A Olivema rodi Jeusa i Jegloma i Koreja. To su sinovi Ezavovi, koji mu se rodiše u zemlji Kanaan.
6 I Ezav je uzeo svoje žene i svoje sinove i svoje kćeri i sve domaćinstvo svoje, i stada svoja i svu stoku svoju i sve blago svoje što je stekao u zemlji Kanaan; pa otide u drugu zemlju daleko od Jakova svojega brata.
7 Jer im je blago bilo vrlo veliko, te nisu mogli živjeti zajedno; niti ih zemlja gdje su bili došljaci mogaše nositi od množine stoke njihove.
8 I Ezav živješe na gori Seiru Ezav je Edom.
9 A ovo je pleme Ezava oca Edomcima na gori Seiru.
10 Ovo su imena sinova Ezavovih: Elifaz sin Ade žene Ezavove, i Batuilo sin Bešemate žene Ezavove.
11 A Elifazovi sinovi bili su: Teman, Omar, Sofar, Gatam i Kenaz.
12 A Tamna je bila suložnica Elifazu sinu Ezavovim, i rodi Elifazu Amaleka. To su sinovi Ade žene Ezavove.
13 A ovo su sinovi Reguilovi: Nahat, Zare, Some i Može. To su bili sinovi Bešemate, žene Ezavove.
14 A ovo su sinovi Oholibame kćeri Ane sina Sevegonova, žene Ezavove. Ona rodi Ezavu Jeusa i Jegloma i Koreja.
15 Ovo su starješine sinova Ezavovih: sinovi Elifaza prvenca Ezavova: starješina Teman, starješina Omar, starješina Sofar, starješina Kenaz,
16 Starješina Korej, starješina Gitaim, starješina Amalek. To su starješine od Elifaza u zemlji edomskoj. To su sinovi Adini.
17 A sinovi Raguila sina Ezavova: starješina Nahat, starješina Zare, starješina Some, starješina Može. To su starješine od Raguila u zemlji edomskoj. To su sinovi Bešemate žene Ezavove.
18 A sinovi Oholibame žene Ezavove: starješina Jeus, starješina Iglom, starješina Korej: to su starješine od Oholibame kćeri Anine, žene Ezavove.
19 To su sinovi Ezavovi, i to su starješine njihove; a on je Edom.
20 A ovo su sinovi Sira Horejina, koji su živjeli u onoj zemlji: Lotan i Soval i Sevegon i Ana,
21 I Dison i Asar i Rison. To su starješine Horejima, sinovi Sirovi u zemlji edomskoj.
22 A sinovi Lotanovi bili su: Horije i Emam, a sestra Lotanova je bila Tamna.
23 A ovo su sinovi Šobalovi: Golem i Manahat i Gavel i Sofar i O Mar.
24 A ovo su sinovi Sebegonovi: Aije i Ana. A taj je Ana koji je pronašao tople izvore u pustinji pasući magarice Sevegona svojega oca.
25 A ovo su djeca Anina: “Dison i Olivema kći Anina.
26 A ovo su sinovi Dišonovi: Amada i Asvan i Itran i Haran.
27 A ovo su sinovi Asarovi: Balam i Zavan i Akan.
28 A ovo su sinovi Risonovi: Uz i Aran.
29 I ovo su starješine Horejima: starješina Lotan, starješina Soval, starješina Sevegon, starješina Ana,
30 Starješina Dison, starješina Asar, starješina Rison. To su starješine Horejima, po njihovim starješinstvu u zemlji Seiru.
31 A ovo su kraljevi koji kraljevaše u zemlji edomskoj prije nego se zakralji kralj nad sinovima Izraelovim.
32 Kraljeva u edomskoj Bela sin Beorov, a gradu mu je bilo ime Dinhaba.
33 A kad umrije Bela, zakralji se na njegovo mjesto Jobab sin Zere od Bosre.
34 A kad umrije Jobab, zakralji se na njegovo mjesto Asom od zemlje temanske.
35 A kad umrije Asom, zakralji se na njegovo mjesto Hadad sin Bedadov, koji isiječe Medijance u polju moabskom, a gradu mu je bilo ime Avit.
36 A kad umrije Hadad, zakralji se na njegovo mjesto Samla, iz Masreke.
37 A kad umrije Samla, zakralji se na njegovo mjesto Saul iz Rehobot na reci.
38 A kad umrije Saul, zakralji se na njegovo mjesto Baal-Hanan sin Akborov.
39 A kad umrije Baal-Hanan sin Akborov, zakralji se na njegovo mjesto Hadar, a grad mu se zvaše Pau, a ženi mu je bilo ime Mehetabela, koja je bila kći Matrede kćeri Mezahabove.
40 I ovo su plemena starješinama od Ezava po porodicama njihovim, po mjestima njihovim, po imenima njihovim: “starješina Tamna, starješina Gola, starješina Jeter,
41 Starješina Olivema, starješina Ela, starješina Pinon,
42 Starješina Kenaz, starješina Teman, starješina Mibsar,
43 Starješina Magdiel, starješina Iram: to su starješine edomske kako prebivahu u svojoj zemlji. Ovaj Ezav bi otac Edomcima.
 
DK) Postanak glava 37
A Jakov živješe u zemlji gdje mu je otac bio došljak, u zemlji Kanaan.
2 Ovo su događaji Jakovljevi. Josip kad je bio momak od sedamnaest godina, pasao je stoku s braćom svojom, koju rodiše Bilha i Zilpa žene njegova oca; i donosio je Josip zle glasove o njima svojemu ocu.
3 A Izrael je volio Josipa najviše između svih sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i napravi mu šarenu haljinu.
4 A braća videći gdje ga otac ljubi najviše između sve braće njegove, počeše mrziti njega tako da mu nisu mogli lijepu riječ progovoriti.
5 Uz to usni Josip san i pripovjedi braći svojoj, te oni još više omrznu na njega.
6 Jer im reče: “Da čujete san što sam snio:
7 Vezali smo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi su išli unaokolo i klanjali se snopu mojemu.
8 Tada mu braća reknu: “Da nećeš još biti kralj nad nama i zapovjedati nam? Stoga još više počeše mrziti njega radi snova njegovih i radi riječi njegovih.
9 Poslije opet usni drugi san, i pripovjedi braći svojoj govoreći: “Usnih opet san, a to se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjahu meni.
10 A pripovjedi i svojemu ocu i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: Kakav je to san što si snio? Hoćemo li doći ja i tvoja majka i tvoja braća da se klanjamo tebi do zemlje?
11 I braća su mu bila zavidna; ali otac njegov čuvaše ove riječi.
12 A kad su braća njegova otišla pasti stoku svojega oca kod Šekema,
13 reče Izrael Josipu: Ne pasu li tvoja braća stoku kod Šekema? Hajde da te pošaljem k njima. A on reče: “Evo me.
14 A on mu reče: “Idi, vidi kako su tvoja braća i kako je stoka, pa dođi da mi javiš. I opravi ga iz doline hebronske, i on otide put Šekema.
15 I čovjek jedan nađe ga a on luta po polju; te ga zapita govoreći: “Što tražiš?
16 A on reče: “Tražim svoju braću; reci mi, molim te, gdje su sa stokom?
17 A čovjek reče: “Otišli su odavde, jer sam čuo gdje su rekli: “Hajdemo u Dotan. I otide Josip za braćom svojom, i nađe ih u Dotanu.
18 A oni ga ugledaše iz daleka; i dok još ne dođe blizu njih, počeše se dogovarati da ga ubiju,
19 I reknu među sobom: Gle, evo onog što sne sanja.
20 Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovih jama, pa ćemo reći: “Ljuta ga je zvjerka izjela. Onda ćemo vidjeti što će biti od njegovih snova.
21 Ali Ruben kad ću to, izbavi ga iz ruku njihovih rekavši: Nemojte da ga ubijemo.
22 I još im reče Ruben: “Nemojte krv prolijevati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na njega. A on ga htjedne izbaviti iz ruku njihovih i odvesti k ocu.
23 I kad Josip dođe k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi.
24 I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama je bila prazna, nije bilo u njoj vode.
25 Poslije sjednu jesti. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Išmaelaca je išla od Gileada s devama natovarenim mirisava korenja i tamjana i smirne, te su nosili u Egipat.
26 I reče Juda braći svojoj: Kakva će biti korist što ćemo ubiti svojega brata i zatajiti krv njegovu?
27 Hajde da ga prodamo ovim Išmaelcima pa da ne dižemo svoje ruke na njega, jer nam je brat, naše je tijelo. I poslušaše ga braća njegova.
28 Pa kad su trgovci midjanski bili pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josipa iz jame, i prodadoše Josipa Išmaelcima za dvadeset srebrnjaka; i oni odvedu Josipa u Egipat.

29 A kad se Ruben vrati k jami, a to nema Josipa u jami; tada razdre svoje haljine,
30 Pa se vrati k braći svojoj, i reče: “Nema djeteta; a ja kamo ću?
31 Tada su uzeli haljinu Josipovu, te zaklali jare i zamočili haljinu u krv,
32 pa su onda poslali šarenu haljinu ocu njegovom porućivši mu: “Našli smo ovu haljinu, vidi je li haljina tvojega sina ili nije.
33 A on je pozna i reče: “Sina je mojega haljina; ljuta ga je zvjerka izjela; Josip je doista rastrgan.
34 I razdre Jakov svoje haljine, i veza kostrijet oko sebe, i tugovao je za sinom svojim dugo vremena.
35 I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tješeći ga, ali se on ne dade utješiti, nego govoraše: S tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim.
36 A Midjanci prodadoše ga u Egipat Potifaru, dvoraninu faraonovom, zapovjedniku stražarskom.

DK) Postanak glava 38
1 A u to vrijeme dogodi se, te Juda otide od svoje braće i uvrati se kod nekog Adulamejca, kojemu je bilo ime Hires.
2 I ondje vidje Juda kćer nekog Kanaanca, kojemu je bilo ime Šua, i uzeo je i legao je s njom;
3 I ona zatrudnje i rodi sina, kojemu nadjene ime Er. Brj. 26:19
4 I opet zatrudnjevši rodi sina, kojemu nadjene ime Onan.
5 I opet rodi sina, i nadjene mu ime Šelah; a Juda je bio u Kezibu kad ona toga rodi.
6 I Juda oženi prvenca svojega Ira djevojkom po imenu Tamara.
7 Ali Ir prvenac Judin bio je nevaljao pred Gospodom, i ubije ga Gospodin.
8 A Juda reče Onanu: Uđi k ženi svojega brata i oženi se njom na ime brata, da podigneš sjeme bratu svojemu.
9 A Onan, znajući da neće biti njegov porod, kad leže sa ženom svojega brata prosipao je na zemlju, da ne rodi djece bratu svojemu.
10 Ali Gospodinu ne bi milo što činjaše, te ubije i njega.
11 I Juda reče Tamari snasi svojoj: Ostani udovicom u kući svojega oca dokle odraste Silom sin moj. Jer govoraše: Da ne umrije i on kao braća mu. I otide Tamara, i živješe u kući svojega oca.
12 A kad prođe mnogo vremena, umrije kći Šuina, žena Judina. I kad se Juda utješi, pođe u Tamnu k ljudima koji su mu štrili ovce, sam s Hirom prijateljem svojim Adulamejcem.
13 I javiše Tamari govoreći: “Eto svekar tvoj ide u Tamnu da striže ovce svoje.
14 A ona skide sa sebe udovičko ruho svoje, i uzela je pokrivalo i pokrila lice, i sjedne na raskršće na putu koji ide u Tamnu. Jer vidje da je Silom odrastao, a nju još ne udaše za njega.
15 A Juda kada vidje, pomisli da je bludnica, jer je pokrila svoje lice.
16 Pa svrnu s puta k njoj i reče joj: Pusti da legnem s tobom. Jer nije poznao da mu je snaha. A ona reče: “Što ćeš mi dati da legneš sa mnom?
17 A on reče: “Poslat ću ti jare iz stada. A ona reče: “Ali da mi dadeš zalog dokle ga ne pošalješ.
18 A on reče: “Kakav zalog da ti dam? A ona reče: “Eto, prsten i rubac, i štap što ti je u ruci. I on joj dade, te leže s njom, i ona zatrudnje od njega.
19 Poslije ustavši Tamara otide i skide pokrivalo sa sebe i odjene udovičko ruho.
20 A Juda posla jare po prijatelju svojemu Adulamejcu da mu donese natrag od žene zalog. Ali je on ne nađe.
21 Pa pitaše ljude po onom mjestu gdje je ona bila govoreći: “Gdje je ona bludnica što je bila na raskršću na ovom putu? A oni reknu: “Nije ovdje bilo bludnice.
22 I vrati se k Judi i reče: “Nisan ju našao, nego su mi još rekli mještani: ‘Nije ovdje bilo bludnice.’ ”
23 A Juda reče: “Neka joj, da se ne sramotimo; ja sam slao jare, ali je ti ne nađe.”
24 A kad prođe do tri mjeseca dana, javiše Judi govoreći: “Tamara snaha tvoja učini preljubu, i evo zatrudnje od preljube. A Juda reče: “Izvedite je da se spali.
25 A kad je povedoše, posla k svekru svojemu i poruči: “S čovjekom čije je ovo zatrudnjela sam. I reče: “Traži ciji je ovaj prsten i rubac i štap.
26 A Juda pozna i reče: “Pravija je od mene, jer je ne dadoh sinu svojemu Silomu. I više ne leže s njom.
27 A kad dođe vrijeme da rodi, a to blizanci u utrobi njezinoj.
28 I kad se porađaše, jedno dijete pomoli ruku, a babica uze i veza mu crven konac oko ruke govoreći: “Ovaj je prvi.
29 Ali on uvuče ruku, i gle izađe brat njegov, a ona reče: “Kako prodre? Prodiranje neka ti bude. I nadjenuše mu ime Fares.
30 A poslije izađe brat mu, kojemu je oko ruke bio crveni konac, i nadjenuše mu ime Zara.

DK) Postanak glava 39
1 A Josipa odvedoše u Egipat; i Petefrije dvoranin faraonov, zapovjednik stražarski, čovjek Egipćanin, kupi ga od Išmaeljaca, koji ga odvedoše ondje.
2 I Gospodin je bio s Josipom, te bi sretan, i živješe u kući gospodara svojega Egipćanina.
3 I gospodar njegov vidje da je Gospodin s njim i da sve što radi Gospodin vodi u napredak u ruci njegovoj.
4 I Josip stece milost u njega, i dvoraše ga; a najposle postavi ga nad cijelim domom svojim, i što god imaše njemu dade u ruke.
5 A kad ga postavi nad domom svojim i nad svim što imaše, od tada Gospodin blagoslovi dom toga Egipćanina radi Josipa; i blagoslov Gospodinov bio je na svemu što imaše u kući i u polju.
6 I ostavi u Josipovim rukama sve što imaše, i ne razbiraše nizasta osim jela koje jedjaše. A Josip je bio lijepog stasa i lijepog lica.
7 I dogodi se poslije, te se žena gospodara njegova zagleda u Josipa, i reče: “Lezi sa mnom.
8 A on ne htjedne, nego reče ženi gospodara svojega: Eto gospodar moj ne razbira nizasta što je u kući, nego što god ima dade meni u ruke.
9 Ni sam nije veći od mene u ovoj kući, i ništa ne krije od mene osim tebe, jer si mu žena; pa kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu sagriješio?
10 I ona govoraše takve riječi Josipu svaki dan, ali je ne posluša da legne s njom ni da se bavi kod nje.
11 A jedan dan kad dođe Josip u kuću da radi svoj posao, a nije bilo nikoga od domašnjih u kući,
12 Ona ga uhvati za haljinu govoreći: “Lezi sa mnom. Ali on ostavivši joj u rukama haljinu svoju pobježe i otide.
13 A kad ona vidje gdje joj ostavi u rukama haljinu svoju i pobježe,
14 Viknu družinčad svoju, i reče im govoreći: “Gledajte, doveo nam je čovjeka Hebrejina da nas sramoti; dođe k meni da legne sa mnom, a ja povikah glasno;
15 A on kad ću gdje vičem, ostavi haljinu svoju kod mene i pobježe i otide.
16 I ona ostavi haljinu njegovu kod sebe dok mu gospodar dođe kući.
17 A tada mu reče ovako govoreći: “Sluga Hebrejin, koga si nam doveo, dođe k meni da me osramoti;
18 A ja povikah glasno, te on ostavi haljinu svoju kod mene i pobježe.
19 A kad gospodar njegov ću riječi svoje žene gdje mu reče: “To mi je učinio sluga tvoj, razgnjevi se vrlo.
20 I gospodar Josipov uhvati ga, i baci ga u tamnicu, gdje ležahu sužnji kraljevski: i bio je ondje u tamnici.
21 Ali Gospodin je bio s Josipom i rasiri milost svoju nad njim i učini te omile tamnikralju.
22 I povjeri tamnikralj Josipu sve sužnje u tamnici, i što je god trebalo ondje činiti on uređivaše.
23 I tamnikralj ne nadgledaše ništa što je bilo u Josipovoj ruci, jer je Gospodin bio s njim; i što god činjaše, Gospodin vođaše u napredak.

DK) Postanak glava 40
1 Poslije toga dogodi se, te peharnik kralja egipatskog i kruhar skriviše gospodaru svojemu, kralju egipatskom.
2 I faraon se razgnjevi na ta dva dvoranina, na starješinu nad peharnicima i na starješinu nad kruharima;
3 I baci ih u tamnicu u kući zapovjednika stražarskoga, gdje je Josip bio sužanj.
4 A zapovjednik stražarski odredi im Josipa da ih služi; i bili su dugo u tamnici.
5 I usniše san obojica u jednu noć, svaki po znat ćenju svojega sna za sebe, i peharnik i kruhar kralja egipatskoga, koji su bili sužnji u tamnici.
6 I sutradan kad dođe Josip k njima, pogleda ih, a oni su bili vrlo neveseli.
7 Pa zapita dvorane faraonove, koji su bili sužnji s njim u kući gospodara njegova, i reče: “Što ste danas lica neveseloga?
8 A oni mu rekoše: “San usnismo obojica, a nema tko da nam kaže što znat će. A Josip im reče: “Što znat će, nije li u Boga? Ali pripovjedite mi.
9 I starješina nad peharnicima pripovjedi san svoj Josipu govoreći: “Snih, a preda mnom cokot;
10 I na cokotu su bile tri loze, i napupi i procvate, i grožđe na njemu uzre;
11 A u ruci mi je bila čaša faraonova, te pobrah zrelo grožđe i iscedih ga u čašu faraonovu, i dodadoh čašu faraonu.
12 A Josip mu reče: “Ovo znaci: “tri su loze tri dana.
13 Još tri dana, i faraon brojeći svoje dvorane uzet će i tebe, i opet te postaviti u pređašnju službu, i opet ćeš mu dodavati čašu kao i prije dok si mu bio peharnik.
14 Ali nemoj zaboraviti mene kad budeš u dobru, učini milost i pomeni za me faraonu, i izvedi me iz ove kuće.
15 Jer su me ukrali iz zemlje hebrejske, a ovdje nisam ništa učinio da me bace u ovu jamu.
16 A kad vidje starješina nad kruharima kako lijepo objasnio san, reče Josipu: i ja snih, a meni na glavi tri košarice bijele;
17 I u najgornjoj košarici je bilo svakojakih kolaca za faraona, i ptice jedjahu iz košarice na mojoj glavi.
18 A Josip odgovori i reče: “Ovo znaci: “tri košarice tri su dana.
19 Još tri dana, i faraon brojeći dvorane svoje izbacit ćete i objesit ćete na vesala, i ptice će jesti s tebe meso.
20 I kad dođe treći dan, to je bio dan u kojem se rodio faraon, i učini faraon gozbu svim slugama svojim, i naidje među slugama svojim na starješinu nad peharnicima i na starješinu nad kruharima;
21 I povrati starješinu nad peharnicima u službu da dodaje čašu faraonu;
22 A starješinu nad kruharima objesi, kao što je rekao Josip.
23 I starješina nad peharnicima ne opomenu se Josipa, nego ga zaboravi.
 
DK) Postanak glava 41
1 A poslije dvije godine dana usni faraon, a on stoji na jednoj riječi.
2 I gle, iz reke izađe sedam krava lijepih i debelih, i počeše pasti po obali.
3 I gle, iza njih izađe iz reke sedam drugih krava, ruznih i mrsavih, i stanu pored onih krava na obali.
4 I ove krave ruzne i mrsave pojedoše onih sedam krava lijepih i debelih. U tom se probudi faraon.
5 Pa opet zaspav usni drugom, a to sedam klasova izraste iz jednog stabla jedrih i lijepih;
6 A iza njih isklija sedam klasova malih i sturih;
7 Pa ovi klasovi mali pojedoše onih sedam velikih i jedrih. U tom se probudi faraon i vidje da je san.
8 I kad bi ujutru, on se zabrinu u duhu, i poslavši sazva sve gatare egipatske i sve mudrace, i pripovjedi im što je snio; ali nitko ne može reći faraonu što znači.
9 Tada progovori starješina nad peharnicima faraonu i reče: “Danas se opomenuh grijeha svojega.
10 Kad se faraon rasrdi na sluge svoje i baci u tamnicu u kući zapovjednika stražarskog mene i starješinu nad kruharima,
11 Usnismo jednu noć ja i on, svaki za sebe po znat ćenju sna svojega usnismo.
12 A ondje je bio s nama momak Hebrejac, sluga zapovjednika stražarskoga, i mi mu pripovjedismo sne, a on nam je rekao što ciji san znaci.
13 I dogodi se kako nam reče: “mene povrati faraon u službu, a onog objesi.
14 Tada faraon posla po Josipa, i brze ga izvedoše iz tamnice, a on se obrija i preodjene se, te izađe pred faraona.
15 A faraon reče Josipu: Usnih san, pa mi nitko ne ume da kaže što znači; a za tebe čujem da umeš govoriti sne.
16 A Josip odgovori faraonu i reče: “To nije u mojoj vlasti, Bog će javiti dobro faraonu.
17 I reče faraon Josipu: Usnih, a ja stojim kraj reke na obali.
18 I gle, iz reke izađe sedam krava debelih i lijepih, te počeše pasti po obali.
19 I gle, iza njih izađe sedam drugih krava loših, i vrlo ruznih i mrsavih, kakvih nisam vidjeo u cijeloj zemlji egipatskoj.
20 I ove krave mrsave i ruzne pojedoše onih sedam debelih,
21 I kad im bise u trbuhu, ne poznavaše se da su im u trbuhu, nego opet su bile onako ruzne kao prije. U tom se probudih.
22 Pa opet usnih, a to sedam klasova izraste iz jednog stabla jedrih i lijepih;
23 A iza njih isklija sedam malih, tankih i sturih.
24 I ovi tanki klasovi proždrese onih sedam lijepih. I ovo pripovjedih gatarima, ali mi ni jedan ne zna reći što znači.
25 A Josip reče faraonu: Oba su sna faraonova jednaka; Bog javlja faraonu što je naumio.
26 Sedam lijepih krava jesu sedam godina, i sedam lijepih klasova jesu sedam godina; oba su sna jednaka.
27 A sedam krava mrsavih i ruznih, što izađoše iza onih, jesu sedam godina; i sedam klasova sitnih i sturih bit će sedam godina gladnih.
28 To je što sam rekao faraonu: Bog kaže faraonu što je naumio.
29 Evo doći će sedam godina vrlo rodnih svoj zemlji egipatskoj.
30 A iza njih nastat će sedam gladnih godina, gdje će se zaboraviti sve obilje u zemlji egipatskoj, jer će glad satrti zemlju,
31 Te se neće znati to obilje u zemlji od gladi potonje, jer će biti vrlo velika.
32 A što je dva puta uzastopce faraon snio, to je zato što je zacijelo Bog tako naumio, i na skoro će to učiniti Bog.
33 Nego sada neka potraži faraon čovjeka mudrog i razumnog, pa neka ga postavi nad zemljom egipatskom.
34 I neka gleda faraon da postavi starješine po zemlji, i pokupi petinu po zemlji egipatskoj za sedam rodnih godina;
35 Neka skupljaju od svakog žita za rodnih godina koje idu, i neka snesu pod ruku faraonovu svakog žita u sve gradove, i neka čuvaju,
36 Da se nađe hrane zemlji za sedam godina gladnih, kad nastanu, da ne propadne zemlja od gladi.
37 I ovo se učini dobro faraonu i svim slugama njegovim.
38 I reče faraon slugama svojim: “Možemo li naći čovjeka kakav je ovaj, u kojemu bi duh bio Božji?
39 Pa reče faraon Josipu: Kad je tebi javio Bog sve ovo, nema nikoga tako mudrog i razumnog kao što si ti.
40 Ti ćeš biti nad domom mojim, i sav će ti moj narod usta ljubiti; samo ću ovim prijestoljem biti veći od tebe.
41 I još reče faraon Josipu: Evo, postavljam te nad svom zemljom egipatskom.
42 I skide faraon prsten s svoje ruke i stavi ga Josipu na ruku, i odjene ga u haljine od tankog platna, i objesi mu zlatnu vjerizicu o vratu,
43 I posadi ga na kola koja su bila druga za njegovim, i zapovjedi da pred njim viču: Klanjajte se! I da ga je postavio nad svom zemljom egipatskom.
44 I još reče faraon Josipu: Ja sam faraon, ali bez tebe neće nitko mači svoje ruke ni svoje noge u svoj zemlji egipatskoj.
45 I dade faraon Josipu ime Psontomfanih, i oženi ga Asenetom kćerju Potifere svećenika onskog. I pođe Josip po zemlji egipatskoj.
46 A bilo je Josipu trideset godina kad izađe pred faraona kralja egipatskog. I otisavši od faraona obiđe svu zemlju egipatsku.
47 I za sedam rodnih godina rodi zemlja svasta izobila.
48 I počne Josip kupiti za tih sedam godina svakog žita što je bilo po zemlji egipatskoj, i snositi žito u gradove; u svaki grad snosaše žito s njiva koje su bile oko njega.
49 Tako nakupi Josip žita vrlo mnogo koliko je peska morskoga, tako da ga presta mjeriti, jer mu nije bilo broja.
50 I dokle još ne nasta gladna godina, rodiše se Josipu dva sina, koje mu rodi Aseneta kći Potifere svećenika onskog.
51 I prvencu nadjene Josip ime Manasija, govoreći: “Jer mi Bog dade da zaboravim svu muku svoju i sav dom svojega oca.
52 A drugom nadjene ime Jefrem, govoreći: “Jer mi Bog dade da rastem u zemlji nevolje svoje.
53 Ali prođe sedam godina rodnih u zemlji egipatskoj;
54 I nasta sedam godina gladnih, kao što je Josip unaprijed rekao. I bila je glad po svim zemljama, a po svoj zemlji egipatskoj bilo je kruha.
55 Ali najposle nasta glad i po svoj zemlji egipatskoj, i narod povika k faraonu za kruh; a faraon reče svima Egipćanima: “Idite k Josipu, pa što vam on kaže ono činite.
56 I kad je bila glad po svoj zemlji, otvori Josip sve žitnice, i prodavaše Egipćanima. I glad posta vrlo velika u zemlji egipatskoj.
57 I iz svih zemalja dolazili su u Egipat k Josipu da kupuju; jer posta glad u svakoj zemlji.

DK) Postanak glava 42
1 A Jakov videći da ima žita u Egiptu, reče svojim sinovima: “Što gledate jedan na drugog?
2 I reče: “Eto čujem da u Egiptu ima žita; idite ondje te nam kupite otuda, da ostanemo živi i ne pomremo.
3 I desetorica braće Josipove otidoše da kupe žita u Egiptu.
4 A Benjamina brata Josipova ne pusti otac s braćom govoreći: “Da ga ne bi zadesilo kako zlo
5 I dođoše sinovi Izraelovi da kupe žita s ostalima koji su dolazili; jer je bila glad u zemlji Kanaan.
6 A Josip upravljaše zemljom, i prodavaše žito svemu narodu po zemlji. I braća Josipova dosavši pokloniše mu se licem do zemlje.
7 A Josip ugledavši braću pozna ih; ali se učini da ih ne poznaje, i ostro im progovori i reče: “Odakle ste došli? A oni rekoše: “Iz zemlje Kanaan, da kupimo hrane.
8 Josip dakle pozna svoju braću; ali oni njega ne poznaše.
9 I opomenu se Josip snova koje je snio za njih; i reče im: “Vi ste uhode; došli ste da vidite gdje je zemlja slaba.
10 A oni mu rekoše: “Nismo, gospodaru; nego sluge tvoje dođoše da kupe hrane.
11 Svi smo sinovi jednog čovjeka, pošteni ljudi, nikada nisu sluge tvoje bile uhode.
12 A on im reče: “Nije istina, nego ste došli da vidite gdje je zemlja slaba.
13 A oni rekoše: “Nas je bilo dvanaest braće, sluga tvojih, sinova jednog čovjeka u zemlji Kanaan; i eno, najmlađi je danas kod oca našega, a jednog nema više.
14 A Josip im reče: “Kažem ja da ste vi uhode.
15 Nego hoću da se uvjerim ovako: tako živ bio faraon, nećete izaći odavde dokle ne dođe ovamo najmlađi brat vaš.
16 Posljite jednog između sebe neka dovede brata vašeg, a vi ćete ostati ovdje u tamnici, pa ću vidjeti je li istina što govorite; inače ste uhode, tako živ bio faraon.
17 I zatvori ih u tamnicu na tri dana.
18 A treći dan reče im Josip: Ako ste radi životu, ovo učinite, jer se ja Boga bojim: “
19 Ako ste pošteni ljudi, jedan brat između vas neka ostane u tamnici, a vi idite i odnesite žita koliko treba porodicama vašim.
20 Pa onda dovedite k meni najmlađeg svojega brata da se posvjedoče riječi vaše i da ne izginete. I oni učiniše tako.
21 I rekoše jedan drugom: Doista sagriješišmo o svojega brata, jer vidjeli smo muku duše njegove kad nam se moljaše, pa ga se oglusismo; zato dođe na nas ova muka.
22 A Ruben odgovori im govoreći: “Nisam li vam govorio: Nemojte se griješiti o dijete? Ali me ne poslušaste; i zato se evo traži od nas krv njegova.
23 A oni ne znahu da ih Josip razume, jer se s njim razgovarahu preko tumaca.
24 A Josip okrete se od njih, i zaplaka se. Potom se opet okrete k njima, i progovori s njima, i uzevši između njih Simeuna veza ga pred njima.
25 I zapovjedi Josip da im naspu vreće žita, pa i novce što je koji dao da stavi svakomu u vreću, i da im dadu brašnjenice na put. I tako bi učinjeno.
26 I natovarivši žito svoje na magarce svoje otidoše.
27 A jedan od njih otvoriv svoju vreću da nahrani magarca svojega u jednoj gostionici, vidje novce svoje ozgor u vreći.
28 I reče braći svojoj: Ja dobih natrag novce svoje, evo ih u mojoj vreći. I zadrhta srce u njima i ustrašiše se govoreći jedan drugom: Što nam to učini Bog?
29 I dosavši k Jakovu svojemu ocu u zemlju Kanaan, pripovjediše mu sve što im se dogodi, govoreći:
30 Ostro govoraše s nama čovjek, koji zapovjeda u onoj zemlji, i dočeka nas kao uhode.
31 A kad mu rekosmo: Mi smo pošteni ljudi, nikad nismo bili uhode;
32 Bilo nas je dvanaest braće, sinova oca našega; jednog već nema, a najmlađi je danas kod oca našega u zemlji Kanaan;
33 Reče nam čovjek, koji zapovjeda u onoj zemlji: Ovako ću doznati jeste li pošteni ljudi: brata jednog između sebe ostavite kod mene, a što vam treba za porodice vaše gladi radi, uzmite i idite.
34 Poslije dovedite k meni svojega brata najmlađeg, da se uvjerim da niste uhode nego pošteni ljudi; brata ću vam vratiti, i moći ćete trgovati po ovoj zemlji.
35 A kad izrucivahu vreće svoje, gle, svakomu u vreći bili su u zavezljaju novci njegovi; i vidjevši zavezljaje novaca svojih ustrašiše se i oni i otac im.
36 I reče im Jakov otac njihov: Potrste mi djecu; Josipa nema, Simeuna nema, pa hoćete i Benjamina da uzmete; sve se skupilo na me.
37 A Ruben progovori i reče svojemu ocu: Dva sina moja ubij, ako ti ga ne dovedem natrag; daj ga u moje ruke, i ja ću ti ga opet dovesti.
38 A on reče: “Neće ići sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam, pa ako bi ga zadesilo kako zlo na putu na koji ćete ići, svalili bi ste me stara s tugom u grob.

DK) Postanak glava 43
1 Ali glad je bila vrlo velika u onoj zemlji.
2 Pa kad pojedoše žito koje su doneli iz Egipta, reče im otac: Idite opet, i kupite nam malo hrane.
3 A Juda mu progovori i reče: “Tvrdo nam se zarekao onaj čovjek govoreći: “Nećete vidjeti lice moje, ako ne bude s vama brat vaš.
4 Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo i kupit ćemo ti hrane.
5 Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je rekao onaj čovjek: Nećete vidjeti lice moje, ako ne bude s vama brat vaš.
6 A Izrael reče: “Što mi to zlo učinište i kazaste čovjeku da imate još jednog brata?
7 A oni rekoše: “Čovjek je potanko raspitivao za nas i za rod nas govoreći: “Je li vam joste živ otac? Imate li još braće? A mi mu odgovorismo kako nas pitaše. Jesmo li mogli kako znati da će reći: “Dovedite svojega brata?
8 I reče Juda Izraelu svojemu ocu: Pusti dijete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i ne pomremo i mi i ti i naša djeca.
9 Ja ti jamcim za njega, iz moje ga ruke isti; ako ti ga ne dovedem natrag i preda te ne stavim, da sam ti kriv do vijeka.
10 Da nismo toliko oklevali, do sada bismo se dva puta vratili.
11 Onda reče Izrael otac njihov: Kad je tako, učinite ovo: uzmite što najljepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće, i ponesite čovjeku onom dar: malo tamjana i malo meda, mirisava korenja i smirne, urme i badema.
12 A novaca ponesite dvojinom, i uzmite novce što su bili ozgor u vrećama vašim i odnesite natrag, može biti da je pogreska.
13 I uzmite svojega brata, pa ustanite i idite opet k onom čovjeku.
14 A Bog Svemogući da vam da da nadjete milost u onog čovjeka, da vam pusti brata vašeg drugog i Benjamina; ako li ostanem bez djece, nek ostanem bez djece.
15 Tada uzevši dare i novaca dvojinom, uzevši i Benjamina, podigose se i otidoše u Egipat, i izađoše pred Josipa.
16 A Josip kad vidje s njima Benjamina, reče čovjeku koji upravljaše kućom njegovom: Odvedi ove ljude u kuću, pa nakolji mesa i zgotovi, jer će u podne sa mnom jesti ovi ljudi.
17 I učini čovjek kako Josip reče, i uvede ljude u kuću Josipovu.
18 A oni se bojahu kad ih čovjek vođaše u kuću Josipovu, i rekoše: “Za novce koji su prije bili staviti u vreće naše vodi nas, dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce.
19 Pa pristupivši k čovjeku koji upravljaše kućom Josipovom, progovoriše mu na vratima kućnim,
20 I rekoše: “Čuj, gospodaru; došli smo bili i prije, i kupismo hrane;
21 Pa kad smo došli u jednu gostionicu i otvorismo vreće, a to novci svakog nas su bili ozgor u vreći njegovoj, novci naši na mjeru; i evo smo ih doneli natrag;
22 A druge smo novce doneli da kupimo hrane; ne znamo tko nam stavi novce naše u vreće.
23 A on im reče: “Budite mirni, ne bojte se; Bog vaš i Bog oca vašeg stavio je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene. I izvede im Simeuna.
24 I uvede ih čovjek u kuću Josipovu, i donese im vode te opraše noge, i magarcima njihovim položi.
25 I pripraviše dar čekajući dokle dođe Josip u podne, jer čuse da će oni ondje jesti. Pst. 43:31
26 I kad Josip dođe kući, iznesose mu dar koji su imali kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje.
27 A on ih zapita kako su, i reče: “Kako je otac vaš stari, za koga mi govoriste? Je li joste živ?
28 A oni rekoše: “Dobro je sluga tvoj, otac nas; još je živ. I pokloniše mu se.
29 A on pogledavši vidje Benjamina svojega brata, sina majke svoje, i reče: “Je li vam to najmlađi brat vaš za kojega mi govoriste? I reče: “Bog da ti bude milostiv, sinko!
30 A Josipu goraše srce od ljubavi prema bratu svojemu, te brze potraži gdje će plakati, i ušavši u jednu sobu plaka ondje.
31 Poslije umiv se izađe, i ustezući se reče: “Dajte jelo.
32 I donesose njemu najposle i Egipćanima koji obedovahu u njega, jer nisu mogli Egipćani jesti s Hebrejima, jer je to nečisto Egipćanima.
33 A sjedili su pred njim stariji po starještvu svojemu a mlađi po mladosti svojoj. I zgledali se od čuda.
34 I uzimajući jela ispred sebe slaše njima, i Benjaminu dopade pet puta više nego drugima. I piše i napiše se s njim.
 
DK) Postanak glava 44
1 I zapovjedi Josip čovjeku što upravljaše kućom njegovom govoreći: “Naspi ovim ljudima u vreće žita koliko mogu poneti, i svakomu u vreću stavi ozgor novce njegove.
2 I čašu moju, čašu srebrnu, stavi najmlađem u vreću odozgor i novce za njegovo žito. I učini kako mu Josip reče.
3 A ujutru kad svanu, otpustiše ljude s magarcima njihovim.
4 A kad izađoše iz mjesta i još nisu bili daleko, reče Josip čovjeku što upravljaše kućom njegovom: Ustani, idi brze za onim ljudima, i kad ih stigneš reci im: “Zašto vraćate zlo za dobro?
5 Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar? I neće li po njoj zacijelo poznati kakvi ste? Zlo ste radili što ste to učinili.
6 I on ih stize, i reče im tako.
7 A oni mu rekoše: “Zašto govoriš, gospodaru, takve riječi? Sačuvaj Bože da sluge tvoje učine takvo što!
8 Eno smo ti doneli natrag iz zemlje Kanaan novce koje nađošmo ozgor u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato?
9 U kojega se između sluga tvojih nađe, onaj neka pogine, i svrh toga mi ćemo biti robovi gospodaru mojemu.
10 A on reče: “Neka bude kako rekoste; ali u koga se nađe, onaj da mi bude rob, a vi ostali nećete biti krivi.
11 I brze poskidaše svi na zemlju vreće svoje, i razresiše svaki svoju vreću.
12 A on počne tražiti počevši od najstarijeg, i kad dođe na najmlađeg, nađe se čaša u vreći Benjaminovoj.
13 Tada razdrese svoje haljine, i natovarivši svaki svoj tovar na svojega magarca vratiše se u grad.
14 I dođe Juda s braćom svojom Josipu u kuću, dok je on još bio kod kuće, i padoše pred njim na zemlju.
15 A Josip im reče: “Što ste to učinili? Zar niste znali da čovjek kao što sam ja može zacijelo doznati?
16 Tada reče Jud.: Što da ti kažemo, gospodaru? Što da govorimo? Kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih sluga. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se nasla čaša.
17 A Josip reče: “Bože sačuvaj! Neću ja to; u koga se nasla čaša on neka mi bude rob, a vi idite s mirom svojemu ocu.  
18 Ali Juda pristupiv k njemu reče: “Čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svojemu, i neka se tvoj gnjev ne raspali na slugu tvojega, jer si ti kao sam faraon.
19 Gospodinar moj zapita sluge svoje govoreći: “Imate li oca ili brata?
20 A mi rekosmo gospodaru svojemu: Imamo starog oca i brata najmlađeg, koji mu se rodi u starosti; a njegov je brat umro, i on osta sam od majke svoje, i otac ga pazi.
21 A ti reče slugama svojim: “Dovedite mi ga da vidim svojim očima.
22 I rekosmo gospodaru svojemu: Neće moći dijete ostaviti svojega oca; da ostavi svojega oca, odmah će otac umrijeti.
23 A ti reče slugama svojim: “Ako ne dođe brat vaš najmlađi, nećete vidjeti lice moje.  
24 A kad se vratismo k sluzi tvojemu a ocu mojemu, kazali smo mu riječi gospodara mojega.
25 Poslije reče nam otac: Idite opet, kupite nam hrane.
26 A mi rekosmo: Ne možemo ići, osim ako bude brat nas najmlađi s nama, onda ćemo ići, jer ne možemo vidjeti lica onog čovjeka, ako ne bude s nama brat nas najmlađi.
27 A sluga tvoj, moj otac, reče nam: Znate da mi je žena rodila dva sina.
28 I jedan od njih otide od mene, i rekao sam: Zacijelo ga je raskinula zvjerka; i do sada ga nisam vidio.
29 Ako i ovoga odvedete od mene i zadesi ga kako zlo, svalit ćete me starog u grob s tugom.
30 Pa sada da otidem k sluzi tvojemu, svojemu ocu, a ovo dijete da ne bude s nama, kako je duša onog vezana za dušu ovoga,
31 Umrijece kad vidi da nema djeteta, te će sluge tvoje svaliti starog slugu tvojega, a svojega oca, s tugom u grob.
32 A tvoj se sluga pođemcio za dijete svojemu ocu rekavši: Ako ti ga ne dovedem natrag, da sam kriv svojemu ocu do vijeka.
33 Zato neka sluga tvoj ostane mjesto djeteta, neka bude rob gospodaru mojemu, a dijete neka ide s braćom svojom.
34 Jer kako bih se vratio k svojemu ocu bez djeteta, da gledam jade koji bi mi oca zadesili?
 
DK) Postanak glava 45
1 Tada Josip ne mogući se uzdržati pred ostalima koji su stajali oko njega, povika: “Izađite svi van. Tako nije ostao nitko kod njega kad se Josip pokaza braći svojoj.
2 Pa briznu plakati tako da čuše Egipćani, ću i dom faraonov.
3 I reče Josip braći svojoj: Ja sam Josip; je li mi otac još u životu? Ali mu braća nisu mogli odgovoriti, jer se prepadoše od njega.
4 A Josip reče braći svojoj: Pristupite blize k meni. I pristupiše; a on reče ja sam Josip brat vaš, kojega prodadoste u Egipat.
5 A sada nemojte zaliti niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi života vašeg. Film
6 Jer je već dvije godine dana glad u zemlji, a bit će još pet godina, gdje neće biti ni oranja ni žetve.
7 A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljenjem prevelikim.
8 I tako niste me vi opravili ovamo nego sam Bog, koji me postavi ocem faraonu i gospodarem od svega doma njegova i starješinom nad svom zemljom egipatskom.
9 Vratite se brze k ocu mojemu i kazite mu: Ovako kaže sin tvoj Josip: Bog me je postavio gospodarem svemu Egiptu, hodi k meni, nemoj oklevati.
10 Sedet ćeš u zemlji gesemskoj i bit ćeš blizu mene, ti i sinovi tvoji i sinovi sinova tvojih, i ovce tvoje i goveda tvoja i što je god tvoje.
11 I ja ću te hraniti ondje, jer će još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi ti i dom tvoj i što je god tvoje.
12 A eto vidite svojim očima, i moj brat Benjamin svojim očima, da vam ja iz usta govorim. Pst. 42:23
13 Kazite ocu mojemu svu slavu moju u Egiptu i što ste god vidjeli; pohitajte i dovedite ovamo oca mojega.
14 Tada pade oko vrata Benjaminu bratu svojemu i plaka. I Benjamin plaka o vratu njegovom.
15 I izljubi svu svoju braću i isplaka se nad njima. Potom se braća njegova razgovarahu s njim.
16 I ću se glas u kući faraonovoj, i rekoše: “Dođoše braća Josipu. I milo bi faraonu i slugama njegovim;
17 I reče faraon Josipu: Reci braći svojoj: Ovako učinite: natovarite magarce svoje, pa idite i vratite se u zemlju Kanaan,
18 Pa uzmite svojega oca i družinčad svoju, i dođite k meni, i dat ću vam najbolje što ima u zemlji egipatskoj, i jest ćete najbolje obilje ove zemlje.
19 A ti im zapovjedi: Ovako učinite: uzmite sa sobom iz zemlje egipatske kola za djecu svoju i za svoje žene, i povedite svojega oca i dođite ovamo;
20 A na pokućstvo svoje ne gledajte, jer što ima najbolje u svoj zemlji egipatskoj vaše je.
21 I sinovi Izraelovi učiniše tako; i Josip im dade kola po zapovijedi faraonovoj; dade im i brašnjenice na put.
22 I svakomu dade po dvije haljine, a Benjaminu dade trista srebrnjaka i petore haljine.
23 A svojemu ocu posla još deset magaraca natovarenih najljepših stvari što ima u Egiptu, i deset magarica natovarenih žita i kruha i jestiva ocu na put.
24 Tako opravi svoju braću, i pođoše; i reče im: “Nemojte se koriti putem.
25 Tako se vratiše iz Egipta, i dođoše u zemlju Kanaan k Jakovu svojemu ocu.
26 I javiše mu i rekoše: “Još je živ Josip, i zapovjeda nad svom zemljom egipatskom. A u njemu srce prenemože, jer im ne vjerovaše.
27 Ali kad mu rekoše sve riječi Josipove, koje im je Josip rekao, i vidje kola, koja posla Josip po oca, tada ožive duh Jakova oca njihovog;
28 I reče Izrael: Dosta mi je kad je još živ sin moj Josip; idem da ga vidim dokle nisam umro.

DK) Postanak glava 46
1 Tada pođe Izrael sa svim što imaše, i dosav u Beer-Šebu prinese žrtvu Bogu svojega oca Izaka.
2 I Bog reče Izraelu noću u viđenju: “Jakove! Jakove! A on odgovori: Evo me.
3 I Bog mu reče: “Ja sam Bog, Bog tvojega oca; ne boj se otići u Egipat; jer ću ondje napraviti od tebe narod velik.
4 Ja ću ići s tobom u Egipat, i ja ću te odvesti ondje, i Josip će staviti svoju ruku na tvoje oči.
5 I pođe Jakov od Beer-Šebe; i sinovi Izraelovi posadiše Jakova, svojega oca i svoju djecu i svoje žene na kola koja posla faraon po njega.
6 I uzeše stoku svoju i blago svoje što su bili stekli u zemlji Kanaan; i dođoše u Egipat Jakov i sva porodica njegova.
7 Svoje sinove i sinove sinova svojih, svoje kćeri i kćeri sinova svojih, i svu svoju porodicu dovede sa sobom u Egipat.
8 A ovo su imena djece Izraelove što dođoše u Egipat: Jakov i sinovi njegovi. Prvenac Jakovljev Ruben;
9 I sinovi Rubenovi: Enok, Faluj, Esron i Harmija.
10 A sinovi Simeunovi: Jemuilo, Jamin, Aod, Jahin, Soar i Saul, sin jedne Hananejke.
11 Sinovi Levijevi: Geršon, Kat i Merarije.
12 Sinovi Judini: Ir, Avnan, Silom, Fares i Zara; a umrli su bili Ir i Avnan u zemlji Kanaan, ali su bili sinovi Faresovi Esrom i Jemuilo.
13 Sinovi Isakarovi: Tola, Fuva, Jov, i Simron.
14 Sinovi Zabulonovi: Sered, Alon, i Ahojilo.
15 To su sinovi Lijini, koje rodi Jakovu u Padan-Aramu, i joste Dina kći njegova. Svega duša, sinova njegovih i kćeri njegovih bilo je trideset i tri.
16 Sinovi Gadovi: Sifon, Agije, Sunije, Esvon, Irije, Arodije i Arilije.
17 Sinovi Asirovi: Jemna, Jesva, Jesvija i Vjerija, i sestra njihova Sara. A sinovi Vjerijini Hovor i Melhilo.
18 To su sinovi Zelfe, koju dade Laban Liji kćeri svojoj, i ona ih rodi Jakovu, sesnaest duša.
19 A sinovi Rahele žene Jakovljeve: Josip i Benjamin.
20 A Josipu se rodiše u Egiptu od Asenete, kćeri Potifere svećenika onskog: Manasija i Jefrem.
21 A sinovi Benjaminovi: Vela, Veher, Asvil, Gira, Naman, Ihije, Ros, Mupim, Upim i Arad. Brj. 26:38
22 To su sinovi Rahelini koji se rodiše Jakovu, svega četrnaest duša.
23 I sin Danov: Asom.
24 A sinovi Neftalimovi: Asilo, Gunije, Jeser i Silim.
25 To su sinovi Bale, koju dade Laban Raheli kćeri svojoj i ona ih rodi Jakovu; svega sedam duša.
26 A svega duša što dođoše s Jakovom u Egipat, a izađoše od bedara njegovih, osim žena sinova Jakovljevih, svih duša je bilo šezdeset i šest.
27 I dva sina Josipova koji mu se rodiše u Egiptu; svega dakle duša doma Jakovljevog, što dođoše u Egipat, bilo je sedamdeset.
28 A Judu posla Jakov naprijed k Josipu, da mu javi da izađe pred njega u Gesem. I dođoše u zemlju gesemsku.
29 A Josip upreze u kola svoja, i izađe na susret Izraelu svojemu ocu u Gesem; i kad ga vidje Jakov, pade mu oko vrata, i plaka dugo o vratu njegovom.
30 I reče Izrael Josipu: Sada ne marim umrijeti kad sam te vidjeo da si joste živ.
31 A Josip reče braći svojoj i domu svojega oca: “Idem da javim faraonu; ali ću mu reći: “Braca moja i dom oca mojega iz zemlje Kanaan dođoše k meni;
32 A ti su ljudi pastiri i svagda su se bavili oko stoke, i dovedoše ovce svoje i goveda svoja i što god imaju.
33 A kad vas faraon dozove, reći će vam: Kakvu radnju radite?
34 A vi kazite: Pastiri su bile sluge tvoje od mladosti, i mi i stari naši; da biste ostali u zemlji gesemskoj; jer su Egipćanima svi pastiri nečisti.

DK) Postanak glava 47
1 I otisavši Josip javi faraonu i reče: “Moj otac i moja braća s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim što imaju dođoše iz zemlje Kanaan, i evo ih u zemlji gesemskoj.
2 I uzevši nekoličinu svoje braće, pet ljudi, izvede ih pred faraona.
3 A faraon reče braći njegovoj: “Čime se bavite?” A oni rekoše faraonu: “Pastiri su sluge tvoje, i mi i naši stari.” Jona
4 Još rekoše faraonu: Došli smo da živimo kao došljaci u ovoj zemlji, jer nema paše za stoku tvojih sluga, jer je velika glad u zemlji Kanaan; a sada dopusti da žive u zemlji gesemskoj sluge tvoje.
5 A faraon reče Josipu: Tvoj otac i tvoja braća dođoše k tebi;
6 U tvojoj je vlasti zemlja Egipat; na najboljem mjestu u ovoj zemlji naseli svojega oca i svoju braću, neka žive u zemlji gesemskoj; i ako koje znaš između njih da su vrijedni ljudi, postavi ih nad mojom stokom.
7 Poslije dovede Josip i Jakova svojega oca i izvede ga pred faraona, i blagoslovi Jakov faraona.
8 A faraon reče Jakovu: “Koliko ti ima godina?
9 Odgovori Jakov faraonu: “Meni ima sto i trideset godina, kako sam došljak. Malo je dana života mojega i zli su bili, niti stizu vijek otaca mojih, koliko su oni živeli.
10 I blagosloviv Jakov faraona otide od faraona.
11 A Josip naseli svojega oca i svoju braću, i dade im dobro u zemlji egipatskoj na najboljem mjestu te zemlje, u zemlji rameskoj, kao što zapovjedi faraon.
12 I hranjaše Josip kruhom svojega oca i svoju braću i sav dom svojega oca do najmanjeg.
13 Ali nesta kruha u svoj zemlji, jer je glad bila vrlo velika, i uzmuci se zemlja Egipat i zemlja Kanaan od gladi.
14 I pokupi Josip sve novce što su se nalazile po zemlji egipatskoj i po zemlji Kanaan za žito, koje kupovahu, i slagaše novce u kuću faraonovu.
15 A kad nesta novca u zemlji egipatskoj i u zemlji Kanaan, počeše svi Egipćani dolaziti k Josipu govoreći: “Daj nam kruha; zašto da mremo kod tebe, što no˙vaca nema?
16 A Josip im govoraše: “Dajte stoku svoju, pa ću vam dati kruha za stoku, kad je nestalo novca.
17 I dovođahu stoku svoju k Josipu, i Josip im davaše kruha za konje i za ovce i za goveda i za magarce. Tako ih prehrani onu godinu kruhom za svu stoku njihovu.
18 A kad prođe ona godina, počeše opet dolaziti k njemu druge godine govoreći: “Ne možemo tajiti od gospodara svojega, ali je novaca nestalo, i stoka koju imasmo u našega je gospodara; i nije ostalo ništa da donesemo gospodaru svojemu osim tjelesa naših i njiva naših.
19 Zašto da mremo na tvoje oči? Evo i nas i naših njiva; kupi nas i njive naše za kruh, da s njivama svojim budemo robovi faraonu, i daj žita da ostanemo živi i ne pomremo i da zemlja ne opusti.
20 Tako pokupova Josip faraonu sve njive u Egiptu, jer Egipćani prodavahu svaki svoju njivu, kad glad uze jako maha među njima. I zemlja posta faraonova.
21 A narod preseli u gradove od jednog kraja Egipta do drugog.
22 Samo ne kupi svećeničke njive; jer faraon odredi deo svećenicima, i hranjali se od svojega djela, koji im dade faraon, te ne prodaše svojih njiva.
23 A Josip reče narodu: “Evo kupih danas vas i njive vaše faraonu; evo vam sjeme, pa zasijte njive.
24 A što bude roda, dat ćete peto faraonu, a četiri dijela neka budu vama za sjeme po njivama i za hranu vama i onima koji su po kućama vašim i za hranu djeci vašoj.
25 A oni rekoše: “Ti si nam život sačuvao; neka nađemo milost pred gospodarem svojim da budemo robovi faraonu.
26 I postavi Josip zakon do današnjeg dana za njive egipatske da se daje peto faraonu; samo njive svećeničke ne postaše faraonove.
27 A djeca Izraelova živjeli su u zemlji egipatskoj u kraju gesemskom, i držahu ga, i narodiše se i namnožiše se veoma.
28 I Jakov je živio u zemlji egipatskoj sedamnaest godina; a svega bi Jakovu sto i četrdeset i sedam godina.
29 A kad se priblizi vrijeme Izraelu da umrije, dozva svojega sina Josipa, i reče mu: “Ako sam našao milost pred tobom, stavi svoju ruku pod ˙stegno moje, i učini mi milost i vjeru, nemoj me pogrepsti u Egiptu;
30 Nego neka ležim kod svojih otaca; i ti me odnesi iz Egipta i pokopaj me u grobu njihovom. A on reče: “Učinit ću kako si rekao.
31 I reče mu Jakov: “Zakuni mi se. I on mu se zakle. I pokloni se Izrael preko uzglavlja od odra svojega.
 
DK) Postanak glava 48
48 Poslije javiše Josipu: “Eno, otac ti je bolestan. A on povede sa sobom dva sina svoja, Manasiju i Jefrema.
2 I javiše Jakovu i rekoše: “Evo sin tvoj Josip ide k tebi. A Izrael se okrepi, te sede na postelji svojoj.
3 I reče Jakov Josipu: “Bog Svemogući javi se meni u Luzu u zemlji Kanaan, i blagoslovi me;
4 I reče mi: “Učinit ću te da narasteš i namnožiš se; i učinit ću od tebe mnostvo naroda, i dat ću zemlju ovu sjemenu tvojemu nakon tebe da je njihova do vijeka.
5 Sada dakle dva sina tvoja, što ti se rodiše u zemlji egipatskoj prije nego dođoh k tebi u Egipat, moji su, Jefrem i Manasija kao Ruben i Simeun neka budu moji.
6 A djeca koju rodiš poslije njih, neka budu tvoja i neka se po imenu svoje braće zovu u baštinstvu svojemu.
7 Jer kad se vratih iz Padana, umrije mi Rahela u zemlji Kanaan na putu, kad je bilo još malo do Efrate; i pokopah je na putu u Efratu, a to je Betlehem.
8 A vidje Izrael sinove Josipove, reče: “Tko su ovi?
9 A Josip reče svojemu ocu: “Moji sinovi, koje mi Bog dade ovdje. A on reče: “Dovedi ih k meni, da ih blagoslovim.  
10 A oči su bile Izraelu otezale od starosti, te ne mogaše dobro vidjeti. A kad mu ih privede, celiva ih i zagrli.
11 I reče Izrael Josipu: “Nisam mislio da ću vidjeti tvoje lice; a gle, Bog mi dade da vidim i porod tvoj.
12 A Josip odmace ih od kolena njegovih i pokloni se licem do zemlje.
13 Pa ih uze Josip obojicu, Jefrema sebi s desne strane a Izraelu s leve, Manasiju pak sebi s leve strane a Izraelu s desne; i tako ih primace k njemu.
14 A Izrael pruživši desnu svoju ruku stavi je na glavu Jefremu mlađem, a levu na glavu Manasiji, tako namjestivši ruke navlas, ako i jeste Manasija bio prvenac.
15 I blagoslovi Josipa govoreći: “Bog, kojemu su svagda ugađali očevi moji Abraham i Izak, Bog, koji me je hranio od kako sam postao do današnjeg dana,
16 Anđeo, koji me je izbavljao od svakog zla, da blagoslovi djecu ovu, i da se po mojemu imenu i po imenu otaca mojih Abrahama i Izaka prozovu, i da se kao ribe namnože na zemlji!
17 A Josip kad vidje gdje otac stavi desnu svoju ruku na glavu Jefremu, ne bi mu milo, pa uhvati za ruku svojega oca da je premjesti s glave Jefremove na glavu Manasijinu.
18 I reče Josip svojemu ocu: “Ne tako, oče; ovo je prvenac, stavi desnicu njemu na glavu.
19 Ali otac njegov nije htio, nego reče: “Znam, sine, znam; i od njega će postati narod, i on će biti velik; ali će mlađi brat njegov biti veći od njega, i sjeme će njegovo biti veliko mnostvo naroda.
20 I blagoslovi ih u onaj dan i reče: “Tobom će Izrael blagoslivljati govoreći: “Bog da te učini kao Jefrema i kao Manasiju. Tako postavi Jefrema pred Manasiju.
21 Poslije reče Izrael Josipu: “Evo ja ću skoro umrijeti; ali će Bog biti s vama i odvest će vas opet u zemlju otaca vaših.
22 I ja ti dajem jedan deo više nego braći tvojoj, koji uzeh iz ruku amorejskih mačem svojim i lukom svojim.

DK) Postanak glava 49
1 Poslije sazva Jakov svoje sinove i reče: “Skupite se da vam javim što će vam biti do posletka.
2 Skupite se i poslušajte, sinovi Jakovljevi, poslušajte Izraela svojega oca.
3 Rubene, ti si prvenac moj, krepost moja i početak sile moje; prvi gospodstvom i prvi snagom.
4 Navro si kao voda; nećeš biti prvi; jer si stao na postelju svojega oca i oskvrnio je legav na nju.
5 Simeun i Levije, braća, mačevi su im oružje nepravdi.
6 U tajne njihove da ne ulazi moja duša, sa zborom njihovim da se ne sastavlja slava moja; jer u svojemu gnjevu pobiše ljude, i za svoje veselje pokidaše volove.
7 Proklet da je gnjev njihov, što je nagao, i ljutina njihova, što je žestoka; razdijelit ću ih po Jakovu, i rasucu ih po Izraelu.
8 Jud., tebe će hvaliti tvoja braća, a ruka će ti biti za vratom neprijateljima tvojim, i klanjat će ti se sinovi tvojega oca.
9 Laviću Judo! S plena si se vratio, sine moj; spusti se i leže kao lav i kao ljuti lav; tko će ga probuditi?
10 Palica vladalacka se neće odvojiti od Jude niti od nogu njegovih onaj koji postavlja zakon, dokle ne dođe Onaj kojemu pripada, i Njemu će se pokoravati narodi.
11 Veze za cokot magare svoje, i za plemenitu lozu mlade od magarice svoje; u vinu pere haljinu svoju i plašt svoj u soku od grožđa.
12 Oči mu se crvene od vina i zubi bijele od mlijeka.
13 Zabulon će živjeti pokraj mora i gdje pristaju ladje, a međa će mu biti do Sidona.
14 Isakar je magarac jak u kostima, koji leži u toru,
15 I vidje da je pocivanje dobro i da je zemlja mila, sagnut će ramena svoja da nosi, i plaćat će danak.
16 Dan će suditi svojemu narodu, kao jedno između plemena Izraelovih.
17 Dan će biti zmija na putu i guja na stazi, koja ujeda konja za kicicu, te pada konj na uznako.
18 Gospodine, tebe čekam da me izbavis.
19 A Gad, njega će vojska savladati; ali će najposle on nadvladati.
20 U Asira će biti obilata hrana, i on će davati slasti kraljevske.
21 Neftalim je košuta pustena, i govorit će lijepe riječi.
22 Josip je rodna grana, rodna grana kraj izvora, kojoj se ogranci rasiriše svrh zida.
23 Ako ga i ucveliše ljuto i strijeljaše na njega, i bise mu neprijatelji strijelci,
24 Opet osta jak luk njegov i ojacaše mišice ruku njegovih od ruku jakog Boga Jakovljeva, odakle posta pastir, kamen Izraelu,
25 Od silnog Boga tvojega oca, koji će ti pomagati, i od Svemogućeg, koji ćete blagosloviti blagoslovima ozgor s neba, blagoslovima odozdol iz bezdana, blagoslovima od dojaka i od majcice.
26 Blagoslovi tvojega oca nadvisiše blagoslove mojih starih svrh brda vječnih, neka budu nad glavom Josipovom i nad temenom odvojenog između braće.
27 Benjamin je vuk grabljivi, jutrom jede lov, a večerom dijeli plijen.
28 Ovo su dvanaest plemena Izraelovih, i ovo im otac izgovori kad ih blagoslovi, svako blagoslovom njegovim blagoslovi ih.
29 Potom im zapovjedi i reče im: “Kad se priberem svojim precima, pokopajte me kod otaca mojih u pečini koja je na njivi Efrona Hitita,  
30 U pečini koja je na njivi makpelskoj prema Mamriji u zemlji Kanaan, koju kupi Abraham s njivom u Efrona Hitita da ima svoj grob.
31 Ondje pokopa Abrahama i Saru ženu njegovu, ondje pokopaše Izaka i Rebeku ženu njegovu, i ondje pokopah Liju.
32 A kupljena je njiva i pečina na njoj u sinova Hetovih.
33 A kad izgovori Jakov zapovijedi svojim sinovima, diže svoje noge na postelju, i umrije, i bio pridružen svojim precima.

DK) Postanak glava 50
1 Tada Josip pade na lice svojemu ocu, i plaka nad njim celujući ga.
2 I zapovjedi Josip slugama svojim lekarima da mirisima pomažu njegova oca; i lekari pomazaše mirisima Izraela.
3 I navrši mu se četrdeset dana, jer toliko dana treba onim koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Egipćani sedamdeset dana.
4 A kad prođoše žalosni dani, reče Josip domašnjima faraonovim govoreći: “Ako sam našao milost pred vama, govorite faraonu i recite:
5 “Otac me je moj zakleo govoreći: ‘Evo, ja ću skoro umrijeti; u grobu mojemu, koji iskopah u zemlji Kanaan, ondje me pokopaj. Pa sada da idem da pokopam svojega oca, a poslije ću opet doći.
6 A faraon mu reče: “Idi, pokopaj svojega oca kako te je zakleo.
7 I otide Josip da pokopa svojega oca; i s njim pođoše sve sluge faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje egipatske.
8 I sav dom Josipov i braća njegova i dom njegova oca; samo svoju djecu i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji gesemskoj.
9 A pođe s njim kola i konjanika toliko da je vojska bila vrlo velika.
10 A kad dođoše na gumno Atadovo, koje je s one strane Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; i Josip učini žalost za ocem svojim za sedam dana.
11 A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plač na gumnu Atadovom, rekoše: “U velikoj su žalosti Egipćani. Zato prozvaše ono mjesto s one strane Jordana Žalost egipatska.
12 I učiniše mu sinovi njegovi kako im je zapovjedio.
13 Odnesose ga sinovi njegovi u zemlju Kanaan, i pokopaše ga u pečini na njivi makpelskoj, koju kupi Abraham da ima svoj grob u Efrona Hitita prema Mamriji.  
14 I pokopavši svojega oca vrati se Josip u Egipat i braća njegova i svi koji su bili izašli s njim da pokopaju njegova oca.
15 A braća Josipova videći gdje im otac umrije, rekoše: “Može biti da se Josip srdi na nas, pa će nam se osvetiti za sve zlo što mu učinišmo.
16 Zato poručiše Josipu: “Tvoj otac zapovjedi na samrti i reče:
17 Ovako kazite Josipu: “Molim te, oprosti braći svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostise; sada oprosti bezakonje slugama Boga tvojega oca. A Josip zaplaka se kad mu to rekoše.
18 Poslije dođoše i braća njegova i padoše pred njim i rekoše: “Evo smo sluge tvoje.
19 A Josip im reče: “Ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga?
20 Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da učini što se danas dogođa, da se sačuva u životu mnogi narod.
21 Ne bojte se dakle; ja ću hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi.
22 Tako življaše Josip u Egiptu s domom svojega oca, i živio je sto i deset godina.
23 I vidje Josip sinove Jefremove do trećeg kolena; i sinovi Mahira sina Manasijinog rodiše se i odrastose na kolenima Josipovim.
24 I reče Josip braći svojoj: “Ja ću skoro umrijeti; ali će vas zacijelo Bog pohoditi, i izvest će vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu.
25 I zakle Josip sinove Izraelove i reče: “Zaista će vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde.
26 Potom umrije Josip, a bilo mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima staviše ga u lijes u Egiptu.