LB) Postanak glava 1
1 U početku stvori Bog nebo i zemlju.
2 Zemlja bijaše pusta i prazna; nad bezdanom bijaše tama, i duh Božji lebdio je nad vodama.
3 Bog reče: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost.
4 Bog vidje da je svjetlost dobra; i Bog rastavi svjetlost od tame.
5 Svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. Tako bi večer, a zatim jutro. Dan prvi.
6 Bog reče: “Neka bude prostor između voda da rastavlja vode od voda!”
7 I Bog stvori prostor, i rastavi vode pod prostorom od voda nad prostorom. I bi tako.
8 Prostor nazva Bog nebo. I bi večer, i bi jutro. Dan drugi.
9 Bog reče: “Neka se skupe vode što su pod nebom na jedno mjesto, i neka se pokaže suho!” I bi tako.
10 Suho nazva Bog zemljom, a zborišta vodena nazva morima. I Bog vidje da je to dobro.
11 Zatim Bog reče: “Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje što nosi sjeme i drveće rodno koje daje plod po vrstama svojim u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji!” I bi tako.
12 I zemlja pusti iz sebe travu, bilje što nosi sjeme po vrstama svojim i drveće koje daje plod u kojem je sjeme njegovo po vrstama njegovim. I Bog vidje da je to dobro.
13 I bi večer, i bi jutro. Dan treći.
14 Bog reče: “Neka budu svjetlila u prostoru nebeskom da dijele dan i noć, da budu znaci koji će obilježiti vrijeme, dane i godine;
15 i neka svijetle na prostoru nebeskom da obasjavaju zemlju!” I bi tako.
16 I Bog stvori dva velika svjetlila: svjetlilo veće da upravlja danom, i svjetlilo manje da upravlja noću, a stvori i zvijezde.
17 Bog ih postavi u prostor nebeski da obasjavaju zemlju
18 i da upravljaju danom i noću te da dijele svjetlost od tame. I Bog vidje da je to dobro.
19 I bi večer, i bi jutro. Dan četvrti.
20 Bog reče: “Nek provrve vode živim stvorenjima i neka ptice lete iznad zemlje k prostoru nebeskome!”
21 I stvori Bog ribe velike i svakojake životinje što mile i vrve po vodama i ptice krilate svake vrste. I Bog vidje da je to dobro.
22 I Bog ih blagoslovi govoreći: “Plodite se, množite se i napunite vode morske; i ptice nek se množe na zemlji!”
23 I bi večer, i bi jutro. Dan peti.
24 Bog reče: “Neka zemlja pusti iz sebe životinje po vrstama njihovim, stoku, gmizavce i zvijeri svake vrste!” I bi tako.
25 I Bog stvori životinje zemaljske po vrstama njihovim i stoku po vrstama njezinim i gmizavce na zemlji po vrstama njihovim. I vidje Bog da je to dobro.
26 Zatim Bog reče: “Da načinimo čovjeka po obličju i po prilici našoj, pa neka ima vlast nad ribama morskim i nad pticama nebeskim, nad životinjama i nad cijelom zemljom te nad svim gmizavcima koji gmižu po zemlji.
27 I stvori Bog čovjeka po obličju svome; po obličju Božjemu stvori ga; stvori čovjeka i ženu.
28 I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, množite se, napunite zemlju i vladajte njome i imajte vlast nad ribama morskim, nad pticama nebeskim i nad svim životinjama koje se miču po zemlji!”
29 Još reče Bog: “Evo, dajem vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji i rodno drveće. To neka vam je za hranu.
30 A svim životinjama na zemlji i svim pticama nebeskim i svemu što se miče po zemlji i u čemu ima daha života dajem zelenu travu za hranu.” I bi tako.
31 Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, sve bijaše dobro. I bi večer, i bi jutro. Dan šesti.
LB) Postanak glava 2
1 Tako se dovršiše nebesa i zemlja i sva vojska njihova.
2 Do sedmoga dana dovrši Bog djelo svoje koje učini; i počinu u sedmi dan od svih djela svojih koja učini.
3 Bog blagoslovi sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih djela svojih koja učini.
4 To je postanje neba i zemlje kad bijahu stvoreni.
5 Kad Gospod, Bog, stvori zemlju i nebo, nikakvih biljaka još ne bijaše na zemlji i nikakve trave poljske još ne nicaše; jer Gospod, Bog, još ne pusti kišu na zemlju niti je bilo čovjeka da obrađuje zemlju.
6 Ali se podizaše para sa zemlje koja natapaše svu zemlju.
7 Gospod, Bog, stvori čovjeka od praha zemaljskoga i puhnu mu u nos dah života; i čovjek posta živo biće.
8 Gospod, Bog, nasadi zatim vrt u Edenu prema istoku i ondje smjesti čovjeka koga stvori.
9 Gospod, Bog, učini te iz zemlje niče svakojako drveće, lijepo za oko i dobro za jelo, a usred vrta stablo života i stablo poznanja dobra i zla.
10 Iz Edena izviraše voda i natapaše vrt, a odande se dijelila u četiri rijeke.
11 Jednoj je ime Pišon i protječe kroz cijelu zemlju havilsku, u kojoj ima zlata.
12 Zlato je u toj zemlji čisto. Tu ima i bdelija i dragoga kamena oniksa.
13 Drugoj je rijeci ime Gihon. Ona protječe kroz cijele zemlje kuške.
14 Trećoj je rijeci ime Tigris. Ona teče istočno od Asirije. Četvrta je rijeka Eufrat.
15 Gospod, Bog, uze čovjeka i smjesti ga u vrtu edenskom da ga obrađuje i čuva.
16 Gospod, Bog, dade čovjeku ovu zapovijed: “Jedi slobodno sa svakoga stabla u vrtu;
17 ali sa stabla spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onoga dana kad okusiš s njega, umrijet ćeš!”
18 Gospod, Bog, reče: “Nije dobro da je čovjek sam. Načinit ću mu pomoćnika njemu slična.”
19 Gospod, Bog, stvori od zemlje sve životinje poljske i sve ptice nebeske i dovede ih k čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa da svako živo stvorenje nosi ime koje mu čovjek dade.
20 I čovjek dade ime svakoj životinji i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj; ali se za čovjeka ne nađe pomoćnik koji bi mu bio sličan.
21 Gospod, Bog, pusti tada tvrd san na čovjeka, koji zaspa; uze mu jedno rebro i priljubi meso na tom mjestu.
22 Gospod, Bog, stvori ženu od rebra koje uze čovjeku i dovede je k čovjeku.
23 A čovjek reče: “Evo one koja je kost od mojih kosti i meso od mojega mesa. Neka joj bude ime žena jer je uzeta od čovjeka.”
24 Zato će čovjek ostaviti oca i mater i prionut će uz ženu svoju i bit će njih dvoje jedno tijelo.
25 Čovjek i žena bijehu goli i ne osjećahu stida.
LB) Postanak glava 3
1 Zmija bijaše najlukavija od svih životinja poljskih koje stvori Gospod, Bog. I ona reče ženi: “Je li vam kazao Bog: ‘Ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?’”
2 Žena odgovori zmiji: “Mi jedemo plod sa svih stabala u vrtu;
3 samo za plod sa stabla usred vrta kazao je Bog: ‘Ne jedite ga i ne dirajte u nj da ne umrete.’”
4 Tada zmija reče ženi: “Nećete vi umrijeti;
5 nego Bog zna da će vam se onoga dana kada okusite s njega otvoriti oči pa ćete postati kao bogovi, poznajući dobro i zlo.”
6 Žena vidje da je plod na drvetu dobar za jelo i lijep za oko te dragocjen za otvaranje razuma, pa ona ubra ploda s njega i okusi te dade i mužu svome te i on okusi.
7 Njima se tad otvoriše oči i oni shvate da su goli te spletoše smokvina lišća i načiniše sebi pojase.
8 Tad začuše glas Gospoda, Boga, koji predvečer iđaše po vrtu, a čovjek i žena sakriše se od lica Gospoda, Boga, među drveće u vrtu.
9 Ali Gospod, Bog, zazva čovjeka i reče mu: “Gdje si ti?”
10 Čovjek odgovori: “Čuo sam glas tvoj u vrtu i uplaših se jer sam gol, pa se sakrih.”
11 A Gospod, Bog, reče: “Tko ti kaza da si gol? Da nisi jeo s onoga drveta s kojeg sam ti zabranio da jedeš?”
12 Čovjek odgovori: “Žena koju si postavio pokraj mene dade mi s drveta te sam jeo.”
13 Gospod, Bog, reče ženi: “Zašto si to učinila?” - A žena odgovori: “Zmija me zavela te ja pojedoh.”
14 Reče Gospod, Bog, zmiji: “Kad si to učinila, bit ćeš prokleta pred svakom životinjom i pred svim zvijerima; po trbuhu ćeš se vući i prah ćeš jesti čitavoga života.
15 Zametnut ću neprijateljstvo između tebe i žene i između potomstva tvoga i potomstva njezina, te će ti ono glavu gaziti, a ti ćeš mu petu vrebati.”
16 A ženi reče: “Tebi ću otežati muke trudnoća tvojih; u bolovima ćeš djecu rađati, žudnje će te tvoje vući k mužu, ali će on nad tobom imati vlast.”
17 A čovjeku reče: “Zato što si poslušao glas žene svoje i okusio sa stabla za koje sam ti zapovjedio: ‘Ne jedi s njega!’, zemlja će zbog tebe biti prokleta. S mukom ćeš se od nje hraniti cijeloga života;
18 trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti poljsko raslinje.
19 U znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj dokle se ne vratiš u zemlju iz koje si uzet; jer si ti prah i u prah ćeš se vratiti.”
20 Adam nadjene svojoj ženi ime Eva zato što je ona mati svima živima.
21 Gospod, Bog, načini Adamu i ženi njegovoj odjeću od kože i odjenu ih.
22 Zatim Bog reče: “Evo, čovjek posta kao jedan od nas upoznavši dobro i zlo; ali sad da ne pruži ruke i ne ubere sa stabla života i ne okusi, pa da živi dovijeka.”
23 I Gospod, Bog, istjera ga iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je uzet.
24 Tako on istjera Adama i na istočni ulaz u edenski vrt postavi kerubine koji vitlaju plamenim mačevima da brane put k stablu života.
LB) Postanak glava 4
1 Adam pozna Evu, ženu svoju, a ona zače i rodi Kajina pa reče: “Napravih čovjeka s pomoću Gospodnjom!”
2 Rodi još i brata mu Abela. Abel posta pastir, a Kajin ratar.
3 Poslije nekog vremena Kajin prinese Gospodu žrtvu od roda zemaljskoga.
4 I Abel prinese od prvine stada svoga i od pretiline njihove. Gospod milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu,
5 a na Kajina i na njegovu žrtvu ne pogleda milostivo. Kajin se silno rasrdi i lice mu se namršti.
6 Gospod reče Kajinu: “Što se srdiš i zašto ti je lice namršteno?
7 Ako dobro činiš, ispravit ćeš lice svoje, ali ako zlo činiš, to grijeh s tvoga praga vreba i žudnja je njegova na tebe uperena; no ti ga trebaš svladati.”
8 Kajin progovori Abelu, bratu svome; ali kad bijahu u polju, Kajin skoči na Abela, brata svoga, i ubi ga.
9 Gospod reče Kajinu: “Gdje ti je brat Abel?” On odgovori: “Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svoga?”
10 A Bog reče: “Što učini! Glas krvi brata tvoga vapi sa zemlje do mene.
11 Sad ćeš biti proklet od zemlje koja je otvorila usta svoja da iz tvoje ruke primi krv brata tvoga.
12 Kad zemlju obradiš, neće ti više davati svoja bogatstva. Bit ćeš bjegunac i skitnica na zemlji.”
13 Kajin reče Gospodu: “Kazna je moja preteška da bih je mogao izdržati.
14 Gle, tjeraš me danas iz ove zemlje; bit ću sakriven daleko od lica tvoga, bit ću skitač i lutalica po zemlji i tko god me nađe može me ubiti.”
15 Reče njemu Gospod: “Ako tko ubije Kajina, sedam će puta to okajati.” I Gospod načini znak na Kajinu da ga ne ubije tko ga nađe.
16 Kajin se udalji od lica Gospodnjega i naseli se u zemlji Nod istočno od Edena.
17 Kajin pozna ženu svoju te ona zače i rodi Henoka. Zatim sazida grad i prozva ga Henok po imenu sina svoga.
18 Henok rodi Irada; Irad rodi Mehujaela; Mehujael rodi Metušaela, a Metušael Lameka.
19 Lamek uze dvije žene: jedna se zvala Ada, a druga Sila.
20 Ada rodi Jabala. Od njega potječu oni koji žive pod šatorima i pasu stoku.
21 Bratu njegovom bijaše ime Jubal. Od njega potječu oni koji udaraju u harfe i sviraju u svirale.
2ila rodi Tubal-Kajina, kovača svih bakrenih i željeznih sprava. Sestra Tubal-Kajinova bijaše Naama.
23 Lamek reče ženama svojim: “Ado i Silo, glas moj čujte! Poslušajte riječi moje, žene Lamekove! Jest, ubih čovjeka jer me ranio i mladića jer me udario.
24 Ako se Kajin osveti sedam puta, Lamek će sedamdeset i sedam puta.”
25 Adam pozna opet ženu svoju, i ona rodi sina i nadjenu mu ime Šet, “jer mi” -, reče, - “Bog dade drugog sina za Abela koga ubi Kajin”.
26 I Šetu se rodi sin, kome on nadjenu ime Enoš. Tada se poče prizivati ime Gospodnje.
LB) Postanak glava 5
1 Ovo je knjiga o Adamovu potomstvu. Kad Bog stvori čovjeka, stvori ga po obličju Božjemu.
2 On stvori čovjeka i ženu i blagoslovi ih, a kad bijahu stvoreni, nazva ih imenom čovjek.
3 Kad je Adam imao sto trideset godina, rodi mu se sin njemu nalik i nadjenu mu ime Šet.
4 Adam je po Šetovu rođenju živio osam stotina godina i izrodio još sinova i kćeri.
5 Adam poživje devet stotina i trideset godina. Poslije toga umre.
6 Šet u sto petoj godini svoga života rodi Enoša.
7 Poslije Enoševa rođenja poživi Šet osam stotina i sedam godina, te i on rodi sinove i kćeri.
8 Šet poživje devet stotina i dvanaest godina. Zatim umre.
9 Enoš u devedesetoj godini svoga života rodi Kenana.
10 Nakon Kenanova rođenja poživje Enoš osam stotina i petnaest godina te rodi sinove i kćeri.
11 Enoš poživje devet stotina i pet godina. Zatim umre.
12 Kenan u sedamdesetoj godini svoga života rodi Mahalalela.
13 Poslije Mahalalelova rođenja poživje Kenan osam stotina i četrdeset godina te rodi sinove i kćeri.
14 Kenan poživje devet stotina i deset godina. Zatim umre.
15 Mahalalel u šezdeset petoj godini svoga života rodi Jereda.
16 Poslije Jeredova rođenja poživje Mahalalel osam stotina i trideset godina i rodi sinove i kćeri.
17 Mahalalel doživje osam stotina devedeset i pet godina. Zatim umre.
18 Jered u sto šezdeset i drugoj godini svoga života rodi Henoka.
19 Poslije Henokova rođenja poživje Jered osam stotina godina i rodi sinove i kćeri.
20 Jered poživje devet stotina šezdeset i dvije godine. Zatim umre.
21 Henok u šezdeset petoj godini svoga života rodi Metušalaha.
22 Poslije Metušalahova rođenja poživi Henok, uvijek po volji Božjoj, trista godina i rodi sinove i kćeri.
23 Henok poživje trista šezdeset i pet godina.
24 Hodaše uvijek po volji Božjoj, pa ga nestade jer ga Bog uze.
25 Metušalah u sto osamdeset sedmoj godini svoga života rodi Lameka.
26 Poslije Lamekova rođenja poživje Metušalah sedam stotina osamdeset i dvije godine i rodi sinove i kćeri.
27 Metušalah poživje devet stotina šezdeset i devet godina. Zatim umre.
28 Lamek u sto osamdeset i drugoj godini svoga života rodi sina
29 i dade mu ime Noa, govoreći: “Ovaj će nas odmoriti od poslova naših i od teškog truda ruku naših što nam zadaje zemlja koju prokle Gospod.”
30 Poslije Noina rođenja poživje Lamek pet stotina devedeset i pet godina i rodi sinove i kćeri.
31 Lamek poživje sedam stotina sedamdeset i sedam godina. Zatim umre.
32 Kad je Noa imao pet stotina godina, rodiše mu se Šem, Ham i Jafet.
LB) Postanak glava 6
1 Kad se ljudi počeše množiti na zemlji i kćeri im se narodiše,
2 videći sinovi Božji kćeri čovječje kako su lijepe, uzimahu za žene sve koje su htjeli.
3 Tada Gospod reče: “Neće se duh moj dovijeka s ljudima prepirati, jer su oni samo put, i zato neka im vijek bude sto dvadeset godina.”
4 U to vrijeme bijaše divova na zemlji, pošto su sinovi Božji općili s kćerima čovječjim, pa im one rađahu sinove. To bijahu oni junaci koji su u staro vrijeme bili na glasu.
5 Gospod vidje da je veliko nevaljalstvo ljudi na zemlji i da su sve njihove misli upravljene samo k zlu.
6 I Gospod se pokaja što je stvorio čovjeka na zemlji i bi mu žao u srcu.
7 Reče Gospod: “Istrijebit ću s lica zemlje ljude koje sam stvorio, i čovjeka i životinje i gmizavce i ptice nebeske, jer se kajem što sam ih stvorio.”
8 Ali Noa nađe milost u očima Gospodnjim.
9 Ovo je potomstvo Noino. Noa bijaše čovjek pravedan i bezazlen cijelog svog vijeka; svagda hodaše po volji Božjoj.
10 Noa rodi tri sina: Šema, Hama i Jafeta.
11 Zemlja bijaše pokvarena u očima Božjim, bijaše puna nasilja.
12 Bog pogleda na zemlju, a ona se bijaše pokvarila; sve se na njoj bilo izopačilo.
13 Tada Bog reče Noi: “Svakoj puti neka dođe kraj jer napuniše zemlju nasiljem. Evo, zatrt ću ih zajedno sa zemljom.
14 A ti načini sebi korablju od smolastoga drveta. Načini korablju na pregratke i premaži je smolom iznutra i izvana.
15 Ovako je načini: u dužinu neka ima trista lakata, u širinu pedeset lakata, a u visinu trideset lakata.
16 Napravi na korablji prozor jedan lakat od krova. Vrata neka budu sa strane; načini korablju na tri kata: donji, srednji i gornji.
17 Ja ću pustiti potop na zemlju da istrijebim svako biće u kojem ima daha života pod nebom: što je god na zemlji, sve će izginuti.
18 Ali s tobom uglavljujem Savez: ući ćeš u korablju ti i sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih.
19 I od svega što živi, od svake puti, uzet ćeš u korablju po dvoje da ih sačuvaš na životu; neka bude po jedno muško i po jedno žensko.
20 Od ptica po vrstama njihovim, od stoke po vrstama njezinim i od svega što mili po zemlji, od svega po dvoje neka uđe s tobom da ih sačuvaš na životu.
21 A ti uzmi sa sobom svega što se jede i čuvaj kod sebe za hranu sebi i njima.”
22 Noa učini tako. On izvrši sve što mu zapovjedi Bog.
LB) Postanak glava 7
1 Gospod reče Noi: “Uđi u korablju ti i sav dom tvoj, jer te nađoh pravedna pred sobom usred ovog naraštaja.
2 Uzmi sa sobom po sedam parova od svih čistih životinja, mužjaka i ženku, a od nečistih po dvoje, mužjaka i ženku.
3 Tako isto i od ptica nebeskih po sedam parova, mužjaka i ženku, da im se sačuva vrsta na zemlji.
4 Jer ću do sedam dana pustiti kišu na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći i istrijebit ću s lica zemlje svako biće koje sam stvorio.”
5 Noa učini sve što mu Gospod zapovjedi.
6 Kad je potop došao na zemlju, Noa je imao šest stotina godina.
7 Uđoše u korablju Noa i sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih da se spase od potopa.
8 Od životinja čistih i nečistih, od ptica i od svega što gmiže po zemlji
9 uđoše k Noi u korablju parovi, sve muško i žensko kao što Bog bijaše zapovjedio Noi.
10 Sedmoga dana stuštiše se vode od potopa na zemlju.
11 Kad je Noi bilo šest stotina godina, drugog mjeseca te godine, a u sedamnaesti dan toga mjeseca, u taj dan razvališe se svi izvori velikog bezdana i otvoriše se ustave nebeske;
12 i udari kiša na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći.
13 U taj dan uđoše u korablju Noa i Šem, Ham i Jafet, njegovi sinovi, Noina žena i tri žene sinova njegovih;
14 oni i sve životinje po vrstama, i sva stoka, i sve što se miče po zemlji, i sve male ptice, i sve što ima krila.
15 Uđoše k Noi u korablju po dvoje od svakog stvorenja u kojem ima daha života.
16 Uđoše muško i žensko od svake vrste kao što je Bog zapovjedio Noi. I Gospod zatvori korablju za njim.
17 Potop na zemlji trajao je četrdeset dana, nadođoše vode i uzeše korablju i podigoše je od zemlje.
18 Navališe vode i digoše se po zemlji, a korablja stade ploviti po vodi.
19 I vode nabujaše sve više po zemlji te pokriše i najviša brda pod cijelim nebom.
20 Petnaest lakata prijeđoše vode brda pošto ih pokriše.
21 Tada izgibe svako biće što se micaše na zemlji: ptice, stoka, životinje, sve što gmiže na zemlji i svi ljudi.
2ve što je imalo daha života u nozdrvama, sve što bijaše na kopnu, sve pomre.
23 I istrijebi se svako živo biće na zemlji - i ljudi, i stoka, i sve što gmiže, i ptice nebeske. Samo osta Noa i što bijaše s njim u korablji.
24 I ostaše debele vode sto pedeset dana povrh zemlje.
LB) Postanak glava 8
1 Bog se spomenu Noe i svih životinja i sve stoke što bijaše s njim u korablji; posla vjetar na zemlju i vode se ustališe.
2 Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, prestade kiša s neba.
3 I vode stadoše opadati na zemlji, i stalno opadahu sto pedeset dana. A sedamnaestoga dana sedmoga mjeseca
4 korablja se ustavi na planini Araratu.
5 Vode opadahu sve više od desetoga mjeseca, a prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi brda.
6 Nakon četrdeset dana otvori Noa prozor na korablji
7 i ispusti gavrana, koji jednako odletijaše i doletijaše dok ne presahnu voda na zemlji.
8 Zatim pusti golubicu da bi vidio je li opala voda na zemlji.
9 A golubica, ne našavši mjesto gdje bi stala nogom, vrati se k njemu u korablju jer još bijaše voda po svoj zemlji. Noa pruživši ruku, uhvati je i uze k sebi u korablju.
10 Pričeka još sedam dana, pa opet pusti golubicu iz korablje.
11 Predvečer se golubica vrati k njemu, i gle, u kljunu je imala maslinov list koji bijaše otkinula. Tako Noa dozna da je opala voda na zemlji.
12 On pričeka još sedam dana, pa opet pusti golubicu, ali ona mu se više ne vrati.
13 Šeststoprve godine Noina života, prvog dana prvog mjeseca presahnu voda na površini zemlje, i Noa otkri krov na korablji te vidje da je zemlja suha.
14 A dvadeset sedmog dana drugog mjeseca sva zemlja bijaše suha.
15 Tada reče Bog Noi:
16 “Iziđi iz korablje ti i žena tvoja, i sinovi tvoji, i žene sinova tvojih;
17 sve životinje što su s tobom od svake vrste, ptice i stoku i sve što gmiže po zemlji izvedi sa sobom, neka se raziđu po zemlji i neka se plode i množe na zemlji.”
18 I iziđoše Noa i sinovi njegovi, i žena njegova, i žene sinova njegovih.
19 I sve životinje, svi gmizavci, sve ptice i sve što se miče po zemlji iziđe iz korablje.
20 Noa podigne žrtvenik Gospodu. Uze od svake čiste stoke i od svih čistih ptica, i prinese na oltar žrtve paljenice.
21 Gospod osjeti miris ugodni i reče u srcu svome: “Neću više kleti zemlje, jer su misli srca čovječjega zle od mladosti njegove; niti ću više udariti sve što živi kao što učinih.
22 Dok zemlja traje, neće nestajati ni sjetve ni žetve, ni studeni ni vrućine, ni ljeta ni zime, ni dana ni noći.”
LB) Postanak glava 9
1 Bog blagoslovi Nou i sinove njegove i reče im: “Plodite se, množite se i napunite zemlju.
ve životinje zemaljske, i sve ptice nebeske, i sve što gmiže po zemlji i sve ribe morske bojat će se vas i strahovati od vas; one su predane u vaše ruke.
3 Sve što se miče i živi služit će vam za hranu; sve ja to vama dajem, kao i zelenu travu.
4 Ali ne jedite mesa u kojem je još duša, to jest krv njegova.
5 Jer ću ja i za vašu krv i za svaki život tražiti račun; tražit ću ga od svakoga živog stvorenja, pa i od čovjeka za brata njegova, tražit ću računa za ljudski život.
6 Tko prolije krv čovječju, njegovu će krv proliti čovjek, jer je Bog stvorio čovjeka po svome obličju.
7 Plodite se, dakle, i množite se na zemlji i namnožite se na njoj.”
8 Reče još Bog Noi i sinovima njegovim:
9 “Evo, sklapam Savez svoj s vama i s potomstvom vašim nakon vas
10 i sa svim živim stvorenjima koja su s vama - od ptica, stoke, i zvjeradi zemaljske, to jest sa svime što je izišlo iz korablje, sa svim živim stvorenjima na zemlji.
11 Držat ću se Saveza s vama i odsad neće ni jedno živo biće izginuti od potopa, niti će više biti potopa da zatre zemlju.”
12 I reče Bog: “Evo znaka Saveza koji utvrđujem između sebe i vas i svakoga živog stvorenja koje je s vama, kao i za sva buduća pokoljenja.
13 Stavljam dugu svoju u oblake da bude znak Saveza između mene i zemlje.
14 I kad ja navučem oblake na zemlju, vidjet će se duga u oblacima
15 i spomenut ću se Saveza svoga između sebe i vas i svakoga živog bića svake vrste, i neće više biti voda od potopa da zatru svako biće.
16 Duga će biti u oblacima, pa ću se ja, gledajući je, spomenuti vječnoga Saveza između Boga i svakog živog bića svake vrste na zemlji.”
17 I reče Bog Noi: “To je znak Saveza koji utvrđujem između sebe i svakog živog bića na zemlji.”
18 Noini sinovi koji iziđoše iz korablje bijahu: Šem, Ham i Jafet. Ham je otac Kanaanov.
19 To su tri Noina sina, i njihovo potomstvo naseli svu zemlju.
20 Noa poče obrađivati zemlju i posadi vinograd.
21 Napivši se vina, opi se i otkri usred svog šatora.
22 Ham, otac Kanaanov, vidje golotinju oca svoga i kaza to obojici braće svoje vani.
23 Tada Šem i Jafet uzeše ogrtač i staviše ga na ramena svoja, pa idući natraške pokriše njime golotinju oca svoga, a kako je lice njihovo bilo okrenuto unatrag, to oni ne vidješe golotinju oca svoga.
24 Kad se Noa probudio od vina, dozna što mu mlađi sin učini
25 pa reče: Proklet neka je Kanaan i slugama braće svoje, sluga neka bude!”
26 I još reče: “Blagoslovljen neka je Gospod, Bog Šemov, a Kanaan neka mu bude sluga!
27 Neka Bog raširi Jafeta da živi u šatorima Šemovim, a Kanaan nek mu je sluga!”
28 Poslije potopa poživje Noa trista pedeset godina.
29 U svemu poživje Noa devet stotina pedeset godina. Zatim umre.
LB) Postanak glava 10
1 Ovo je potomstvo sinova Noinih, Šema, Hama i Jafeta, kojima se rodiše sinovi poslije potopa.
inovi su Jafetovi: Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešek i Tiras.
3 Sinovi Gomerovi: Aškenaz, Rifat i Togarma.
4 Sinovi Javanovi: Eliša, Taršiš, Kitim i Dodanim.
5 Od njih potekoše ljudi koji su se razgranali po otocima, po raznim mjestima, po jezicima, po plemenima i po narodima.
6 Sinovi su Hamovi: Kuš, Misrajim, Put i Kanaan. -
7 Sinovi Kuševi: Seba, Havila, Sabta, Rama i Sabteka. - Sinovi Ramini: Šeba i Dedan.
8 Kuš rodi Nimroda, koji posta silan na zemlji;
9 on bijaše dobar lovac pred Gospodom; zato se i kaže: “Dobar lovac pred Gospodom kao Nimrod.”
10 On kraljeva najprije nad Babilonom, Erekom, Akadom i Kalneom u zemlji Šinearu.
11 Iz te zemlje iziđe Ašur; on sazida Ninivu, Rehobot-Ir i Kalah,
12 i, između Ninive i Kalaha, Resen, veliki grad.
13 Misrajim rodi Ludijce, Anamijce, Lehabijce, Naftuhijce,
14 Patrušane, Kasluhijce (od kojih potekoše Filistejci) i Kaftorice.
15 Kanaan rodi Sidona, prvenca svoga, i Heta,
16 te Jebusejce, Amorejce, Girgašejce,
17 Hivijce, Arkijce, Sinijce,
18 Arvađane, Semarjane i Hamatćane. Poslije se plemena Kanaanska rasijaše.
19 Granice kanaanske protezahu se od Sidona, prema Geraru sve do Gaze, a prema Sodomi, Gomori, Admi i Sebojimu sve do Leše.
20 To su sinovi Hamovi po svojim plemenima i jezicima, po svojim zemljama i po narodima.
21 I Šemu, ocu svih sinova Eberovih i starijemu bratu Jafetovu, rodiše se sinovi.
2inovi Šemovi bijahu: Elam, Ašur, Arpakšad, Lud i Aram.
23 Sinovi Aramovi: Us, Hul, Geter i Maš.
24 Arpakšad rodi Šelaha, a Šelah rodi Ebera.
25 Eberu se rodiše dva sina: jednom bješe ime Peleg, jer se u njegovo vrijeme razdijeli zemlja, a bratu njegovu bješe ime Joktan.
26 Joktan rodi Almodada, Šelefa, Hasarmaveta, Jeraha,
27 Hadorama, Uzala, Diklu,
28 Obala, Abimaela, Šebu,
29 Ofira, Havilu i Jobaba. Svi oni bijahu sinovi Joktanovi.
30 Prebivahu u zemlji koja se proteže od Meše sve do Sefara, brdovita predjela na istoku.
31 To su sinovi Šemovi po svojim plemenima, i jezicima, po svojim zemljama i po narodima.
32 To su rodovi sinova Noinih po plemenima i po narodima. Od njih potekoše narodi koji se proširiše po zemlji poslije potopa.
LB) Postanak glava 11
1 Na cijeloj zemlji bijaše samo jedan jezik i riječi su bile jednake.
2 Kako bijahu krenuli prema istoku, dađoše ravnicu u zemlji šinearskoj i naseliše se ondje.
3 I rekoše jedni drugima: “Hajde da pravimo opeke i da ih ispečemo na vatri. “I opeke im poslužiše umjesto kamena, a paklina umjesto žbuke.
4 Poslije rekoše: “Hajde da gradimo grad i kulu čiji će vrh dopirati do neba, da pribavimo sebi ime i da se ne raspršimo po zemlji!”
5 Gospod siđe da vidi grad i kulu koju su zidali sinovi čovječji.
6 I Gospod reče: “Gle, ovi su svi jedan narod i svi istim jezikom govore, a to je tek početak! Sad im neće ništa smetati da učine sve što god naume.
7 Hajde da siđemo i da im pobrkamo jezik, da ne razumije jedan drugoga što govori!”
8 Tako ih Gospod rasu odande po cijeloj zemlji i oni prestadoše zidati grad.
9 Zato se on prozva Babel, jer ondje pobrka Gospod jezik cijele zemlje i odande ih rasprši Gospod po svoj zemlji.
10 Ovo je potomstvo Šemovo. Kad rodi Arpakšada, druge godine poslije potopa, bijaše Šemu sto godina.
11 Poslije Arpakšadova rođenja poživje Šem pet stotina godina i rodi sinove i kćeri.
12 Arpakšad u trideset petoj godini svoga života rodi Šelaha.
13 Poslije Šelahova rođenja poživje Arpakšad četiri stotine i tri godine te rodi sinove i kćeri.
14 Šelah u tridesetoj godini svoga života rodi Ebera.
15 Poslije Eberova rođenja poživje Šelah četiri stotine i tri godine te rodi sinove i kćeri.
16 Eber u trideset četvrtoj godini svoga života rodi Pelega.
17 Poslije Pelegova rođenja poživje Eber četiri stotine trideset godina te rodi sinove i kćeri.
18 Peleg u tridesetoj godini svoga života rodi Reua
19 Poslije Reuova rođenja poživje Peleg dvjesta i devet godina te rodi sinove i kćeri.
20 Reu u trideset drugoj godini svoga života rodi Seruga.
21 Poslije Serugova rođenja poživje Reu dvjesta i sedam godina te rodi sinove i kćeri.
2erug u tridesetoj godini svoga života rodi Nahora.
23 Poslije Nahorova rođenja poživje Serug dvjesta godina te rodi sinove i kćeri.
24 Nahor u dvadeset devetoj godini svoga života rodi Teraha.
25 Poslije Terahova rođenja poživje Nahor sto i devetnaest godina te rodi sinove i kćeri.
26 Terah u sedamdesetoj godini svoga života rodi Abrama, Nahora i Harana.
27 Ovo je potomstvo Terahovo: Terah rodi Abrama, Nahora i Harana, a Haran rodi Lota.
28 Haran umre prije Teraha, oca svoga, na postojbini svojoj u Uru Kaldejskome.
29 Abram i Nahor se oženiše. Ženi Abramovoj bješe ime Saraja, a ženi Nahorovoj Milka, koja bješe kći Harana, oca Milke i Jiske.
30 Saraja bijaše nerotkinja; ona nije imala poroda.
31 Terah uze sina svoga Abrama i Lota, sina Haranova, unuka svoga, te Saraju, snahu svoju, ženu Abrama sina svoga, i oni pođoše zajedno iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Dođoše do Harana i ondje se nastaniše.
32 Terah poživje dvjesta i pet godina i umre u Haranu.
LB) Postanak glava 12
1 Gospod reče Abramu: “Idi iz zemlje svoje i iz roda svoga i iz doma oca svoga u zemlju koju ću ti ja pokazati.
2 Od tebe ću velik narod učiniti i blagoslovit ću te i proslaviti ime tvoje, a ti ćeš biti izvor blagoslova.
3 Blagoslivljat ću one koji tebe blagoslivljaju, i proklet ću one koji tebe proklinju, a u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji.”
4 Tada Abram pođe, kao što mu kaza Gospod, a s njim i Lot. Kad pođe iz Harana, Abramu bijaše sedamdeset i pet godina.
5 Abram uze Saraju, ženu svoju, i Lota, sina brata svoga, s cijelim blagom koje bijahu stekli i s robljem koje bijahu dobili u Haranu. Pođoše i dođoše u zemlju kanaansku.
6 Abram prođe tu zemlju do mjesta Šehema, do hrasta More. U toj zemlji bijahu tada Kanaanci.
7 Gospod se javi Abramu i reče: “Tvome porodu dat ću ovu zemlju.” Abram podigne ondje žrtvenik Gospodu koji mu se bio objavio.
8 Poslije otide odande na brdo istočno od Betela i ondje razape svoj šator, tako da mu Betel bijaše sa zapada, a Aj s istoka. I ondje podigne Gospodu žrtvenik i prizva ime Gospodnje.
9 Odande otiđe Abram dalje na jug.
10 Ali u onoj zemlji nasta glad, i Abram siđe u Egipat da se ondje skloni, jer zemljom vladaše velika glad.
11 Kad se približi Egiptu, reče Saraji, ženi svojoj: “Slušaj, znam da si lijepa žena;
12 evo što će se dogoditi: kad te Egipćani vide, reći će: ‘Ovo mu je žena’, pa će mene ubiti, a tebe ostaviti na životu.
13 Zato kaži da si mi sestra, da za ljubav prema tebi prime i mene i da mi zbog tebe poštede život.”
14 Kad Abram dođe u Egipat, vidješe Egipćani ženu da je vrlo lijepa.
15 Vidješe je i faraonovi velikaši i hvališe je pred faraonom te je uvedoše u faraonov dvor.
16 Radi nje, on dobro postupaše prema Abramu i Abram dobi ovaca i goveda, magaraca, sluga i sluškinja, magarica i kamila.
17 Ali Gospod pusti velika zla na faraona i na dom njegov zbog Saraje, žene Abramove.
18 Tada faraon dozva Abrama i reče mu: “Šta si mi to učinio? Zašto mi nisi rekao da ti je to žena?
19 Zašto si rekao: ‘Sestra mi je’, pa je ja uzeh za ženu? Evo ti žene, uzmi je i idi!”
20 I faraon naredi ljudima da isprate Abrama i njegovu ženu s cijelom njihovom imovinom.
LB) Postanak glava 13
1 Tako Abram ode iz Egipta na jug, a s njim i žena njegova sa svim što je imao i Lot.
2 Abram bijaše bogat stokom, srebrom i zlatom.
3 On krenu od juga do Betela, do mjesta gdje mu prije bijaše šator, između Beteta i Aja,
4 do mjesta gdje je prije podigao žrtvenik i ondje prizva ime Gospodnje.
5 Lot koji je išao s Abramom imao je takođe ovaca, goveda i šatora.
6 Ali zemlja nije bila dosta velika da bi oni mogli ostati zajedno, jer njihovo blago bijaše tako veliko da ne mogahu živjeti zajedno.
7 I nastade svađa među pastirima Abramovih stada i pastira Lotovih stada. U to vrijeme u onoj zemlji živjeli su Kanaanci i Perižani.
8 Abram reče Lotu: “Nemojmo da se svađamo ja i ti, ni moji pastiri i tvoji pastiri, jer smo braća.
9 Nije li sva zemlja pred tobom otvorena? Odijeli se, dakle, od mene. Ako ćeš ti nalijevo, ja ću nadesno, ako li ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo.”
10 Lot podiže oči i sagleda svu Jordansku dolinu koju je natapala rijeka. Prije no što je Gospod zatro Sodomu i Gomoru, ta je zemlja sve do Soara bila kao vrt Gospodnji, kao zemlja egipatska.
11 Lot izabra za sebe Jordansku dolinu i ode na istok. Tako se odijeliše jedan od drugoga.
12 Abram osta u zemlji kanaanskoj, a Lot je živio po gradovima u dolini, premještajući svoje šatore do Sodome.
13 Stanovnici Sodome bijahu nevaljali i mnogo su griješili Gospodu.
14 Gospod reče Abramu, pošto se Lot odijelio od njega: “Podigni sad oči svoje, pa pogledaj s mjesta na kojem si na sjever i na jug, na istok i na zapad;
15 jer cijelu zemlju koju vidiš dat ću tebi i potomstvu tvome dovijeka.
16 Učinit ću da potomstva tvoga bude kao praha na zemlji; ako tko uzmogne izbrojiti prah na zemlji, moći će izbrojiti i potomstvo tvoje.
17 Ustani i prođi tom zemljom uzduž i poprijeko jer ću je tebi dati.”
18 Abram digne šatore svoje i dođe te se naseli kod mamrijskih hrastova, koji su u Hebronu, i podigne ondje žrtvenik Gospodu.
LB) Postanak glava 14
1 U vrijeme Amrafela, kralja šinearskoga, Arioka, kralja elasarskoga, Kedor - Laomera, kralja elamskoga, i Tidala, kralja gojimskoga,
2 dogodi se da oni zavojštiše protiv Bere, kralja sodomskoga, protiv Birše, kralja Gomore, protiv Šinaba, kralja admanskoga, protiv Šemebera, kralja sebojimskoga, i protiv kralja od Bele, tj. Soara.
3 Potonji se skupiše svi u dolini sidimskoj, koja je Slano more.
4 Dvanaest godina bijahu oni podložni Kedor-Laomeru, a trinaeste godine odmetnuše se.
5 Ali četrnaeste godine krenuše Kedor-Laomer i kraljevi koji bijahu s njim i pobiše Refaimce u Ašterot Karnajimu, Zuzijce u Hamu, Emijce u ravnici Kirjatajimu,
6 i Horejce u njihovoj planini Seiru, kod El Parana pokraj pustinje.
7 Odatle, vrativši se, dođoše u En Mišpat, koji je Kadeš, i izjuriše Amalečane iz cijele njihove zemlje, a tako i Amorejce koji bijahu nastanjeni u Haseson Tamaru.
8 Tada istupiše kralj sodomski, kralj gomorski, kralj admanski, kralj sebojimski i kralj od Bele, koja je Soar, i pođoše na njih u dolini sidimskoj
9 na Kedor-Laomera, kralja elamskoga, na Tudeala, kralja gojimskoga, na Amrafela, kralja šinearskoga, i na Arioka, kralja elasarskoga. Četiri kralja na pet.
10 U dolini sidimskoj bijaše mnogo jama iz kojih se vadila paklina. Kralj sodomski i kralj gomorski dadoše se u bijeg i padoše u njih, a što osta pobježe u planinu.
11 Pobjednici odnesoše sve blago sodomsko i gomorsko i svu hranu njihovu i otiđoše.
12 Otjeraše s blagom njegovim i Lota, Abramova bratića koji je živio u Sodomi, i otiđoše.
13 Neki bjegunac dođe i javi to Abramu, Hebrejcu, koji bijaše nastanjen kod hrastova Mamrije, Amorejca, brata Eškolova i brata Anerova, koji bijahu sklopili savez s Abramom.
14 Kad Abram ču da mu je bratić zarobljen, naoruža trista osamnaest najvjernijih slugu svojih, u njegovoj kući rođenih, i pođe u potjeru za kraljevima do Dana.
15 Ondje rasporedi svoje ljude da noću napadne; udari sa slugama svojim na njih i razbi ih i otjera do Hobe, lijevo od Damaska.
16 Povrati sve blago i Lota, bratića svoga, s blagom njegovim, te žene i narod.
17 Kad se Abram vratio kao pobjednik Kedor-Laomera i kraljeva koji bijahu s njim, kralj sodomski mu iziđe u susret u dolini Šave, koja je Kraljeva dolina.
18 Melkisedek, kralj šalemski, iznese hljeb i vino. On bijaše svećenik Boga Svevišnjega.
19 Blagoslovi Abrama govoreći: “Blagoslovljen da je Abram od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje!
20 Blagoslovljen da je Bog Svevišnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje!” I Abram mu dade desetinu od svega.
21 Kralj sodomski reče Abramu: “Daj meni ljude, a blago uzmi sebi.”
22 Ali Abram odgovori kralju sodomskome: “Dižem ruku prema Gospodu Svevišnjemu, Stvoritelju neba i zemlje, i kunem se
23 da ni konca ni remena od obuće neću uzeti od svega što je tvoje, da ne kažeš: ‘Na meni se Abram obogatio.’
24 Ne, meni ništa, osim onoga što su pojeli momci, i dijela što pripada ljudima koji su išli sa mnom: Aneru, Eškolu i Mamri. Oni neka uzmu svoj dio.”
LB) Postanak glava 15
1 Poslije ovih događaja dođe Abramu riječ Gospodnja u jednom viđenju govoreći: “Ne boj se, Abrame, ja sam tebi štit, i nagrada će tvoja biti vrlo velika.”
2 Abram odgovori: “Gospode, Vječiti, što ćeš mi dati? Bez djece sam, a nasljednik je kuće moje Eliezer Damaščanin.”
3 Još reče Abram: “Nisi mi dao poroda, pa će onaj koji je rođen u mojoj kući biti moj nasljednik.”
4 Tada mu riječ Gospodnja ovako progovori: “Neće on biti tvoj nasljednik, nego će tvoj potomak biti tvoj nasljednik.”
5 I pošto ga izvede van, reče mu: “Pogledaj nebo i prebroj zvijezde, ako ih možeš prebrojiti. Takav će biti tvoj porod.”
6 I Abram povjerova Bogu, koji mu to primi u pravednost.
7 Reče mu još Gospod: “Ja sam Gospod koji te izvedoh iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju da je zadržiš.”
8 Abram odgovori: “Gospode, Vječiti, po čemu ću poznati da ću je ja zadržati?”
9 A Gospod mu reče: “Uzmi junicu od tri godine, kozu od tri godine, grlicu i mlado golupče.”
10 Abram uze sve to i rasiječe na pole i stavi sve pole jednu prema drugoj; ali ne rasiječe ptica.
11 Ptice grabljivice slijetahu na strvine, a Abram ih tjeraše.
12 Kad je sunce bilo na zalazu, uhvati Abrama tvrd san, i strah i tama velika obuzeše ga.
13 Gospod reče Abramu: “Znaj da će potomci tvoji biti stranci u tuđoj zemlji i bit će robovi mučeni četiri stotine godina.
14 Ali ću ja suditi i narodu kome će oni služiti, a poslije će oni izići s velikim bogatstvom.
15 A ti ćeš otići k ocima svojim u miru i bit ćeš sahranjen nakon sretne starosti.
16 Oni će se u četvrtom koljenu vratiti ovamo; jer zloća Amorejaca nije još došla do vrhunca.”
17 Kad sunce zađe, nasta duboka tama, a to bijaše kao peć koja se dimila, a plamenovi prolažahu između rasječenih životinja.
18 Toga dana sklopi Gospod Savez s Abramom govoreći: “Porodu tvome dajem ovu zemlju od vode egipatske do velike rijeke, rijeke Eufrata,
19 zemlju Kenijaca, Kenižana, Kadmonaca,
20 Hetita, Perižana, Refaimaca,
21 Amorejaca, Kanaanaca, Girgašana i Jebusejaca.”
LB) Postanak glava 16
1 Saraja, žena Abramova, nije mu rodila djece. Imala je robinju, Egipčanku po imenu Hagara.
araja reče Abramu: “Gle, Gospod me stvorio nerotkinjom; nego idi k mojoj robinji ne bih li od nje dobila djece.” I Abram prista na riječ Sarajinu.
3 Tada Saraja, žena Abramova, uze Hagaru, Egipćanku, robinju svoju, i dade je za ženu Abramu, mužu svome, deset godina pošto se Abram nastanio u zemlji kanaanskoj.
4 On pođe k Hagari i ona zače. Kad vidje da je zatrudnjela, s prezirom je gledala gospodaricu svoju.
5 Saraja reče Abramu: “Uvreda koja se meni čini na tebe pada. Ja ti stavih na krilo robinju svoju, a ona, vidjevši da je zatrudnjela, prezre me. Gospod neka sudi između mene i tebe!”
6 Abram odgovori Saraji: “Eto, robinja je tvoja u tvojim rukama, čini s njom što hoćeš.” Saraja ju je zlostavljala, pa Hagara pobježe od nje.
7 Anđeo Gospodnji nađe je kod studenca u pustinji, kod studenca na putu u Šur,
8 i reče joj: “Hagaro, robinjo Sarajina, odakle ideš, kamo ideš?” A ona odgovori: “Bježim od Saraje, gospodarice svoje.”
9 Reče joj anđeo Gospodnji: “Vrati se gospodarici svojoj i pokori joj se.”
10 Još joj reče anđeo Gospodnji: “Umnožit ću porod tvoj da se od množine neće moći prebrojiti.”
11 I dalje joj reče anđeo Gospodnji: “Eto, trudna si i rodit ćeš sina kojem ćeš nadjenuti ime Jišmael, jer je Gospod vidio muku tvoju.
12 On će biti kao divlje magare; ruka će se njegova na svakoga dizati, i svačija ruka na njega, a nastanit će se nasuprot svoj braći svojoj.”
13 Tada Hagara nazva Gospoda koji joj govoraše: “Ti si El Roi, jer”, reče ona: “Jesam li ja što vidjela pošto me on vidje?”
14 Zato se onaj studenac zove studenac Lahaj-roi. On je između Kadeša i Bereda.
15 Hagara rodi Abramu sina, i Abram nadjenu sinu svome koga mu rodi Hagara, ime Jišmael.
16 Kad mu Hagara rodi Jišmaela, Abramu je bilo osamdeset i šest godina.
LB) Postanak glava 17
1 Kad je Abram imao devedeset i devet godina, pojavi se Abramu Gospod i reče mu: “Ja sam Bog svemoćni. Živi po mojoj volji i budi pošten.
klopit ću Savez između sebe i tebe i vrlo ću te razmnožiti.”
3 Abram pade ničice, a Gospod mu još reče:
4 “Evo Saveza moga s tobom: bit ćeš otac mnogih naroda.
5 Zato se nećeš više zvati Abram, nego će ti ime biti Abraham, jer od tebe činim oca mnogih naroda.
6 Dat ću ti porod vrlo velik i mnoge ću narode od tebe načiniti; od tebe će poteći i kraljevi.
7 Utvrdit ću Savez između sebe i tebe i poroda tvoga nakon tebe, od koljena do koljena; to će biti vječan Savez po kojem ću ja biti Bog tebi i narodu tvome poslije tebe.
8 Tebi i porodu tvome dat ću zemlju u kojoj si ti stranac, svu zemlju kanaansku u posjed vječni i bit ću njihov Bog.
9 Reče Bog Abrahamu: “Ti ćeš držati Savez moj, ti i porod tvoj poslije tebe, od koljena do koljena.
10 A ovo je Savez moj koji ćete vi držati između mene i sebe i poroda tvoga poslije tebe: da se obrezuje između vas svaka muška glava.
11 Obrezat ćete se, i to će biti znak Saveza između mene i vas.
1vako muško dijete, kad mu bude osam dana, neka se obrezuje, s koljena na koljeno, rodilo se u kući ili bilo kupljeno za novac od bilo kojih stranaca.
13 Neka se obrezuje dijete koje se rodi u kući tvojoj i koje se kupi za tvoje novce. Tako će Savez moj na vašem tijelu biti vječan.
14 A neobrezano muško neka se istrijebi iz svoga naroda jer je pokvario moj Savez.”
15 Još reče Bog Abrahamu: “Saraju, ženu svoju, ne zovi više Saraja, nego neka joj ime bude Sara.
16 Ja ću je blagosloviti i dat ću ti sina od nje; blagoslovit ću je, i ona će biti mati mnogih naroda, iz nje će izići i kraljevi naroda.”
17 Abraham pade ničice, nasmija se i reče u srcu svome: “Da li će se čovjeku od sto godina roditi sin? - A Sara, kojoj je devedeset godina, da li će ona roditi?”
18 I Abraham reče Bogu: “Neka je živ Jišmael pred licem tvojim!” -
19 Reče Bog: “Ne, nego Sara, žena tvoja, rodit će ti sina i nadjenut ćeš mu ime Izak. Sklopit ću Savez svoj s njim da bude Savez vječan porodu njegovu poslije njega.
20 A i za Jišmaela sam te uslišio; evo, blagoslovio sam ga i dat ću mu porod veliki i umnožit ću ga veoma. Rodit će dvanaest knezova i učinit ću od njega velik narod.
21 A Savez svoj sklopit ću s Izakom, koga će ti roditi Sara dogodine u ovo doba.”
22 I Bog, izgovorivši to, podiže se od Abrahama.
23 Abraham uze Jišmaela, sina svoga, i sve koji se rodiše u domu njegovu i koje god bijaše za novce svoje kupio, svaku mušku glavu od svojih domaćih, i obreza ih u isti dan, kako mu je zapovjedio Bog.
24 Kad se obrezao, Abrahamu bijaše devedeset i devet godina.
25 A Jišmaelu, sinu njegovu, bijaše trinaest godina kad se obrezao.
26 U isti dan obreza se Abraham i sin mu Jišmael.
27 I svi ukućani njegovi, rođeni u kući ili kupljeni za novce od stranaca, bijahu obrezani s njim.
LB) Postanak glava 18
1 Gospod se javi Abrahamu kod hrastova mamrijskih, dok je sjedio pred vratima šatora svoga u toplini dana.
2 Podigavši oči svoje pogleda, i gle, tri čivjeka stajahu pred njim. Ugledavši ih, potrča im ususret ispred vrata šatora svoga, pokloni se do zemlje
3 i reče: “Gospode, ako sam našao milost pred očima tvojim, nemoj proći daleko od sluge svoga.
4 Dopustite da vam se donese malo vode da operete noge i odmorite se malo pod ovim drvetom.
5 Iznijet ću hljeba da se okrijepite prije no što pođete, jer vi prolazite mimo sluge svoga.” A oni rekoše: “Učini kao što si kazao.”
6 Abraham otrča u šator k Sari i reče: “Uzmi brzo tri mjere bijelog brašna i ispeci kolače.”
7 Pa otrča govedima i uhvati mlado i dobro tele te ga dade momku koji ga brže zgotovi.
8 Onda iznese masla, mlijeka i tele koje bješe gotovo i prostre im, a on sam stajaše pred njima pod drvetom. I oni jedoše.
9 Tad mu rekoše: “Gdje je Sara, žena tvoja?” On odgovori: “Eno je pod šatorom.”
10 Jedan od njih reče: “Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara, žena tvoja, imat će sina.” Sara slušaše na vratima od šatora iza njega.
11 Abraham i Sara bijahu stari i zašli u godine, i Sara se nije više mogla nadati djeci.
12 Zato se ona nasmija, govoreći u sebi: “Pošto sam ostarjela, sad li će mi ta radost doći? A i gospodar moj je star.”
13 Tada reče Gospod Abrahamu: “Zašto se Sara nasmijala govoreći: ‘Je li istina da ću imati dijete sada kad sam ostarjela?’
14 Ima li nešto što bi Gospodu bilo nedostižljivo? - Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi, i Sara će imati sina.”
15 A Sara slaže govoreći: “Nisam se nasmijala.” Jer se uplaši. Ali on reče: “Nije istina, smijala si se.”
16 Zatim ljudi ustadoše i pođoše put Sodoma. Abraham pođe s njima da ih isprati.
17 Tada Gospod reče: “Kako bih tajio od Abrahama ono što ću učiniti?...
18 Od Abrahama će postati velik i silan narod, i u njemu će se svi narodi na zemlji blagosloviti.
19 Njega sam izabrao da zapovijeda sinovima svojim i domu svome da se drže putova Gospodnjih i da čine što je pravedno i dobro, kako bi Gospod ispunio na Abrahamu obećanja koja mu je dao.”
20 I Gospod nastavi: “Velika je vika na Sodomu i Gomoru i grijeh je njihov pretežak.
21 Zato ću sići da vidim rade li kao što glas do mene dođe; a ako nije tako, znat ću.”
22 Ljudi se udaljiše i pođoše put Sodome; ali Abraham još stajaše pred Gospodom.
23 Abraham mu se približi i reče: “Hoćeš li ti učiniti da pogine i pravednik s nepravednim?
24 Može biti da ima pedeset pravednika u gradu. Hoćeš li učiniti da i oni poginu i nećeš li oprostiti mjestu za onih pedeset pravednika što su u njemu?
25 Učiniti da pogine pravednik s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku! - Nemoj tako, nemoj! Neće li sudac cijele zemlje pravo suditi?”
26 Reče Gospod: “Ako usred grada Sodome nađem pedeset pravednika, oprostit ću cijelome gradu radi njih.”
27 Abraham odgovori i reče: “Gle, usudih se progovoriti Gospodu, iako sam prah i pepeo.
28 Može biti pravednika pedeset manje pet. Hoćeš li za tih pet zatrti sav grad?” A Gospod reče: “Neću ako nađem četrdeset i pet pravednih.”
29 Abraham nastavi govoriti i reče: “Može biti da će ih se naći četrdeset.” A Gospod reče: “Radi tih četrdeset neću ništa učiniti.”
30 Reče Abraham: “Da se ne naljuti Gospod zbog onoga što ću sad reći. Može biti da će ih se naći trideset.” A Gospod reče: “Neću učiniti ništa ako nađem trideset pravednih.”
31 Reče Abraham: “Gle, usudih se progovoriti Gospodu. Može biti da će ih se naći dvadeset.” Reče Gospod: “Neću ga uništiti radi onih dvadeset.”
32 Najposlije Abraham reče: “Da se ne naljuti Gospod zbog onoga što ću još samo jedanput progovoriti. Može biti da će se naći deset pravednih.”
33 A Gospod reče: “Neću ga uništiti radi tih deset pravednika.”
34 Svršivši razgovor s Abrahamom, Gospod otiđe, a Abraham se vrati u svoj stan.
LB) Postanak glava 19
1 Predvečer dođoše dva anđela u Sodomu, a Lot je sjedio na vratima sodomskim. Kad ih Lot ugleda, usta da ih susretne, pokloni im se licem do zemlje
2 i reče: “Dođite, gospodo moja, u kuću sluge svoga da tu prenoćite; operite noge, a sutra ćete uraniti da nastavite put.” “Ne”, odgovoriše oni, “mi ćemo noć provesti na ulici.”
3 Ali Lot toliko navali da se oni svratiše k njemu i uđoše u kuću njegovu; i on ih ugosti i ispeče im beskvasne hljebove. I oni jedoše.
4 Još ne bijahu legli, a ljudi iz grada, ljudi sodomski, slegoše se oko kuće - od djece do staraca.
5 Oni pozvaše Lota i rekoše mu: “Gdje su ljudi što noćas k tebi dođoše? Izvedi ih k nama da ih poznamo.”
6 Lot iziđe k njima pred ulaz u kuću i zatvori vrata za sobom
7 pa im reče: “Molim vas, braćo, ne činite zla!
8 Eto imam dvije kćeri koje još ne upoznaše čovjeka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja, ali ne dirajte u ove ljude jer su oni došli pod sjenku moga krova.”
9 Oni rekoše: “Odmakni se!” i dodaše: “Ovaj je kao stranac došao i još hoće da nam sudi! Sad ćemo mi tebi učiniti gore nego njima!” I odgurnuvši silom Lota, stadoše razvaljivati vrata.
10 Ona dva čovjeka digoše ruke, uvukoše Lota k sebi i zatvoriše vrata.
11 A ljudi što bijahu pred kućnim vratima odjedanput zasljepiše, od najmanjega do najvećega, te ne mogahu naći vrata.
12 Tada ona dva čovjeka rekoše Lotu: “Koga imaš ovdje svoga? Gledaj da iziđu odavde zetovi, sinovi, kćeri i svi tvoji koji su u ovome gradu.
13 Mi ćemo zatrti ovo mjesto jer je protiv građana njegovih velika vika pred Gospodom, i Gospod nas posla da zatremo grad.”
14 Lot iziđe i kaza zaručnicima kćeri svojih: “Ustajte, idite iz ovoga mjesta, jer će Gospod zatrti ovaj grad.” Ali se zaručnicima učini da se Lot šali.
15 Kad zora zarudi, navališe anđeli na Lota govoreći: “Ustani, uzmi ženu svoju i dvije kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u kazni ovoga grada.”
16 Ali kako on oklijevaše, uzeše ljudi za ruku njega i ženu njegovu i dvije kćeri njegove, jer se Gospod bijaše ražalio nad njim i izvedoše ga te pustiše iza grada.
17 Kad ih izvedoše van, reče jedan: “Pazi na život! Ne osvrći se i u cijeloj ovoj ravnici da nisi stao; skloni se na ono brdo da ne pogineš!” -
18 Reče im Lot: “Nemoj, gospodine!
19 Gle, sluga tvoj nađe milost pred očima tvojim, i ti pokaza veliku milost svoju sačuvavši mi život, ali ne mogu stići da se sklonim na brdo a da me zlo ne pogodi i da ne poginem.
20 Eno, grad je blizu; onamo se može uteći, a malen je: da bježim onamo. Dopusti da se onamo sklonim ... zar nije malen? ... pa da spasim život.”
21 A on mu reče: “Poslušat ću te i zato i neću zatrti grada o kojem govoriš.
22 Brže bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ne stigneš onamo.” Zato se onaj grad prozva Soar.
23 Sunce se dizalo nad zemljom kad je Lot ulazio u Soar.
24 Tada pusti Gospod na Sodomu i Gomoru kišu od sumpora i ognja.
25 I uništi te gradove i svu ravnicu, sve ljude u gradovima i sav urod na zemlji.
26 Žena Lotova pogleda unatrag i pretvori se u kip soli.
27 Ustavši rano, Abraham otiđe na mjesto gdje je stajao pred Gospodom.
28 Baci pogled na Sodomu i Gomoru i na okolicu po onoj ravnici, i gle, vidje kako se podiže dim sa zemlje, kao dim iz krečane.
29 Kad zatiraše gradove u onoj ravnici, spomenu se Bog Abrahama; i izvede Lota iz propasti dok zatiraše gradove gdje je živio Lot.
30 Lot otiđe iz Soara i nastani se na brdu s dvjema svojim kćerima, jer se bojao ostati u Soaru. Živio je u pećini sa svojim kćerima.
31 Reče starija mlađoj: “Naš je otac star, a u okolici nema čovjeka da k nama dođe, kao što je u cijeloj zemlji običaj.
32 Hajde da opijemo oca vinom pa da legnemo s njim, kako bi se sačuvao rod oca našega.”
33 Te noći dadoše ocu vina, a starija pođe i leže s ocem svojim. On ne osjeti ni kad je legla ni kad je ustala.
34 Sutradan reče starija mlađoj: “Gle, noćas ležah s ocem svojim. Da mu damo vina i večeras, pa lezi ti s njime da bi se sačuvao rod oca našega.”
35 Pa one i te večeri dadoše ocu vina, a mlađa ode i leže s njim, i on ne osjeti ni kad je legla, ni kad je ustala.
36 Obje kćeri Lotove zatrudnješe od oca svoga.
37 Starija rodi sina i nadjenu mu ime Moab; od njega potječu Moapci do današnjega dana.
38 I mlađa rodi sina i nadjenu mu ime Ben-Ami; od njega potječu Amonci do današnjega dana.
LB) Postanak glava 20
1 Abraham otiđe odande na jug i nastani se između Kadeša i Šura, a zadrža se u Geraru.
2 Abraham govoraše za ženu svoju Saru da mu je sestra. Abimelek, kralj gerarski, upriliči da se Sara otme.
3 Ali se Bog pojavi Abimeleku u snu i reče mu: “Gle, poginut ćeš zbog žene koju si uzeo, jer ona ima muža.”
4 Abimelek, koji je ne bijaše niti dotakao, reče: “Gospode, hoćeš li učiniti da i pravedan narod propada?
5 Nije li mi on rekao: ‘Sestra mi je?’, a i ona sama kaza: ‘Brat mi je!’ Ja sam čista srca i u pravdi ruku svojih postupao.”
6 Bog mu u snu reče: “Znam da si postupao čista srca; zato te i sačuvah da ne sagriješiš. Zato i ne dadoh da je dotakneš.
7 Ali sada vrati čovjeku ženu njegovu, jer je on prorok i molit će se za te da ostaneš živ. Ako je ne vratiš, znaj da ćete umrijeti ti i svi tvoji.”
8 Abimelek usta rano, sazva sve sluge svoje i kaza im sve to; i te ljude obuze veliki strah.
9 Tada Abimelek dozva Abrahama i reče mu: “Što si nam to učinio? Što sam ja tebi zgriješio, da si navukao na me i na kraljevstvo moje toliko zlo? Učinio si mi ono što ne valja činiti.”
10 Još reče Abimelek Abrahamu: “Što si ti mislio kad si mi to učinio?”
11 Abraham odgovori: “Mišljah da u ovome mjestu nema straha od Boga i da će me ubiti zbog moje žene.
12 Osim toga, ona i jest moja sestra, kći oca moga; samo što nije kći matere moje, pa mi postade žena.
13 Kad me Bog izveo iz doma oca moga, ja joj rekoh: ‘Učini mi ljubav: gdje god dođemo, reci za mene: Brat mi je.’”
14 Tada Abimelek uze ovaca i goveda, sluga i sluškinja te ih dade Abrahamu i vrati mu Saru, ženu njegovu.
15 Zatim reče Abrahanu: “Evo, zemlja ti je moja otvorena, živi u njoj gdje ti je god volja.”
16 A Sari reče: “Evo, dajem bratu tvome tisuću srebrnjaka. To će ti biti koprena pred svima koji su s tobom i pred svima ćeš biti opravdana.”
17 Abraham se pomoli Bogu, a Bog iscijeli Abimeleka, njegovu ženu i sluškinje, te su opet mogle rađati.
18 Jer Gospod bijaše učinio neplodnim cio dom Abimelekov zbog Sare, žene Abrahamove.
LB) Postanak glava 21
1 Gospod se sjeti Sare kao što bijaše rekao i učini Sari kao što bijaše obećao.
2 I Sara zatrudnje i rodi Abrahamu sina u starosti njegovoj, u vrijeme koje utvrdi Gospod.
3 Sinu koga mu rodi Sara nadjenu Abraham ime Izak.
4 Abraham obreza sina svoga Izaka kad mu bi osam dana, kao što mu bješe zapovjedio Gospod.
5 Kad mu se rodio Izak, Abrahamu bijaše sto godina.
6 Sara reče: “Bog me učini predmetom smijeha; tko god to čuje, smijat će mi se.”
7 I doda: “Tko bi bio rekao Abrahamu da će Sara dojiti djecu? A ipak mu rodih sina u starosti njegovoj.”
8 Dijete poraste i odbi se od sise, a onoga dana kad se Izak odbio od sise priredi Abraham veliku gozbu.
9 Sara primijeti da se sin koga je Hagara, Egipćanka, bila rodila Abrahamu podsmjehuje,
10 pa reče Abrahamu: “Otjeraj tu robinju sa sinom njezinim, jer sin ove robinje neće biti nasljednik zajedno s mojim sinom, s Izakom.”
11 To bi Abrahamu vrlo krivo, radi sina njegova.
12 Ali Bog reče Abrahamu: “Nemoj da ti bude krivo radi djeteta i radi robinje tvoje. Što ti je kazala Sara poslušaj, jer će od Izaka poteći potomstvo koje će nositi tvoje ime.
13 A ja ću i od sina robinje tvoje učiniti narod, jer je on tvoj porod.”
14 Abraham usta rano, uze kruha i mijeh vode i dade Hagari, stavivši joj sve to na leđa, a predade joj i dijete, pa je otpusti. A ona, otišavši, lutaše po pustinji Beer-Šebe.
15 Kad nesta vode u mijehu, spusti dijete pod jedno drvo,
16 pa se udalji koliko se može strijelom dobaciti i sjede prema njemu; jer govoraše: “Da ne gledam kako dijete moje izdiše.” I ona sjede prema njemu, zajauka i zaplaka.
17 Bog ču jauk djetinji i anđeo Božji zovnu s neba Hagaru i reče joj: “Što ti je, Hagaro? Ne boj se, jer Bog ču glas djetinji s mjesta njegova.
18 Ustani, uzmi dijete, digni ga u naručje, jer ću od njega učiniti veliki narod.”
19 I Bog joj otvori oči te ona ugleda studenac i pođe da napuni mijeh vodom i napoji dijete.
20 I Bog bi s djetetom, koje odraste u pustinji i posta strijelac.
21 Živjelo je u pustinji Paran; mati mu pribavi ženu iz zemlje egipatske.
22 U to vrijeme desi se da Abimelek u pratnji Fikola, svojega vojskovođe progovori Abrahamu i reče mu: “Bog je s tobom u svemu što radiš.
23 Zakuni mi se sad Bogom da nećeš prevariti ni mene, ni sinove moje, ni unuke moje, nego da ćeš dobro, onako kako sam ja tebi činio, i ti činiti meni i zemlji u kojoj si stranac.”
24 Abraham reče: “Kunem se.”
25 Ali prekori Abimeleka za jedan studenac koji sluge Abimelekove bijahu silom prisvojile.
26 Reče Abimelek: “Ne znam tko je to učinio; ti mi nisi ništa prije kazao, a ja o tome tek danas čujem.”
27 Tada Abraham uze ovaca i goveda i dade ih Abimeleku, i oni sklopiše savez među sobom.
28 Abraham izdvoji sedam jaganjaca iz stada.
29 Abimelek reče Abrahamu: “Što znači onih sedam jaganjaca koje si izdvojio?”
30 Ovaj odgovori: “Primit ćeš tih sedam jaganjaca iz moje ruke da mi to bude svjedočanstvo da sam ja iskopao ovaj studenac.”
31 Zato se ono mjesto prozva Beer-Šeba, jer se ondje obojica zakleše.
32 Tako oni zaključiše savez u Beer-Šebi. Tada se Abimelek diže s Fikolom, vojvodom svojim, i vrati se u zemlju filistejsku.
33 Abraham posadi u Beer-Šebi metljike i prizva ime Gospoda, Boga vječnosti.
34 Abraham osta dugo u zemlji filistejskoj.
LB) Postanak glava 22
1 Poslije toga htjedne Bog iskušati Abrahama pa reče mu: “Abrahame!” A on odgovori: “Evo me!”
2 Bog reče: “Uzmi sada sina svoga Izaka, jedinca koga voliš, i idi u zemlju Moriju te ga prinesi kao žrtvu na brdu koje ću ti pokazati.”
3 Abraham usta rano, osedla svog magarca, uze sa sobom dva momka i sina Izaka, nacijepa drva za žrtvu i krenu put mjesta koje mu pokaza Bog.
4 Trećeg dana, podigavši oči, ugleda Abraham ono mjesto izdaleka
5 i reče momcima: “Ostanite vi ovdje s magarcem; ja i dijete idemo onamo, a kad se pomolimo Bogu, vratit ćemo se k vama.”
6 Abraham uze drva za žrtvu, naprti ih Izaku, sinu svome, a sam uze u ruke ognja i nož. I oni pođoše onamo.
7 Izak reče tada ocu svome Abrahamu: “Oče!” A Abraham odgovori: “Što je, sine?” Reče Izak: “Evo ognja i drva, ali gdje je janje za žrtvu?”
8 A Abraham odgovori: “Bog će se, sine, pobrinuti za žrtveno janje.” I obojica iđahu zajedno.
9 Kad stigoše na mjesto koje mu Bog pokaza, Abraham načini ondje žrtvenik, stavi na nj drva i, svezavši Izaka, sina svoga, položi ga na žrtvenik po drvima.
10 Zatim Abraham pruži ruku i uze nož da zakolje sina svoga.
11 Ali ga anđeo Gospodnji zovnu s neba i reče: “Abrahame! Abrahame!” A on reče: “Evo me!” -
12 reče anđeo: “Ne diži ruku na dijete i ništa mu ne čini; jer sad znam da se bojiš Boga, kad nisi požalio jedinca sina svoga mene radi.”
13 Abraham podiže oči, pogleda i vidje iza sebe ovna koji se bješe zapleo rogovima u grm; uze ovna i prinese ga kao žrtvu mjesto sina svoga.
14 Abraham nazva ono mjesto: Jahve-Jire. Zato se kaže: “Providjet će se na brdu Gospodnjemu.”
15 Anđeo Gospodnji opet zovnu s neba Abrahama
16 i reče: “Sobom se kunem, govori Gospod, kad si tako učinio i nisi požalio sina svoga, jedinca svoga,
17 blagoslovit ću te i umnožit ću tvoj porod kao zvijezde na nebu, kao pijesak na obali morskoj; porod će tvoj držati vrata neprijatelja svojih,
18 i u tvom će se porodu blagosloviti svi narodi zemlje, jer si glas moj poslušao.”
19 Tada se Abraham vrati k svojim momcima, a oni se digoše i pođoše zajedno s njim u Beer-Šebu, jer Abraham stanovaše u Beer-Šebi.
20 Poslije toga javiše Abrahamu: “Gle, i Milka rodi sinove bratu tvome Nahoru:
21 Usa, prvorođenca, Buza, brata mu, Kemuela, oca Aramova,
22 Keseda, Haza, Pildaša, Jidlafa i Betuela.
23 Betuel rodi Rebeku. Osmoro ih rodi Milka Nahoru, bratu Abrahamovu.
24 I inoča njegova, po imenu Reuma, rodi Tebaha, Gahama, Tahaša i Maaku.
LB) Postanak glava 23
1 Sara poživje stotinu dvadeset i sedam godina. Tolik je bio njezin vijek.
2 Umrla je u Kirjat-Arbi, a to je Hebron, u zemlji kanaanskoj; Abraham dođe da ožali i oplače Saru.
3 Usta ispred pokojnice i reče sinovima Hetovim:
4 “Stranac sam i došljak; dajte da imam kod vas grob da sahranim svoju pokojnicu.”
5 Sinovi Hetovi odgovoriše Abrahamu:
6 “Čuj nas, gospodaru, ti si knez Božji među nama; sahrani svoju pokojnicu u naš najbolji grob. Nitko ti od nas neće odbiti svog groba da sahraniš svoju pokojnicu.”
7 Tada Abraham usta i pokloni se pred narodom one zemlje, pred sinovima Hetovim,
8 i reče im: “Ako hoćete da sahranim svoju pokojnicu, slušajte me i recite za mene Efronu, sinu Soharovu,
9 nek mi dade pećinu u Makpeli, koja je pokraj njegove njive; za novac neka mi je proda koliko vrijedi - da imam grob svoj među vama.”
10 Efron je sjedio među sinovima Hetovim, te on, Hetejac, reče Abrahamu pred sinovima Hetovim koji slušahu, pred svima koji ulažahu na vrata grada njegova:
11 “Ne, gospodaru, nego čuj me: poklanjam ti i njivu i pećinu pokraj nje; poklanjam ti je pred sinovima naroda svoga: sahrani svoju pokojnicu.”
12 Abraham se pokloni narodu one zemlje
13 i reče Efronu pred narodom one zemlje: “Slušaj me, molim te; ja ću tebi platiti cijenu njive, uzmi je od mene, pa ću onda sahraniti tu svoju pokojnicu.”
14 Efron odgovori Abrahamu:
15 “Slušaj, gospodaru: zemlja od četiri stotine srebrnjaka, što je to između mene i tebe? Pokopaj ti samo svoju pokojnicu.”
16 Abraham je razumio Efrona i odbrojio mu novac kako reče pred sinovima Hetovim: četiri stotine srebrnih šekela dobrog trgovačkog novca.
17 I tako njiva Efronova u Makpeli prema Mamri, njiva s pećinom pokraj nje, i sve drveće na njivi i po međi njezinoj u naokolo
18 posta Abrahamova pred sinovima Hetovim, pred svima koji su ulazili na vrata onoga grada.
19 Abraham sahrani Saru, ženu svoju, u spilju na njivi Makpeli prema Mamri, a to je Hebron u zemlji kanaanskoj.
20 A sinovi Hetovi potvrdiše Abrahamu njivu i spilju pokraj nje kao njegov grob.
LB) Postanak glava 24
1 Abraham bijaše star i zašao u godine, a Gospod ga je blagoslovio u svemu.
2 Abraham reče sluzi svome koji mu je nadzirao kuću i upravljao imanjem: “Stavi ruku pod moje stegno
3 da te zakunem Gospodom, Bogom nebeskim i Bogom zemaljskim, da sinu mome nećeš izabrati žene između kćeri ovih Kanaanaca među kojima ja stanujem,
4 nego da ćeš ići u moju zemlju i u moj rod i dovesti odande ženu sinu mome Izaku.”
5 Sluga mu odgovori: “A ako djevojka ne htjedne poći sa mnom u ovu zemlju, hoću li ja odvesti sina tvoga u zemlju iz koje si se iselio?”
6 Abraham mu reče: “Pazi da ne odvedeš sina moga onamo.
7 Gospod, Bog nebeski, koji me uzeo iz doma oca moga i iz zemlje roda moga i koji mi je rekao i zakleo mi se govoreći: ‘Ovu ću zemlju dati tvome porodu’ - on će poslati anđela svoga pred tobom da dovedeš odande ženu sinu mome.
8 Ako djevojka ne htjedne poći s tobom, onda neka ti je prosta zakletva koju meni izričeš; samo sina moga nemoj voditi onamo.”
9 I sluga stavi ruku svoju pod stegno Abrahamu, gospodaru svomu, i zakune mu se.
10 Sluga uze deset deva među devama svoga gospodara i krenu; jer sve imanje njegova gospodara bijaše pod njegovom upravom. Usta i pođe u Mezopotamiju, u Nahorov grad.
11 Pusti deve da polegnu iza grada kod zdenca, predvečer, u vrijeme kad žene izlaze po vodu,
12 i reče: “Gospode, Bože gospodara moga Abrahama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mome Abrahamu.
13 Evo ja ću ostati kod ovoga zdenca, a kćeri ovoga grada doći će po vodu.
14 Kojoj djevojci reknem: ‘Nagni krčag svoj da se napijem,’ a ona reče: ‘Pij i deve ću ti napojiti,’ daj da to bude ona koju si namijenio sluzi svome Izaku. Po tome ću znati da činiš milost mome gospodaru.”
15 On to još ne izgovori, a Rebeka, kći Betuela, sina Milke i žene Abrahamova brata Nahora, dođe s krčagom na ramenu.
16 Ona bijaše vrlo lijepa djevojka, još djevica koju ni jedan muškarac ne bijaše dirnuo. Siđe na izvor, natoči krčag i krenu.
17 Sluga pritrča k njoj i reče joj: “Daj mi da se napijem malo vode iz tvog krčaga.”
18 A ona reče: “Evo pij, gospodaru!” I spusti krčag na ruku svoju i napoji ga.
19 Kad ga napoji, ona reče: “I devama tvojim nalit ću neka se napiju.”
20 I brže izruči krčag u pojilo, pa opet otrča na studenac da nalije i svim njegovim devama.
21 Čovjek ju je udivljen gledao i šutio da vidi je li Gospod dao sreću putu njegovu ili nije.
22 Kad se deve napiše, izvadi čovjek zlatnu burmu od pola šekela i dvije narukvice od deset šekela zlata
23 pa reče: “Čija si ti kći? Kaži mi. Ima li u kući oca tvoga mjesta za nas da prenoćimo?”
24 A ona mu reče: “Ja sam kći Betuelova, sina Milkina, koga ona rodi Nahoru.”
25 I još reče: “U nas ima mnogo slame i pića i mjesta za prenoćište.”
26 Tada se čovjek sagnu i pokloni se Gospodu.
27 Reče: “Blagoslovljen da je Gospod, Bog gospodara moga Abrahama, što ne odbi milost i vjernost svoju gospodaru mome i što me dovede u dom braće gospodara moga.”
28 Djevojka otrča da sve to kaže u domu matere svoje.
29 Rebeka imaše brata koji se zvao Laban. I Laban istrča k čovjeku na studenac.
30 On je vidio burmu i narukvice na rukama svoje sestre i čuo Rebekine riječi kad je govorila: “Tako mi kaza onaj čovjek.” Dođe, dakle, tom čovjeku, koji stajaše kod deva blizu studenca,
31 i reče mu: “Dođi ti koji si blagoslovljen od Gospoda! Zašto bi stajao vani? Spremio sam kuću, a ima mjesta i za deve.”
32 I čovjek uđe u kuću, a Laban rastovari deve i dade im slame i hrane za kamile, te donese vode za noge njemu i ljudima što bijahu s njim;
33 postaviše mu i da jede. Ali on reče: “Neću jesti dok ne kažem što imam reći.” Laban mu reče: “Govori!”
34 Tada on reče: “Ja sam sluga Abrahamov.
35 Gospod je mnogo blagoslovio gospodara moga, te je postao velik; dao mu je ovaca i goveda i srebra i zlata, sluga i sluškinja, deva i magaraca.
36 Sara, žena moga gospodara, rodi sina mome gospodaru u starosti njegovoj, i on njemu dade sve što ima.
37 A mene zakle gospodar moj govoreći: ‘Nemoj dovesti sinu mome žene između kćeri ovih Kanaanaca među kojima ja živim,
38 nego idi u dom oca moga i u rod moj da dovedeš ženu sinu mome.’
39 A ja rekoh svome gospodaru: ‘Može biti da djevojka neće htjeti poći sa mnom.’
40 A on mi odgovori: ‘Gospod, po čijoj sam volji svagda živio, poslat će anđela svoga s tobom i dat će sreću putu tvome da dovedeš sinu mome ženu od roda moga, iz doma oca moga.
41 Onda će ti biti prosta zakletva kojom sam te zakleo kad otiđeš u rod moj. Ako ti je i ne daju, opet će ti biti zakletva prosta.’
42 Ja dođoh danas na studenac, pa rekoh: ‘Gospode, Bože gospodara moga Abrahama, ako si dao sreću putu kojim idem,
43 evo ja ću ostati kod studenca, i koja djevojka dođe da zahvati vode i ja joj kažem: ‘Daj mi da se napijem vode iz krčaga tvoga,’
44 a ona mi odgovori: ‘I ti pij, i devama ću tvojim naliti,’ ta neka bude žena koju je namijenio Gospod sinu gospodara moga!
45 Ja to još u srcu svome ne izgovorih, a dođe Rebeka s krčagom na ramenu i sišavši na izvor zagrabi. Ja joj rekoh: ‘Daj mi da se napijem,’
46 a ona brže spusti krčag i reče: ‘Evo, pij, a i deve ću ti napojiti.’ I kad se ja napih, ona napoji i deve moje.
47 Zapitah je: ‘Čija si ti kći?’ A ona odgovori: ‘Ja sam kći Betuelova, sina Nahorova, koga mu rodi Milka.’ Tada joj stavih burmu na čelo i narukvice na ruke,
48 pa se sagnuh, poklonih i zahvalih Gospodu, Bogu gospodara moga Abrahama, što me vodi pravim putem da dobijem kćer brata gospodara svoga za njegova sina.
49 Ako ćete, dakle, iskazati ljubav i vjernost gospodaru mome, kažite mi; ako li nećete, opet mi kažite, pa da idem desno ili lijevo.”
50 Laban i Betuel odgovoriše: “Od Gospoda je ovo došlo. Mi ti ne možemo kazati ni zlo ni dobro.
51 Eto, Rebeka je u tvojoj vlasti; uzmi je i idi, i neka ona bude žena sinu gospodara tvoga, kao što je kazao Gospod.”
52 Kad sluga Abrahamov ču riječi njihove, pokloni se Gospodu do zemlje,
53 izvadi stvari srebrne i zlatne i haljine te ih dade Rebeki, a i bratu njezinome i materi njezinoj dade bogate darove.
54 Poslije toga jedoše i piše on i ljudi koji bijahu s njim, pa prenoćiše. Sutradan, kad ustadoše, reče sluga: “Pustite me da se vratim gospodaru svome.”
55 Rekoše brat i mati njezina: “Neka ostane djevojka kod nas još koji dan, barem deset dana, pa onda neka ide.”
56 A on im reče: “Nemojte me zadržavati kad je Gospod mome putu sreću dao; pustite me da idem gospodaru svome.”
57 Tada oni rekoše: “Da pozovemo djevojku i uptamo je šta ona kaže?”
58 Dozvaše Rebeku i rekoše joj: “Hoćeš li poći s ovim čovjekom?” A ona odgovori: “Hoću.”
59 I oni pustiše Rebeku, sestru svoju, i dojkinju njezinu sa slugom Abrahamovim i ljudima njegovim;
60 blagosloviše Rebeku i rekoše joj: “Sestro naša, budi mati tisućama tisuća i porod tvoj neka drži vrata neprijatelja svojih.”
61 I Rebeka usta s djevojkama svojim, pa posjedaše sve na deve i pođoše s čovjekom. Sluga uze Rebeku i pođe.
62 Međutim se Izak bijaše vratio sa studenca Lahaj Roja; on je živio u južnome kraju.
63 Jedne večeri kad je izišao u polje da se moli Bogu, podigavši oči ugleda Izak deve kako idu.
64 I Rebeka podiže oči i ugleda Izaka, skoči s deve
65 i reče sluzi: “Tko je onaj čovjek koji ide ispred nas preko polja?” A sluga reče: “Ono je gospodar moj.” Ona uze koprenu i pokri se.
66 A sluga kaza Izaku sve što je učinio.
67 Izak odvede Rebeku u šator Sare, matere svoje; uze Rebeku i ona mu posta žena koju je zavolio. Tako se Izak utješio pošto je izgubio svoju majku.
LB) Postanak glava 25
1 Abraham uze drugu ženu, koja se zvala Ketura.
2 Ona mu rodi Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Šuaha.
3 Jokšan rodi Šebu i Dedana. Dedanovi sinovi bijahu: Ašurim, Letušim i Leumim.
4 Sinovi Midjanovi bijahu: Efa, Efer, Hanok, Abida i Eldaa. Svi oni bijahu djeca Keturina.
5 Abraham dade sve svoje imanje Izaku;
6 a sinovima svojih inoča dade Abraham darove i još za života svoga opremi ih daleko od Izaka, sina svoga, na istok, u istočni kraj.
7 Evo Abrahamovih godina: on poživje sto sedamdeset i pet godina.
8 Abraham izdahnu i umre poslije sretne starosti, star i sit života, i bi pridružen rodu svome.
9 Izak i Jišmael, sinovi njegovi, sahraniše ga u spilji Makpeli na njivi Efrona, sina Hetita Sohara, koja je prema Mamri;
10 to je njiva koju je Abraham kupio od sinova Hetovih. Ondje su sahranjeni Abraham i njegova žena Sara.
11 Po smrti Abrahamovoj blagoslovi Bog Izaka, sina njegova. On stanovaše kod studenca Lahaj Roja.
12 Ovo je potomstvo Jišmaela, sina Abrahamova, koga rodi Abrahamu Hagara, Egipćanka, Sarina sluškinja.
13 Evo imena sinova Išmaelovih, kako se zvahu u plemenima svojim: Jišmaelov prvenac Nebajot, pa Kedar, Adbeel, Mibsam,
14 Mišma, Duma, Masa,
15 Hadad, Tema, Jetur, Nafiš i Kedma.
16 To su sinovi Jišmaelovi i to su im imena po naseljima i šatorima njihovim. Oni bijahu dvanaest poglavica svojih naroda.
17 A ovo je duljina Jišmaelova života: sto trideset i sedam godina. On izdahnu i umre i bi pridružen rodu svome.
18 Sinovi njegovi stanovahu između Havile i Šura prema Egiptu, pored puta koji ide u Asiriju. I on se naseli pored sve braće svoje.
19 Ovo je porod Izaka, sina Abrahamova:
20 Abraham rodi Izaka; Izaku bijaše četrdeset godina kad se oženi Rebekom, kćeri Betuelovom, Aramejca iz Padan Arama, sestrom Labana, Aramejca,
21 Izak se molio Gospodu za svoju ženu, jer ona bijaše nerotkinja, i izmoli od Gospoda da Rebeka, žena njegova, zatrudni.
22 Djeca u utrobi njezinoj udarahu jedno o drugo. I ona reče: “Ako je tako, zašto sam zatrudnjela?” Ode da pita Gospoda.
23 A Gospod joj reče: “Do dva su plemena u utrobi tvojoj, i dva će naroda iz tebe izići; jedan će jači od drugoga biti, veći će manjemu služiti.”
24 Kad dođe vrijeme da rodi, a gle, blizanci u utrobi njezinoj.
25 Prvi iziđe crven, sav kao runo rutav, i nadjenuše mu ime Ezav.
26 Poslije iziđe brat njegov, držeći rukom Ezava za petu. I nadjenuše mu ime Jakov. - Kad ih Rebeka rodi, Izaku bijaše šezdeset godina.
27 Djeca odrastoše. Ezav posta dobar lovac, čovjek koji je živio u polju, a Jakov bijaše čovjek krotak koji se bavio u šatorima.
28 Izak milovaše Ezava, jer je rado jeo njegove lovine, a Rebeka milovaše Jakova.
29 Jednom Jakov skuha jelo, a Ezav dođe iz polja umoran.
30 Reče Ezav Jakovu: “Daj mi da jedem od toga jela crvenog jer sam umoran.” Zbog toga dade se Ezavu nadimak Edom.
31 Jakov mu reče: “Prodaj mi danas svoje prvorodstvo.”
32 Ezav odgovori: “Evo ću umrijeti, pa našto mi prvorodstvo!”
33 A Jakov reče: “Najprije mi se zakuni.” I on se zakle i prodade Jakovu svoje prvorodstvo.
34 Jakov dade Ezavu hljeba i skuhane leće, i on se najede i napi pa usta i ode. Tako Ezav prezre svoje prvorodstvo.
LB) Postanak glava 26
1 Ali nasta glad u zemlji osim prve gladi koja bijaše za vremena Abrahamova. Izak otiđe k Abimeleku, kralju filistejskom, u Gerar.
2 Njemu se pojavi Gospod koji mu reče: “Ne idi u Egipat, nego sjedi u zemlji koju ću ti kazati.
3 Sjedi u toj zemlji i ja ću biti s tobom i blagoslovit ću te: jer ću tebi i porodu tvome dati sve ove zemlje i potvrdit ću zakletvu kojom sam se zakleo Abrahamu, ocu tvome.
4 Umnožit ću porod tvoj kao zvijezde na nebu i dat ću porodu tvome sve ove zemlje; i u porodu tvome blagolovit će se svi narodi zemlje,
5 jer je Abraham slušao glas moj i čuvao zakon moj i zapovijedi moje, pravila moja i naredbe moje.”
6 I Izak osta u Geraru.
7 Kako ljudi iz onog mjesta pitahu za njegovu ženu, on govoraše: “To mi je sestra”, jer se bojao ako kaže da mu je to žena, da će ga ubiti ti ljudi radi Rebeke koja je bila lijepa.
8 I kako se njegovo bavljenje u tom mjestu produži, desi se da Abimelek, kralj filistejski, gledajući s prozora, primijeti da se Izak šali sa ženom svojom.
9 Abimelek dozva Izaka i reče: “Pa to ti je sigurno žena. Kako si mogao reći: ‘to mi je sestra?’” Izak mu odgovori: “Kazao sam tako da ne bih zbog nje poginuo.”
10 A Abimelek reče: “Što si nam to učinio? Umalo nije tko iz ovog naroda legao s tvojom ženom, i ti bi na nas bacio krivicu za to.”
11 I Abimelek dade svemu narodu svome ovu zapovijed: “Tko se god dotakne ovog čovjeka i žene njegove bit će predan smrti.”
12 Izak stade sijati u onoj zamlji i dobi te godine stostruko, jer ga Gospod blagoslovi.
13 I obogati se čovjek i napredova sve više i više dok ne posta vrlo bogat.
14 On imaše ovaca i goveda i mnogo sluga, a Filistejci mu zaviđahu
15 pa zatrpaše i zasuše zamljom sve studence koje bijahu iskopale sluge oca njegova, u vrijeme oca njegova Abrahama.
16 I Abimelek reče Izaku: “Idi od nas jer si postao silniji od nas.”
17 Izak ode odande, razape šatore u dolini gerarskoj i nastani se ondje.
18 Izak iskopa opet studence koji bijahu iskopani u vrijeme Abrahama, oca njegova, a koje, po smrti Abrahamovoj, bijahu zatrpali Filistejici i dade im ona ista imena koja im bijaše dao otac njegov.
19 Sluge Izakove kopaše i dalje u onom kraju i nađoše studenac vode žive.
20 Ali se pastiri gerarski posvadiše s Izakovim pastirima govoreći: “Ovo je naša voda.” I Izak dade onom studencu ime Esek, jer su se posvadili s njim.
21 Sluge njegove iskopaše još jedan studenac, pa se i oko njega posvadiše, a on ga nazva Sitna.
22 Tada Izak prijeđe na drugo mjesto i iskopa drugi bunar, a oko njega ne bi svađe; zato ga on nazva Rehobot
23 i otiđe odande u Beer-Šebu.
24 Te noći pojavi mu se Gospod i reče: “Ja sam Bog Abrahama, oca tvoga. Ne boj se, jer sam ja s tobom. Ja ću te blagosloviti i umnožit ću porod tvoj, radi Abrahama, sluge svoga.”
25 Izak podigne ondje žrtvenik i prizva ime Gospodnje te razapne šator. Sluge Izakove iskopaše ondje bunar.
26 Iz Gerara dođe k Izaku Abimelek s Ahuzatom, prijateljem svojim, i s Fikolom, vojvodom svojim.
27 Izak im reče: “Što ste došli k meni kad me mrzite i otjeraste me od sebe?”
28 Oni mu odgovoriše: “Mi vidimo da je Gospod s tobom, pa rekosmo: ‘Neka bude zakletva između nas, između nas i tebe, i da sklopimo savez s tobom!’
29 Zakuni nam se da nam nećeš učiniti zla, kao ni mi što tebe ne zlostavismo, nego ti samo dobra činismo i pustismo te da u miru ideš. Ti si sad blagoslovljen od Gospoda.”
30 Izak im priredi gozbu, a oni jedoše i piše.
31 Sutradan ustadoše rano i zakleše se jedan drugome. Izak ih otpusti, i oni pođoše od njega u miru.
32 Tog istog dana dođoše Izaku neke njegove sluge da govore s njim o studencima koje kopahu i rekoše mu: “Nađosmo vodu.”
33 A Izak je nazva Šiba. Zato se onaj kraj i zove Beer-Šeba do današnjega dana.
34 Kad je Ezav imao četrdeset godina, uze za ženu Juditu, kćer Beera, i Basematu, kćer Hetita Elona.
35 One zadaše mnogo jada Izaku i Rebeki.
LB) Postanak glava 27
1 Izak je stario. Oči su mu bile oslabile i on oslijepi. Tada dozva Ezava, starijega sina svoga, i reče mu: “Sine!” A on odgovori: “Evo me!”
2 Reče Izak: “Evo, ostario sam i ne znam kojeg ću dana umrijeti.
3 Uzmi, molim te, oružje, tobolac i luk, pa otiđi u planinu i ulovi mi divljači
4 da mi zgotoviš jelo kao što ja volim i donesi mi da ga jedem, pa da te blagoslovi duša moja prije no što umrem.”
5 Rebeka ču što Izak reče sinu svome Ezavu. I Ezav otiđe u planinu da ulovi divljač i da je donese.
6 Poslije toga Rebeka reče Jakovu, sinu svome: “Čuh oca tvoga da ovako govori Ezavu, bratu tvome:
7 ‘Donesi mi divljači i spremi mi jelo da ga jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom prije nego što umrem.’
8 Nego sad, sine, slušaj što ću ti kazati.
9 Idi k stadu i donesi dva dobra jareta; ja ću od njih zgotoviti ocu tvome jelo kako on voli.
10 Ti ćeš to unijeti ocu da jede i da te blagoslovi prije no što umre.”
11 Jakov odgovori Rebeki, materi svojoj: “Ali je Ezav, brat moj, rutav, a ja sam gladak.
12 Otac me može opipati, a onda će se sjetiti da sam ga htio prevariti, pa ću umjesto blagoslova navući na sebe prokletstvo.”
13 Reče mu mati njegova: “Neka prokletsvo tvoje, sine, padne na mene. Samo me ti poslušaj, te idi i donesi.”
14 Tada Jakov otiđe i uze dva jareta te ih donese materi svojoj, koja zgotovi jelo po Izakovoj volji.
15 Zatim Rebeka uze najljepše haljine svog starijeg sina, koje bijahu u nje, i obuče Jakova, svog mlađeg sina.
16 Jarećim mu kožama pokri ruke i vrat, gdje bijaše gladak,
17 i dade Jakovu, sinu svome, u ruke jelo i kruh.
18 On uđe k ocu svome i reče mu: “Oče moj!” Izak reče: “Evo me, koji si ti, sine?”
19 Jakov odgovori ocu svome: “Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac. Učinio sam kako si mi rekao. Ustani, molim te, i sjedi da jedeš moju lovinu pa da me blagoslovi duša tvoja.”
20 Reče Izak sinu svome: “Što, već si našao, sine!” Jakov odgovori: “Gospod, Bog tvoj, dade te izađe preda me.”
21 Tada reče Izak Jakovu: “Dođi bliže, sine, da te opipam, da se uvjerim jesi li ti moj sin Ezav ili ne.”
22 I Jakov se približi ocu svome, koji ga opipa i reče: “Glas je Jakovljev, ali ruke su Ezavove.”
23 On ga ne prepozna, jer mu ruke bijahu rutave kao u Ezava, brata njegova, pa ga blagoslovi.
24 I reče: “Ti si moj sin Ezav.” A Jakov odgovori: “Jest, ja sam.”
25 Izak reče: “Daj mi da jedem, sine, tvoje lovine, pa da te blagoslovi duša moja.” Jakov mu dade i on pojede. Donese mu i vina, te ga otac popi.
26 Zatim Izak, otac njegov, reče: “Približi mi se, dakle, i poljubi me.”
27 Jakov mu se približi i poljubi ga, a Izak osjeti miris haljina njegovih i blagoslovi Jakova govoreći: “Gle, miris je sina moga kao miris polja koje Gospod blagoslovi.
28 Bog ti dao rose s neba i dobre zemlje, pšenice i vina u izobilju.
29 Narodi ti služili, klanjala ti se plemena. Braći svojoj gospodar ti bio, i klanjali ti se sinovi matere tvoje. Proklet bio koji te proklinje, blagoslovljen tko te blagoslivlja!”
30 Kad je Izak već bio blagoslovio Jakova, i Jakov tek što je otišao od Izaka, oca svoga, u taj čas dođe Ezav, brat njegov, iz lova,
31 te zgotovi i on jelo i unese ocu svome pa mu reče: “Ustaj, oče, da jedeš što ti je sin ulovio, pa da me blagoslovi duša tvoja.”
32 Izak, otac njegov, reče mu: “Tko si ti?” A on reče: “Ja sam sin tvoj prvorođenac, Ezav.”
33 Tada se Izak ustrese jako i reče: “Tko je dakle onaj koji ulovi lovinu i donese mi je? Ja od svega jedoh prije nego ti dođe i blagoslovih ga. I on će biti blagoslovljen.”
34 Kad Ezav ču riječi oca svoga, zavika pun žalosti i reče ocu: “Blagoslovi i mene, oče!”
35 Izak mu odgovori: “Brat tvoj na prijevaru dođe i odnese tvoj blagoslov.”
36 A Ezav reče: “Je li zato što je nazvan imenom Jakov da mi dvaput podvali? Uzeo mi je prvorodstvo, a sad i blagoslov.” Pa reče: “Nemaš li i za mene blagoslova?”
37 Izak odgovori i reče Ezavu: “Eto sam ga postavio tebi za gospodara, i svu braću njegovu dadoh mu da mu budu sluge; pšenicom i vinom ga opskrbih; pa što bih sada tebi učinio, sine?”
38 Ezav reče ocu svome: “Imaš li ti samo jedan blagoslov, oče? Blagoslovi i mene!” I stade plakati iza glasa.
39 Izak, otac njegov, odgovori mu i reče: “Evo, stan će tvoj daleko biti od rodne zemlje i bez rose koja s neba pada.
40 Živjet ćeš od mača svoga i bratu ćeš svome služiti, ali ćeš pothvatima svojim otresti jaram njegov sa svoga vrata.”
41 Ezav zamrzi Jakova zbog blagoslova kojim ga blagoslovi otac i reče u sebi: “Bliže se dani žalosti oca moga; ja ću ubiti Jakova, brata svoga.”
42 Kazaše Rebeki riječi Ezava, sina njezina starijega, i ona pozva Jakova, mlađeg sina svoga, i reče mu: “Gle, Ezav, brat tvoj, hoće da ti se osveti i da te ubije.
43 Sad, sine, poslušaj moj glas. Ustani i bježi k Labanu, bratu mome, u Haran
44 i ostani kod njega neko vrijeme dok prođe srdžba brata tvoga,
45 dok se njegov gnjev ne odvrati od tebe te zaboravi što si mu učinio. Tada ću ti ja poručiti da te odande dovedu. Kako bih ostala bez vas obojice u jedan dan!”
46 Rebeka reče Izaku: “Omrznuo mi je život zbog ovih hetitskih kćeri. Ako Jakov izabere ženu između hetitskih kćeri ove zemlje, ženu kao što su one, čemu da živim?”
LB) Postanak glava 28
1 Izak pozva Jakova, blagoslovi ga i zapovjedi: “Nemoj uzeti žene između kćeri kanaanskih.
2 Ustani, idi u Padan Aram, u dom Betuela, oca matere svoje, i odande uzmi ženu između kćeri Labana, ujaka svoga.
3 Neka te blagoslovi svemogući Bog i dade ti velik porod da od tebe ostane mnoštvo naroda
4 i neka ti da blagoslov Abrahamov, tebi i porodu tvome, da držiš zemlju u kojoj si stranac i koju Bog dade Abrahamu.”
5 Tako opremi Izak Jakova, koji pođe u Padan Aram k Labanu, sinu Aramejca Betuela, bratu Rebeke, majke Jakovljeve i Ezavove.
6 Ezav vidje da je Izak blagoslovio Jakova i opremio ga u Padan Aram da se odande oženi i da mu, blagoslivljajući ga, zapovjedi: “Nemoj uzeti žene između kćeri kanaanskih.”
7 Vidje da je Jakov poslušao oca svoga i mater svoju i da je otišao u Padan Aram.
8 Ezav vidje da kćeri kanaanske nisu po volji Izaku, ocu njegovu,
9 pak otiđe k Jišmaelu i pored žena koje je već imao uze za ženu Mahalatu, kćer Jišmaela, sina Abrahamova, a sestru Nebajotovu.
10 Jakov krenu iz Beer-Šebe i pođe u Haran.
11 Stiže na jedno mjesto i ondje zanoći, jer sunce bijaše zašlo. Uze jedan kamen, stavi ga pod glavu i zaspa na onom mjestu.
12 I usnu san: ljestve bijahu naslonjene na zemlju, a vrhom doticahu nebo, kad gle, po njima se anđeli Božji penjahu i spuštahu;
13 a ispod njih stajaše Gospod, koji reče: “Ja sam Gospod, Bog Abrahama, oca tvoga, i Bog Izakov: zemlju na kojoj spavaš dat ću tebi i porodu tvome,
14 a poroda će tvoga biti kao praha na zemlji; raširit ćeš se na zapad i na istok, na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagoslovit će se u tebi i u porodu tvome.
15 Evo ja sam s tobom, čuvat ću te svuda kud ideš i vratit ću te u ovu zemlju; jer te neću napustiti dokle god ne učinim što ti rekoh.”
16 Kad se Jakov probudi, reče: “Zaista je Gospod na ovome mjestu, a ja to ne znadoh!”
17 Uplaši se i reče: “Kako je strahovito ovo mjesto! Ovdje je dom Božji, ovdje su vrata nebesa!”
18 I Jakov usta rano, uze kamen koji bijaše stavio pod glavu, postavi ga kao spomenik i preli uljem.
19 Ovo mjesto prozva Betel, a prije se onaj grad zvao Luz.
20 Jakov učini zavjet govoreći: “Ako je Bog sa mnom i čuva me na putu kojim idem, daje mi kruha da se najedem i haljine da se oblačim
21 i da se vratim u miru u dom oca svoga, Gospod će mi biti Bog,
22 a ovaj kamen koji postavih kao spomenik bit će dom Božji; i od svega što mi daješ dat ću ti desetinu.
LB) Postanak glava 29
1 Jakov krenu na put i pođe u zemlju sinova Istoka.
2 Pogleda i vidje studenac u polju; i gle, tri stada ovaca ležahu kod njega, jer se stada napajahu na onom studencu, a kamen na otvoru studenca bijaše vrlo velik.
3 Ondje se skupljahu sva stada. Odvaljivaše se kamen s otvora studenca, napajahu se stada, a poslije se kamen opet navaljivao na otvor studenca, na svoje mjesto.
4 Jakov reče pastirima: “Odakle ste vi, braćo?” Oni odgovoriše: “Mi smo iz Harana.”
5 On im reče: “Poznajete li Labana, sina Nahorova?” Oni odgovoriše: “Poznajemo.”
6 On im reče: “Je li zdrav?” Odgovoriše: “Jest, zdrav je, i evo Rahele, kćeri njegove, koja ide sa stadom.”
7 On reče: “Gle, još je dan i nije još vrijeme da se stada pokupe; napojite ovce i pustite ih na pašu.”
8 Oni odgovoriše: “Ne možemo dok se sva stada ne skupe; tek se tada odvaljuje kamen s otvora studenca i poji stoka.”
9 Dok je on još govorio s njima, dođe Rahela sa stadom oca svoga, jer ona bijaše pastirica.
10 Kad Jakov vidje Rahelu, kćer Labana, brata matere svoje, i stado Labana, brata matere svoje, on pristupi, odvali kamen s otvora studenca i napoji stado ujaka Labana.
11 Zatim poljubi Rahelu, podiže glas i zaplače.
12 Jakov kaza Raheli da je rod ocu njezinu, da je sin Rebekin. A ona otrča da to javi ocu svome.
13 Čim Laban ču za Jakova, sina sestre svoje, istrča mu ususret, zagrli ga i poljubi te uvede u svoju kuću. Jakov ispripovjedi Labanu sve te stvari,
14 a Laban mu reče: “Zaista si ti moja kost i moje meso!”
15 Jakov osta mjesec dana kod Labana. Tada reče Laban Jakovu: “Zar badava da mi služiš zato što si mi rod? Kaži mi koja će ti biti plaća.”
16 Laban je imao dvije kćeri: starija se zvala Lea, a mlađa Rahela.
17 Lea je imala slabe oči, a Rahela bijaše lijepa stasa i lika.
18 Jakov je volio Rahelu, pa reče: “Služit ću ti sedam godina za Rahelu, mlađu kćer tvoju.”
19 A Laban reče: “Volim da je dam tebi nego drugom čovjeku. Ostani kod mene!”
20 Tako odsluži Jakov za Rahelu sedam godina; one mu se učiniše kao nekoliko dana jer je on volio Rahelu.
21 Zatim reče Jakov Labanu: “Daj mi moju ženu, jer mi se navrši vrijeme da idem k njoj.”
22 Laban pozva sve ljude iz onoga mjesta i priredi gozbu.
23 Uvečer uze Leu, kćer svoju, i uvede je k Jakovu koji se sasta s njom.
24 Laban dade Lei, kćeri svojoj, robinju Zilpu da joj bude sluškinja.
25 Kad bi jutro, a ono bijaše Lea. Jakov reče Labanu: “Što si mi to učinio? Ne služih li ti za Rahelu? Zašto si me prevario?”
26 Odgovori mu Laban: “Nije u našemu mjestu običaj da se uda mlađa prije starije.
27 Provedi tjedan dana s njom, pa ćemo ti dati i drugu za službu od još sedam godina.”
28 Jakov učini tako i navrši s Leom tjedan dana, pa mu Laban dade Rahelu, kćer svoju, za ženu.
29 Laban dade Raheli robinju Bilhu da joj bude sluškinja.
30 I Jakov se sasta i s Rahelom, koju je volio više nego Leu, te odsluži kod Labana još sedam godina.
31 Gospod vidje da Lea nije voljena, pa je učini plodnom, a Rahela osta nerotkinja.
32 Lea zatrudnje i rodi sina, kojemu nadjenu ime Ruben govoreći: “Gospod je vidio jade moje, i sad će me moj muž voljeti.”
33 I opet zatrudni i rodi sina te reče: “Gospod ču da nisam voljena, pa mi dade i ovoga.” I nadjenu mu ime Šimun.
34 Zatrudni i opet te rodi sina i reče: “Sad će se ipak moj muž k meni priljubiti kad mu rodih tri sina.” Zato mu dade ime Levi.
35 I opet zatrudni i rodi sina te reče: “Ovaj put hvalit ću Gospoda.” Zato mu nadjenu ime Juda. Potom prestade rađati.
LB) Postanak glava 30
1 Kad Rahela vidje da ne rađa Jakovu djecu, pozavidje sestri svojoj i reče Jakovu: “Daj da imam djecu od tebe, ili ću umrijeti.”
2 Jakov planu na Rehelu i reče: “Jesam li ja na mjestu Boga koji ti ne da da rodiš?”
3 A ona reče: “Eto robinje moje Bilhe; sastaj se s njom; neka ona na mojim koljenima rodi, pa da i ja imam djece preko nje.”
4 I ona mu dade robinju svoju za ženu, a Jakov se sasta s njom.
5 Bilha zatrudnje i rodi Jakovu sina.
6 Rahela reče: “Gospod mi dade pravdu, on ču glas moj i dade mi sina.” Zato mu nadjenu ime Dan.
7 Bilha, robinja Rahelina, opet zače i rodi Jakovu drugoga sina.
8 Rehela reče: “Božanstveno se sa sestrom svojom borih i pobjedih.” I ona mu nadjenu ime Naftali.
9 Vidjevši Lea da je prestala rađati, uze Zilpu, svoju sluškinju, i dade je Jakovu za ženu.
10 I Zilpa, Leina sluškinja, rodi Jakovu sina.
11 Lea reče: “Koja sreća!” I nadjenu mu ime Gad.
12 Zilpa rodi Jakovu i drugoga sina.
13 Lea reče: “Blago meni jer će me djevojke blaženom zvati.” I nadjenu mu ime Ašer.
14 Ruben iziđe u vrijeme pšenične žetve i nađe mandragore u polju. Donese ih Lei, materi svojoj. Rahela reče Lei: “Daj mi, molim te, od mandragora sina svoga.”
15 Ona joj odgovori: “Je li ti malo što si mi muža uzela, a sad bi mi uzela i od mandragora sina moga?” A Rahela reče: “Dobro, neka on noćas s tobom legne za mandragore sina tvoga.”
16 Uvečer kad se Jakov vraćao iz polja, Lea mu iziđe ususret i reče: “K meni ima da dođeš, jer te dobih za mandragore svojega sina.” I te noći ležao je on kod nje.
17 Bog usliša Leu, koja zače i rodi Jakovu petoga sina.
18 Lea reče: “Gospod mi dade plaću što dadoh sluškinju svoju mužu svome.” I nadjenu mu ime Jisakar.
19 Lea opet zatrudnje i rodi Jakovu šestoga sina.
20 Tada reče: “Dobar mi dar dade Gospod; sad će se muž moj priljubiti k meni jer mu rodih šest sinova.” Zato mu nadjenu ime Zebulun.
21 Naposljetku rodi kćer i nadjenu joj ime Dina.
22 Gospod se sjeti Rahele i usliša je te je načini plodnom.
23 Ona zače i rodi sina, pa reče: “Uze Bog sramotu moju.”
24 I nadjenu mu ime Josip, govoreći: “Neka mi Gospod pridoda još jednoga sina!”
25 Kad Rahela rodi Josipa, reče Jakov Labanu: “Pusti me da idem u svoje mjesto, u svoju zemlju.
26 Daj mi moje žene za koje sam ti služio i djecu moju, pa da idem, jer ti znaš kako sam te služio.”
27 Laban mu reče: “Našao ja milost pred očima tvojim! Dobro znam da me zbog tebe blagoslovi Gospod.
28 Odredi sebi plaću i dat ću ti je.”
29 Jakov mu reče: “Ti znaš kako sam te služio i kako ti je stoka napredovala kod mene;
30 jer se ono malo što si imao prije mene jako namnožilo a Gospod te blagoslovio kamo god sam hodio. A sad, kad ću ja za svoju kuću raditi?”
31 Laban mu reče: “Što da ti dam?” A Jakov odgovori: “Ništa mi ti nećeš dati. Ako pristaneš na ono što ću ti reći, ja ću tebi još stoku pasti i čuvati.
32 Ja ću danas proći po svoj stoci tvojoj, pa izluči između ovaca svako janje šareno i s biljegom, a između koza sve što je s biljegom i šareno. To će biti moja plaća.
33 Ispravnost moja pokazat će se sutra kad dođeš vidjeti moju zaslugu; sve što ne bude šareno i što ne bude imalo biljega između koza i crno između jaganjaca smatraj krađom s moje strane.”
34 Laban reče: “Dobro! Neka bude po riječi tvojoj.”
35 Toga istog dana izluči on jarce prugaste i šarene, sve koze s biljegom i šarene, sve one na kojima je bilo što bijelo i sve crne među ovcama. Sve to preda svojim sinovima
36 pa pusti između sebe i Jakova razmak od tri dana hoda; a Jakov je napasao ostalu Labanovu stoku.
37 Jakov uze zelenih topolovih, bademovih i kestenovih prutova, naguli po njima bijele pruge da se pokazala bjelina na prutovima
38 te stavi naguljene prutove u žljebove i u korita pred stoku koja je dolazila piti da se uspali kad dođe na pojilo.
39 Ovce se uspalile gledajući u prutove te ojagnjiše janjad s biljegom, prugastu i šarenu.
40 Jakov je izlučio janjad i skupio zajedno sve što je bilo prugasto i sve što je bilo crno u stadu Labanovu. Tako se poredaše odvojena stada koja on ne pomiješa s Labanovim stadom.
41 Svaki put kad bi se krupnije ovce uspaljivale, Jakov je stavljao prutove u korito pred oči ovaca da bi se uspaljivale gledajući u prutove.
42 A pred slabije ovce nije ih stavljao; tako da su slabije bile za Labana, a krupnije za Jakova.
43 Tako se čovjek sve više obogatio. Imao je mnogo sitne stoke, sluškinja i sluga, deva i magaraca.
LB) Postanak glava 31
Jakov je saznao za namjere Labanovih sinova, koji govorahu: “Jakov uze sve što je bilo oca našega i s dobrima oca našega stekao je cijelo to bogatstvo.”
2 Jakov opazi da lice Labanovo nije prema njemu kao prije.
3 Tada Gospod reče Jakovu: “Vrati se u zemlju svojih otaca i u rod svoj, a ja ću biti s tobom.”
4 Jakov dozva Rahelu i Leu u polje k svome stadu
5 i reče im: “Vidim da lice oca vašega nije prema meni kao prije; ali je Bog oca moga bio sa mnom.
6 Vi znate da sam služio ocu vašemu svim svojim silama,
7 a otac me vaš varao i mijenjao mi plaću deset puta; ali mu Bog ne dopusti da mi učini zlo.
8 Kad on govoraše: što bude šareno neka ti je plaća, onda se mladilo sve šareno; a kad reče: s biljegom što bude neka ti je plaća, onda se mladilo sve s biljegom.
9 Bog uze stoku ocu vašemu i dade je meni.
10 Kad se stoka plodila, ja podigoh oči svoje i vidjeh u snu kako ovnovi i jarci koji su skakali na ovce bijahu šareni i s biljezima prugastim i kolastim.
11 A anđeo Gospodnji reče mi u snu: ‘Jakove!’ Ja odgovorih: ‘Evo me!’
12 On reče: ‘Podigni sad oči svoje i gledaj: ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze svi su šareni i s biljezima prugastim i kolastim, jer ja vidjeh sve što ti učini Laban.
13 Ja sam Bog od Betela, gdje si ti pomazao spomenik, gdje si se meni zavjetovao. Ustani i idi iz ove zemlje i vrati se u zemlju u kojoj si rođen.’”
14 Tada Rahela i Lea odgovoriše i rekoše mu: “Imamo li mi još kakav dio i nasljeđe u domu oca svoga?
15 Ne smatra li on nas tuđinkama kad nas je prodao i novce naše pojeo?
16 Sve bogatstvo koje je Bog oteo našemu ocu naše je i naše djece. A sada čini što ti je Bog kazao.”
17 Jakov se diže i stavi svoju djecu i žene na deve.
18 Odvede svu svoju stoku i sve blago koje je imao, stoku koja je bila njegova, koju je stekao u Padan Aramu, i krenu k Izaku, ocu svome, u zemlju kanaansku.
19 Dok je Laban bio otišao da striže svoje ovce, Rahela ukrade idole svoga oca.
20 Jakov prevari Aramejca Labana, ne javivši mu da će otići.
21 On pobježe sa svim onim što je bilo njegovo; podiže se, prijeđe preko rijeke i uputi se prema gori Gileadu.
22 Trećega dana javiše Labanu da je Jakov pobjegao.
23 On skupi braću svoju, pođe za njim u potjeru i za sedam dana stiže ga na brdu Gileadu.
24 Ali se Bog pojavi Labanu, Aramejcu, noću u snu, i reče mu: “Pazi da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno!”
25 Laban, dakle, stiže Jakova. Jakov bijaše razapeo šator na Gori, a Laban svoj šator na gori Gileadu.
26 Tada Laban reče Jakovu: “Što si to učinio? Zašto si me prevario te odvodiš moje kćeri kao robinje na sablji otete?
27 Zašto si kradom pobjegao i ništa mi nisi kazao? Ja bih te s veseljem i s pjesmom ispratio, uz bubnjeve i harfe.
28 Nisi mi dao ni da sinove svoje i kćeri svoje poljubim! Ludo si radio.
29 Ruka je moja dovoljno jaka da vam dosađujem; ali mi Bog oca vašega jučer kaza: ‘Pazi se da ne govoriš s Jakovom ni lijepo ni ružno!’
30 Ali sad, kad si već otišao jer si se poželio kuće oca svoga, zašto si odnio moje bogove?”
31 Jakov odgovori Labanu: “Bojao sam se, misleći da ćeš mi silom oteti svoje kćeri.
32 Ali neka pogine onaj kod koga bogove svoje nađeš! Pred braćom našom pretraži što je tvoje u mene i uzmi.” Jakov nije znao da ih je Rahela bila ukrala.
33 Laban uđe u šator Jakovljev, u šator Lein i u šator dviju robinja, ali ne nađe ništa. Iziđe iz Leina šatora i uđe u Rahelin.
34 Rahela je uzela idole, sakrila ih pod sedlo svoje deve i sjela na njih. Laban je pretresao cijeli šator, ali ne nađe ništa.
35 Rahela reče svome ocu: “Neka se ne srdi moj gospodar što ne mogu pred njim ustati jer imam ono što u žena biva.” On je tražio, ali nije našao svoje idole.
36 Jakov se rasrdi i prekori Labana. Reče: “Što sam ja učinio, šta sam skrivio da me tako žestoko tjeraš?
37 Pretresao si sve moje stvari, pa što si svoje našao? Iznesi to ovdje pred moju i svoju braću neka prosude između nas dvojice.
38 Eto, dvadeset sam godina bio kod tebe; ovce se tvoje i koze nisu jalovile, a ovnova iz stada tvoga nisam jeo.
39 Nikad ti nisam zaklane ovce donosio, nego sam ih uvijek podmirivao, a od mene si tražio i što se danju i što se noću od mene kralo.
40 Danju me ubijala vrućina, a noću mraz, i san je bježao s mojih očiju.
41 Dvadeset sam godina u tvojoj kući bio; četrnaest godina služio sam ti za dvije kćeri, a šest godina za stoku tvoju; deset puta si mi mijenjao plaću.
42 Da nije Bog oca moga, Bog Abrahamov, koga se Izak boji, bio sa mnom, ti bi me sad prazna otpustio. Ali je Bog vidio muku moju i trud ruku mojih, i on je jučer izrekao svoj sud.”
43 Laban odgovori i reče Jakovu: “Ove su kćeri moje kćeri i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i sve što vidiš moje je. I što bih ja učinio danas za kćeri svoje ili za djecu njihovu koju one rodiše?
44 Dođi da ja i ti sklopimo savez, pa da to bude svjedočanstvo između mene i tebe.”
45 Jakov uze kamen i utvrdi ga za spomenik.
46 Zatim reče braći svojoj: “Nakupite kamenja!” Oni nakupiše kamenja i složiše ga na gomilu, pa blagovaše na gomili.
47 Laban je nazva Jegar-sahaduta, a Jakov je nazva Galed.
48 Laban reče: “Neka ova gomila služi danas za svjedočanstvo između mene i tebe!” Zato je nazvana Galed.
49 Zove se i Mispa, jer Laban reče: “Neka Gospod gleda na mene i na tebe kad se jedan drugome izgubimo iz vida.
50 Ako rastužiš kćeri moje i ako uzmeš žene osim mojih kćeri, znaj da neće čovjek nego će Bog biti svjedok između mene i tebe.”
51 Laban reče Jakovu: “Evo ove gomile i evo ovog spomenika.
52 Neka oni budu svjedoci da ni ja neću prelaziti preko ove gomile k tebi, ni ti da nećeš sa zlim namjerama prelaziti k meni preko ove gomile i ovog spomenika.
53 Bog Abrahamov i Nahorov, Bog oca njihova, neka bude sudac među nama.” Jakov se zakle onim koga se bojaše njegov otac Izak.
54 Zatim prinese žrtvu na gori i pozva braću svoju da jedu. Oni jedoše i prenoćiše na gori.
55 Laban usta rano, poljubi svoje sinove i kćeri i blagoslovi ih. Zatim krenu u svoju postojbinu.
LB) Postanak glava 32
1 Jakov je nastavio svoj put kad ga sretoše anđeli Božji.
2 Gledajući ih, Jakov reče: “Ovo je polje Božje!” I prozva ono mjesto Mahanajim.
3 Jakov posla pred sobom glasnike k Ezavu, bratu svome, u zemlju Seir, u krajinu edomsku.
4 On im zapovjedi: “Ovako kažite gospodaru mome Ezavu: ‘Ovako govori sluga tvoj Jakov: Bio sam kod Labana i ostao sam do sada kod njega;
5 imam volova i magaraca, ovaca, sluga i sluškinja, i šaljem da to javim gospodaru svome, kako bih našao milost pred očima njegovim.”
6 Glasnici se vratiše k Jakovu i rekoše mu: “Bili smo kod brata tvojega Ezava, a on ti kreće ususret s četiri stotine momaka.”
7 Jakov se zabrinu i uplaši. Razvrsta ljude koji su bili s njim, ovce, goveda i deve u dvije čete,
8 pa reče: “Ako Ezav udari na jednu četu i razbije je, druga će se moći spasiti.”
9 Jakov reče: “Bože oca moga Abrahama, Bože oca moga Izaka, Gospode koji si mi kazao: ‘Vrati se u zemlju svoju i u rod svoj i ja ću ti dobro činiti!’
10 Nisam vrijedan tolike milosti i tolike vjernosti što si imao prema sluzi svome; jer sam samo sa štapom svojim prešao preko Jordana, a sad imam dvije čete.
11 Izbavi me, molim te, iz ruku brata moga Ezava jer se bojim da ne dođe i ne ubije mene i matere s djecom.
13 Na tom mjestu Jakov zanoći. Uze što je imao pri ruci da pošalje dar Ezavu, bratu svome:
14 dvjesta koza i dvadeset jaraca, dvjesta ovaca i dvadeset ovnova,
15 A ti si kazao: ‘Ja ću tebi dobro činiti i učinit ću porod tvoj da ga bude kao pijeska morskoga koji se ne može izbrojiti od množine.’”
15 trideset deva dojilica s mladima, četrdeset krava s desetoro teladi, dvadeset magarica sa desetoro magaradi;
16 preda ih slugama svojim, svako stado napose, i reče slugama: “Idite preda mnom i ostavite dosta mjesta između stada i stada.”
17 Prvome od njih zapovjedi: “Kad sretneš Ezava, brata moga, pa te on zapita: ‘Čiji si? kud ideš? čije je to stado pred tobom?’,
18 odgovori: ‘Sluge tvog Jakova, a ovo on šalje gospodaru svome Ezavu, a eto i sam ide za nama.’”
19 Isto to zapovjedi i drugome i trećemu i svima koji su išli za stadom pa reče: “Tako vi kažite Ezavu kad ga sretnete.
20 Kazat ćete: ‘Evo Jakov, sluga tvoj, ide za nama.’” Jer on govoraše u sebi: “Ublažit ću ga darom koji preda mnom ide; pa kad se suočim s njim, valjda će me lijepo primiti.”
21 Dar pođe naprijed, a on prenoći onu noć u šatoru.
22 Iste noći on usta, uze obje žene i dvije sluškinje te jedanaestoro djece svoje i prebrodi Jabok.
23 On ih uze, prevede preko potoka i preturi i ostalo što imaše.
24 Jakov osta sam. Tad se jedan čovjek rvao s njim do zore.
25 Kad taj čovjek vidje da ga ne može savladati, udari ga po zglavku u bedru te se Jakovu iščaši bedro iz zglavka dok se s njim rvao.
26 Onda on reče: “Pusti me da idem, jer se zora diže.” Jakov mu odgovori: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.”
27 Čovjek mu reče: “Kako ti je ime?” A on odgovori: “Jakov.”
28 Tada mu on reče: “Od sada se nećeš više zvati Jakov, nego Izrael, jer si se i s Bogom i s ljudima borio i pobijedio.”
29 Jakov ga zapita i reče: “Kaži mi kako je tebi ime?” A on odgovori: “Ne pitaj za moje ime.” I blagoslovi ga.
30 Jakov dade onom mjestu ime Penuel; jer, reče, Boga vidjeh licem u lice i duša se moja izbavi.
31 I sunce granu kad on prođe Penuel. Jakov hramaše u kuku.
32 Zato sinovi Izraelovi do današnjega dana ne jedu krajeva od mišića na bedru jer se Jakovu povrijediše krajevi od mišića na bedrenom zglobu.
LB) Postanak glava 33
1 Jakov podiže oči, pogleda, i gle, Ezav je dolazio s četiri stotine ljudi. On porazdijeli djecu uz Leu, Rahelu i dvije sluškinje.
2 Na čelo postavi sluškinje i njihovu djecu, pa Leu i njezinu djecu, a na zečelje Rahelu i Josipa.
3 On sam prođe naprijed i pokloni se sedam puta do zemlje dok ne dođe do brata svoga
4 Ezav mu pritrča, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga. I obojica zaplakaše.
5 Ezav, podigav oči, ugleda žene i djecu, pa reče: “Tko su ti to?” Jakov odgovori: “Djeca koju Bog darova sluzi tvome.”
6 Robinje se približiše s djecom svojom i pokloniše se;
7 približiše se i Lea i djeca njezina i pokloniše se; naposljetku se približiše Josip i Rahela i pokloniše se.
8 Ezav reče: “Što ćeš s onom vojskom koju sretoh?” A Jakov odgovori: “Da nađem milost u očima gospodara svoga.”
9 Ezav reče: “Imam ja, brate, dosta, drži ti ono što je tvoje.”
10 A Jakov odgovori: “Ne, molim te, ako sam našao milost u očima tvojim, primi dar iz ruke moje; jer ja kao da sam gledao lice Božje kad si me lijepo dočekao.
11 Primi dakle dar moj koji ti nudim jer me Bog obilno obdario i ništa mi ne manjka.” I navali tako da Ezav primi.
12 Ezav reče: “A sad idemo. Ja ću ispred tebe.”
13 Jakov mu odgovori: “Gospodar moj zna da su mi djeca nejaka, a imam i ovaca i krava dojilica, pa ako ih tjeram samo jedan dan, propast će mi cijelo stado.
14 Nego gospodar moj neka ide pred slugom svojim, a ja ću polako ići ukorak sa stokom pred sobom i ukorak s djecom dok ne stignem gospodara svoga u Seiru.”
15 Ezav reče: “Ostavit ću ti bar jedan dio svojih ljudi.” A Jakov upita: “Zašto? Neka ja samo nađem milost u očima gospodara svoga.”
16 Toga istog dana Ezav se vrati svojim putem u Seir.
17 Jakov krenu put Sukota. On sagradi kuću za sebe i staje za svoja stada. Zato se ono mjesto prozvalo Sukot.
18 Vrativši se iz Padan Arama, dođe Jakov sretno u grad Šekem u zemlji kanaanskoj i nastani se prema gradu.
19 Kupi dio zemlje, gdje razape svoj šator. Zemlju kupi od sinova Hamora, Šekemova oca za sto kesita.
20 I načini ondje žrtvenik i nazva ga El-Elohe-Izrael.
LB) Postanak glava 34
1 Dina, kći koju Lea rodi Jakovu, iziđe da pogleda djevojke toga kraja.
2 Ugleda je Šekem, sin Hamora, kneza one zemlje. On je ote, leže s njom i osramoti je.
3 Srce njegovo prionu uz Dinu, kćer Jakovljevu, i on zavoli djevojku i progovori srcu njezinom.
4 I Šekem reče Hamoru, ocu svome: “Daj mi ovu djevojku za ženu.”
5 Jakov sazna da je on osramotio Dinu, kćer njegovu; ali kako sinovi njegovi bijahu u polju sa stadom, Jakov ne reče ništa dok se oni ne vratiše.
6 Hamor, otac Šekemov, dođe k Jakovu da se razgovori s njim.
7 A kad dođoše sinovi Jakovljevi iz polja i saznaše za stvar, oni se jako naljutiše i vrlo se razgnjeviše što Šekem učini sramotu u Izraelu legavši na taj način s kćeri Jakovljevom, što nije trebao činiti.
8 Hamor im reče: “Moj sin Šekem zaljubio se u vašu kćer; molim vas, dajte mu je za ženu.
9 Sklopite savez s nama; kćeri svoje udajte za nas i kćerima našim ženite se.
10 Nastanite se kod nas, i zemlja će vam biti otvorena; ostanite i trgujte, stječite sebi imanja.”
11 Šekem reče ocu Dininu i braći njezinoj: “Da nađem milost u očima vašim, dat ću što god kažete.
12 Ištite koliko god hoćete uzdarja i dara, i ja ću dati što god kažete; samo mi dajte djevojku za ženu.”
13 Sinovi Jakovljevi odgovoriše lukavo Šekemu i Hamoru, ocu njegovu, jer Šekem je osramotio Dinu, njihovu sestru.
14 Oni im rekoše: “Ne možemo dati sestre svoje za čovjeka neobrezana, jer bi to nama bila sramota.
15 Nego, mi ćemo uslišati vašu želju ako se izjednačite s nama i obrežete sve muške glave među sobom.
17 Ali ako ne pristanete da se obrežete, mi ćemo uzeti djevojku i otići.”
18 Hamor i Šekem sin Hamorov pristadoše na njihove riječi.
19 Onda ćemo udavati kćeri svoje za vas, ženit ćemo se vašim kćerima i postati jedan narod.
19 Mladić nije oklijevao da to učini jer je volio Jakovljevu kćer. On bijaše u kući oca svoga od svakoga poštovan.
20 Hamor i njegov sin Šekem odoše na vrata svoga grada i ovako govorahu građanima svoga grada:
21 “Ovi ljudi žele u miru živjeti s nama, nastaniti se u ovoj zemlji i trgovati po njoj, a evo, zemlja je široka i za njih. Mi ćemo se ženiti njihovim kćerima, a svoje ćemo kćeri udavati za njih.
22 Ali ovi ljudi neće pristati da žive s nama pa da postanemo svi skupa jedan narod ako se svi naši muškarci ne obrežu, kao što su oni obrezani.
23 Njihova stada, njihova dobra i sva stoka neće li biti naša? Primimo samo taj njihov uvjet da ostanu s nama.”
24 Svi oni koji su došli na gradska vrata čuli su Hamora i Šekema, sina njegova; i svi se muški obrezaše, svi oni koji bijahu došli na gradska vrata.
25 Trećeg dana, dok oni bijahu u bolovima, Šimun i Levi, dva sina Jakovljeva, braća Dinina, uzeše svaki svoj mač, navališe na grad koji mišljaše da je siguran i pobiše sve muškarce.
26 Sasjekoše mačem i Hamora i Šekema, sina njegova, uzeše Dinu iz kuće Šekemove i otiđoše.
27 Sinovi Jakovljevi navališe na pobijene i oplijeniše grad, jer je u njemu osramoćena njihova sestra.
28 Oni uzeše stada njihova, goveda i magarce, sve što bijaše u gradu i sve što bijaše u polju;
29 i odnesoše kao plijen sva dobra njihova, djecu i žene i sve čega je bilo u kućama.
30 Tada Jakov reče Šimunu i Leviju: “Smetoste me i omraziste me narodu ove zemlje, Kanaancima i Perižanima. Ja nemam nego malo ljudi, pa ako se oni skupe protiv mene, ubit će me i tako istrijebiti mene i moj dom.”
31 Oni odgovoriše: “Zar sa sestrom našom da postupaju kao s bludnicom?”
LB) Postanak glava 35
1 Bog reče Jakovu: “Ustani, popni se na Betel i tu ostani. Ondje podigni žrtvenik Bogu koji ti se javio kad si bježao od Ezava, brata svoga.”
2 Jakov reče svojoj obitelji i svima koji bijahu s njim: “Bacite tuđe bogove koji su kod vas, očistite se i preobucite se.
3 Dignut ćemo se i ići u Betel; ondje ću podići žrtvenik Bogu koji me usliša u dan tjeskobe moje i bi sa mnom na putu kojim sam hodio.”
4 Oni dadoše Jakovu sve tuđe bogove koji bijahu u njihovim rukama i naušnice koje su imali u ušima, a Jakov ih zakopa pod hrastom kod Šekema.
5 Zatim krenuše. Strah od Boga obuze gradove oko njih i nitko se ne diže u potjeru za sinovima Izraelovim.
6 Jakov i svi oni koji bijahu s njim stigoše u Luz u zemlji kanananskoj, a to je Betel.
7 Ondje podiže on žrtvenik i nazva ono mjesto El Betel, jer mu se ondje objavio Bog kad je bježao od brata svoga.
8 Debora, dojkinja Rebekina, umre; sahraniše je ispod Betela, pod hrastom, koji Jakov nazva Alon Bakut.
9 Bog se opet objavi Jakovu pošto se vrati iz Padan Arama i blagoslovi ga.
10 Reče njemu Bog: “Ime je tvoje Jakov, ali se odsad nećeš više zvati Jakov, nego će tvoje ime biti Izrael.” I dade mu ime Izrael.
11 Reče njemu Bog: “Ja sam Bog svemogući; napreduj i množi se; narod, mnogi narodi, postat će od tebe, a kraljevi će izići iz bedara tvojih.
12 Dat ću ti zemlju koju sam dao Abrahamu i Izaku, a poslije tebe ovu ću zemlju dati porodu tvome.”
13 Bog se podiže od njega s mjesta gdje mu je govorio.
14 I Jakov postavi spomenik na mjestu gdje mu je Bog govorio, spomenik od kamena, prinese žrtvu i preli ga uljem?
15 Mjesto gdje mu je govorio Bog Jakov prozva Betel.
16 Oni krenuše iz Betela. Kad im osta još malo puta do Efrate, Rahela se porodi. Imala je težak porođaj;
17 kad je spopadoše trudovi, reče joj babica: “Ne boj se, imat ćeš još jednog sina!”
18 I kako se ona rastavljaše s dušom, jer bijaše na umoru, dade mu ime Ben Oni, ali mu otac dade ime Benjamin. -
19 Rahela umre. Sahraniše je pored puta u Efratu, a to je Betlehem.
20 Jakov postavi spomenik na njezin grob. To je spomenik na Rahelinu grobu koji stoji i danas.
21 Izrael krenu dalje i razape šator svoj iza Migdal-Edera.
22 Dok je Izrael boravio u toj zemlji, Ruben leže s Bilhom, inočom oca svoga. I Izrael sazna za to. Jakov je imao dvanaest sinova.
23 Sinovi Leini: Ruben, prvorođenac Jakovljev, Šimun, Levi, Juda, Jisakar i Zebulun.
24 Sinovi Rahelini: Josip i Benjamin.
25 Sinovi Bilhe, Raheline sluškinje: Dan i Neftali.
26 Sinovi Zilpe, Leine sluškinje: Gad i Ašer. To su sinovi Jakovljevi koji mu se rodiše u Padan Aramu.
27 Jakov dođe k Izaku, ocu svome, u Mamru, u Kirjat Arbu, a to je Hebron, gdje su boravili Abraham i Izak.
28 Izak je živio sto osamdeset godina.
29 On izdahnu i umre i bi pribran k rodu svome star i sit života, te ga Ezav i Jakov, sinovi njegovi, sahraniše.
LB) Postanak glava 36
1 Ovo je potomstvo Ezava, koji se zove i Edom.
2 Ezav uze žene između kćeri kananejsih: Adu, kćer Hetita Eloma, Oholibamu, kćer Ane, unuku Sibeona Horijca,
3 i Basematu, kćer Jišmaelovu, sestru Nebajotovu.
4 Ada rodi Ezavu Elifaza, Basemata mu rodi Reuela.
5 Oholibama rodi Jeuša, Jalama i Koraha. To su sinovi Ezavovi koji mu se rodiše u zemlji kanaanskoj.
6 Ezav uze svoje žene, sinove i kćeri, sve ukućane svoje, stada, stoku i sve imanje što bijaše stekao u zemlji kanaansoj, pa otiđe u drugu zemlju, daleko od Jakova, brata svoga.
7 Imanje im bijaše preveliko da bi mogli zajedno živjeti, a zemlja u kojoj življahu nije im bila dovoljna zbog množine stoke njihove.
8 Ezav se nastani u planini Seiru. Ezav je Edom.
9 Ovo je potomstvo Ezava, oca Edomaca, u planini Seiru.
10 Ovo su imena sinova Ezavovih: Elifaz, sin Ade, žene Ezavove; Reuel, sin Basemate, žene Ezavove.
11 Elifazovi sinovi bijahu: Teman, Omar, Sefo, Gatam i Kenaz.
12 Timna bijaše inoča Ezavova sina Elifaza; ona rodi Elifazu Amaleka. To su sinovi Ade, žene Ezavove.
13 Ovo su sinovi Reuelovi: Nahat, Zerah, Šama i Miza. To bijahu sinovi Basemate, žene Ezavove.
14 Ovo su sinovi Oholibame, žene Ezavove, kćeri Ane, unuke Sibeonove; ona rodi Ezavu Jeuša, Jalama i Koraha.
15 To su starješine plemena potekle od sinova Ezavovih. Ovo su sinovi Elifaza, prvorođenca Ezavova: knez Teman, knez Omar, knez Sefo, knez Kenaz,
16 knez Korah, knez Gatam i knez Amalek. To su starješine potekle od Elifaza u zemlji edomskoj. To su sinovi Adini. -
17 Ovo su sinovi Reuela, sina Ezavova: knez Nahat, knez Zerah, knez Šama i knez Miza. To su starješine potekle od Reuela u zemlji edomskoj. To su sinovi Basemate, žene Ezavove.
18 Ovo su sinovi Oholibame, žene Ezavove: knez Jeuš, knez Jalam i knez Korah. To su starješine potekle od Oholibame, kćeri Anine, žene Ezavove.
19 To su sinovi Ezavovi, starješine rodova. Ezav je Edom.
20 Ovo su sinovi Seira Horijca, starosjedioci u toj zemlji: Lotan, Sobal, Sibeon, Ana,
21 Dišon, Eser i Dišan. To su starješine Horija, sinovi Seira u zemlji edomskoj.
2inovi Lotanovi bijahu: Hori i Hemam. Sestra Lotanova bijaše Timna. -
23 Ovo su sinovi Šobalovi: Alvan, Manahat, Ebal, Šefo i Onam. -
24 Ovo su sinovi Sibeonovi: Ajah i Ana. Ana je onaj koji je pronašao tople izvore u pustinji pasući magarce Sibeona, oca svoga.
25 Ovo su djeca Anina: Dišon i Oholibama, kći Anina.
26 Ovo su sinovi Dišonovi: Hemdan, Ešban, Jitran i Keran.
27 Ovo su sinovi Eserovi: Bilhan, Zaavan i Akan.
28 Sinovi Dišonovi bili su Uz i Aran.
29 Ovo su knezovi Horijaca: knez Lotan, knez Šobal, knez Sibeon, knez Ana,
30 knez Dišon, knez Eser, knez Dišan. To su starješine Horijaca, starješine koje su oni imali u zemlji Seiru.
31 Ovo su kraljevi koji su vladali u zemlji edomskoj prije nego što je zavladao kralj nad sinovima Izraelovim.
32 U Edomu je kraljevao Bela, sin Beorov; a ime njegove prijestolnice bijaše Dinhaba.
33 Bela umre, a za njim je kraljevao Jobab, sin Zerahov iz Bosre.
34 Jobab umre, a za njim je kraljevao Hušam iz zemlje temanske.
35 Hušam umre, a za njim je kraljevao Hadad, sin Bedadov, koji pogubi Midjana na Moapskom polju; njegov se grad zvao Avit. -
36 Hadad umre, a za njim je kraljevao Samla iz Masreke.
37 Samla umre, a za njim je kraljevao Šaul iz Rehobota na rijeci.
38 Šaul umre, a za njim je kraljevao Baal Hanan, sin Akborov.
39 Baal Hanan, sin Akborov, umre, a za njim je kraljevao Hadad. Ime njegova grada bijaše Pai, a ime njegove žene Mehetabela. Ona je bila kći Matrede, kćeri Mezahabove.
40 Ovo su imena starješina poteklih od Ezava po njihovim rodovima, mjestima i po imenima: knez Timna, knez Alva, knez Jetet,
41 knez Oholibama, knez Ela, knez Pinon,
42 knez Kenaz, knez Teman, knez Mibzar,
43 knez Magdiel i knez Iram. To su starješine edomske prema postojbinama u zemlji koju držahu. Ezav je praotac Edomaca.
LB) Postanak glava 37
1 Jakov osta u zemlji kanaanskoj, ondje gdje je stanovao njegov otac.
2 Ovo je potomstvo Jakovljevo. Josip, kad bijaše momak od sedamnaest godina, napasao je stoku s braćom svojom; taj dječak bijaše zajedno s djecom Bilhe i Zilpe, žena oca svojega. I Josip kazivaše ocu svome zle namisli njihove.
3 Izrael je volio Josipa više nego ostale sinove svoje, jer mu se rodio pod starost, pa on mu načini šarenu haljinu.
4 Braća njegova primijetiše da ga otac voli više nego sve njih, pa ga zamrziše. I ne mogahu s njim prijateljski razgovarati.
5 Josip usni san i ispripovjedi ga braći svojoj, koja ga još više zamrziše.
6 On im reče: “Čujte san koji sam usnuo!
7 Vezasmo mi snoplje u polju, moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi stadoše uokolo njega i pokloniše mu se.”
8 Braća mu rekoše: “Hoćeš li ti to biti kralj nad nama? Hoćeš li nam zapovijedati?” I oni počeše još više mrziti Josipa zbog njegovih snova i riječi.
9 On usni i drugi san i ispripovjedi ga braći svojoj. Reče: “Usnuh i drugi san! Sunce, mjesec i jedanaest zvijezda poklonilo se preda mnom.”
10 On ispripovjedi taj san ocu svome i braći svojoj. Otac ga prekori i reče mu: “Što znači taj san koji si usnio? Hoćemo li se ja i mati tvoja te braća tvoja pred tobom do zemlje klanjati?”
11 Braća su mu zavidjela; ali otac njegov zapamti sve to.
12 Braća Josipova bijahu otišla da pasu stoku oca svoga u Šekem.
13 Izrael reče Josipu: “Ne pasu li braća tvoja stoku u Šekemu? Dođi, želim te poslati k njima.” A on odgovori: “Evo me!”
14 Izrael mu reče: “Idi, molim te, i vidi jesu li ti braća u dobrome zdravlju i u kojem je stanju stoka, pa dođi da mi javiš.” Tako ga otpravi iz doline hebronske, i Josip pođe u Šekem.
15 Jedan čovjek naiđe na njega, pa videći ga kako luta po polju, zapita ga: “Šta tražiš?”
16 Josip odgovori: “Tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gdje pasu stada svoja.”
17 A čovjek reče: “Otišli su odavde, jer sam ih čuo gdje rekoše: ‘Hajdemo u Dotan.’” Josip ode braći svojoj i nađe ih u Dotanu.
18 Oni ga spaziše izdaleka; i dok im još ne bijaše došao blizu, dogovoriše se da ga ubiju.
19 Rekoše jedan drugome: “Evo ide onaj koji snove sniva.
20 Hajde da ga ubijemo i bacimo u koji od ovih bunara, pa ćemo kazati: ‘Zvijer ga je pojela.’ Da vidimo što će biti od njegovih snova!”
21 No Ruben to ču i on ga izbavi iz ruku njihovih. Reče: Nemojmo ga ubiti.”
22 Ruben im reče: “Nemojte prolijevati krv; bacite ga u ovaj bunar u pustinji i ne stavljajte ruke na njega.” On ga je namjeravao izbaviti iz ruku njihovih i vratiti ocu.
23 Kad Josip dođe k braći svojoj, oni svukoše s njega haljinu, haljinu šarenu koju je imao na sebi,
24 uhvatiše ga i baciše u bunar. Taj bunar bijaše prazan; u njemu nije bilo vode.
25 Poslije toga sjedoše da jedu. Podigavši oči, ugledaše povorku Jišmaelaca koji su išli iz Galada s devama natovarenim mirisnim korijenjem, tamjanom i balzamnom smolom što nošahu u Egipat.
26 Tada Juda reče braći svojoj: “Koja nam je korist da ubijemo brata svoga i krv njegovu zatrpamo?
27 Hajde da ga prodamo ovim Jišmaelcima; ne stavljajmo ruke svoje na njega, jer je brat naš, naše meso.” I braća ga poslušaše.
28 Kad midjanski trgovci bijahu pored njih, oni izvukoše Josipa iz bunara i prodadoše ga Jišmaelcima za dvadeset srebrnih šekela, a ovi ga odvedoše u Egipat.
29 Ruben se vrati k bunaru; a kad tamo, Josipa ne bijaše više u bunaru. On razdera svoje haljine,
30 vrati se k braći svojoj i reče: “Nema više djeteta! Kamo li ću sad?”
31 Tada oni uzeše Josipovu haljinu, pa zaklavši jare zamočiše haljinu u krv.
32 Poslaše šarenu haljinu ocu svome i poručiše mu: “Nađosmo ovu haljinu, vidi je li to haljina sina tvoga ili nije.”
33 Jakov je prepozna i reče: “To je haljina sina moga! Ljuta zvijer ga je pojela! Josip je raskomadan!”
34 Pa on razdera haljine svoje, veza kostrijet oko sebe i tugova dugo za sinom svojim.
35 Svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove dođoše da ga tješe, ali on ne primaše utjehe, nego govoraše: “S tugom ću u grob leći za sinom svojim!” On plakaše za sinom svojim.
36 A Midjanci prodadoše Josipa u Egipat Potifaru, oficiru faraonovu, zapovjedniku straže.
LB) Postanak glava 38
1 U to vrijeme Juda se udalji od braće svoje i uputi se jednom čovjeku Adulamcu koji se zvao Hira.
2 Ondje Juda vidje kćer nekoga Kanaanca koji se zvao Šua; on je uze za ženu i sasta se s njom.
3 Ona zače i rodi sina kome dade ime Er.
4 Opet zatrudnje i rodi sina, kome nadjenu ime Onan.
5 Ona opet rodi sina i dade mu ime Šela. Kad je rodila tog sina, Juda bijaše u Kezibu.
6 Juda oženi prvorođenca svoga Era djevojkom koja se zvala Tamara.
7 Er, prvorođenac Judin, bijaše nevaljao pred očima Gospodnjim, pa Gospod učini da on umre.
8 Tada Juda reče Onanu: “Idi k ženi brata svoga, uzmi je na ime brata svoga i podigni mu porod.”
9 Onan, znajući da to potomstvo neće biti njegovo, kad se sastajaše sa ženom brata svoga, prosipaše sjeme na zemlju da ne da poroda bratu svome.
10 Ali Gospoda to uvrijedi i učini da i on umre.
11 Tada Juda reče Tamari, snasi svojoj: “Ostani kao udovica u kući oca svoga dok ne odraste sin moj Šela.” On tako govoraše iz straha da i Šela ne umre kao i njegova braća. Tamara ode i osta u kući oca svoga.
12 Dani prolažahu, a Šuina kći, a žena Judina, umre. Kad se Juda utješi, pođe u Timnu k ljudima koji strizijahu njegove ovce; došao je sam s Hirom, Adulamcem, prijateljem svojim.
13 Javiše to Tamari i rekoše joj: “Eto svekar tvoj ide u Timnu da striže svoje ovce.”
14 Tad ona skide sa sebe udovičko ruho, pokri se i obavi koprenom, pa sjede pred ulaz u Enajim, na putu u Timnu; jer ona vidje da je Šela već odrastao, a nju još ne udaše za njega.
15 Juda je vidje i pomisli da je bludnica, jer bijaše pokrila lice.
16 On joj priđe i reče joj: “Pusti da dođem k tebi.” Jer on nije znao da je to njegova snaha. A ona mu reče: “Što ćeš mi dati da dođeš k meni?”
17 On joj odgovori: “Poslat ću ti jare iz svoga stada.” Ona reče: “Ali daj mi zalog dok ga ne pošalješ.”
18 On odgovori: “Koji zalog da ti dam?” Ona reče: “Pečat svoj, pojas i štap koji ti je u ruci.” On joj to dade i pođe s njom, i ona zatrudnje od njega.
19 Ona usta i otiđe; skide koprenu i stavi opet na sebe svoje udovičko ruho.
20 Juda posla jare po prijatelju svome Adulamcu da bi vratio zalog iz ženinih ruku. Ali je on ne pronađe.
21 On upita ljude iz onoga mjesta: “Gdje je ona bludnica koja je stajala na putu u Enajim?” Oni mu odgovoriše: “Nema ovdje bludnica.”
22 On se vrati k Judi i reče: “Nisam je našao, a mještani mi rekoše: ‘Nije ovdje bilo bludnice.’”
23 Juda reče: “Neka ona zadrži ono što ima! Da se ne sramotimo. Eto, ja sam slao jare, a ti je nisi našao.”
24 Oko tri mjeseca kasnije javiše Judi: “Tamara, snaha tvoja, razbludi se i zače u bludu svome.” A Juda reče: “Izvedite je neka se spali.”
25 Kad je vođahu, poruči ona svekru svome: “Začela sam s čovjekom čije je ovo; prepoznaj, molim te, čiji je ovaj pečat, ovaj pojas i ovaj štap.”
26 Juda ih prepozna i reče: “Manje je kriva nego ja; jer je ne dadoh Šeli, sinu svome.” I više se ne sasta s njom.
27 Kad dođe vrijeme da rodi, gle, u utrobi njenoj nađoše se blizanci.
28 Kad se porađaše, jedno dijete pruži ruku, a babica uze i veza mu crven konac oko ruke govoreći: “Ovaj je prvi.”
29 Ali ono uvuče ruku, a iziđe brat njegov. Tada babica reče: “Kako prodre!” I nadjenuše mu ime Perez.
30 Zatim iziđe njegov brat, koji je imao crveni konac oko ruke; dadoše mu ime Zerah.
LB) Postanak glava 39
1 Josipa odvedoše u Egipat; Potifar, oficir faraonov, zapovjednik straže, Egipćanin, kupi ga od Jišmaelaca koji ga odvedoše onamo.
2 Gospod bi s njim i sreća ga prati. On stanovaše u domu gospodara svoga, Egipćanina.
3 Gospodar njegov vidje da je Gospod s njim i da je Gospod činio da mu svaki posao ide od ruke.
4 Josip nađe milost u očima svoga gospodara, koji ga uze u svoju službu, postavi ga nad cijelim domom svojim i povjeri mu cijelo svoje imanje.
5 Čim ga Potifar postavi nad domom svojim i nad svim imanjem svojim, Gospod blagoslovi Egipćaninov dom zbog Josipa; i blagoslov Gospodnji bi na svemu što on imaše u kući i u polju.
6 I on povjeri Josipovim rukama sve što imaše i ni o čemu se sam ne staraše, osim što hranu svoju sam uzimaše. A Josip bijaše i lijepa stasa i lijepa lica.
7 Nakon nekog vremena dogodi se da žena gospodara njegova baci oko na Josipa i reče: “Lezi sa mnom!”
8 On to ne htjede i reče ženi gospodara svoga: “Gle, gospodar moj ne brine se ni za što u kući; povjerio mi je sve što je njegovo.
9 Ni on nije veći od mene u ovom domu, ništa mi ne brani, osim tebe, jer si mu ti žena. Kako bih ja tako grdno zlo počinio i Bogu zgriješio?”
10 I mada mu je svaki dan govorila, Josip ne htjede leći s njom niti joj je prilazio.
11 Jednoga dana kad je ušao u kuću da svrši svoje poslove, a u kući ne bijaše nikoga od ukućana,
12 ona ga uhvati za haljinu govoreći: “Lezi sa mnom!” Ali on joj ostavi haljinu u rukama i pobježe van.
13 Kad ona vidje da joj je ostavio u rukama haljinu svoju i pobjegao,
14 viknu čeljad svoju i reče im: “Vidite, doveo nam je Hebrejca da nam se ruga. Taj je čovjek došao k meni da legne sa mnom, ali sam ja udarila u viku.
15 A on kad ču da sam ja nadala viku, ostavi haljinu svoju kod mene i pobježe van.”
16 I ona ostavi haljinu Josipovu kod sebe dok mu se gospodar ne vrati.
17 Tad mu ona ovako progovori: “Sluga hebrejski koga si nam doveo dođe k meni da me osramoti.
18 Ja nadah viku, a on ostavi haljinu svoju kod mene i pobježe.”
19 Pošto ču riječi žene svoje koja mu reče: “To mi je učinio sluga tvoj!”, Josipov se gospodar jako razgnjevi.
20 On uhvati Josipa i baci ga u tamnicu u kojoj bijahu zatvoreni sužnji kraljevi; i Josip osta u tamnici.
21 Gospod bi s Josipom i raširi milost svoju nad njim te učini da Josip omili tamničaru.
22 Tamničar povjeri Josipu sve sužnje u tamnici, i on se brinuo o svemu što se ondje trebalo raditi.
23 Tamničar ne nadgledaše ništa od onoga što bijaše u Josipovoj ruci, a što god on poduzimaše, Gospod je učinio da uspijeva.
LB) Postanak glava 40
1 Poslije toga dogodi se da peharnik i pekar kralja egipatskoga uvrijediše gospodara svoga, kralja egipatskoga.
2 Faraon se naljuti na ta dva dvorjanina, na glavnog peharnika i na glavnog pekara.
3 I on ih smjesti u kuću zapovjednika straže, u tamnicu u kojoj je bio zatvoren Josip.
4 Zapovjednik straže ih stavi pod nadzor Josipa, koji bijaše tu na službi; i oni ostadoše dosta dugo u tamnici.
5 Peharnik i pekar kralja egipatskoga, koji bijahu zatvoreni u tamnici, usnuli su jedne noći svaki svoj san koji se mogao sam za sebe tumačiti.
6 Došavši ujutro Josip k njima, pogleda ih, a oni bili neveseli.
7 Tad on upita dvorjane faraonove, koji bijahu s njim u tamnici njegovog gospodara: “Što ste danas lica nevesela?”
8 Oni mu odgovoriše: “Usnuli smo san, a nema nikoga da nam ga protumači.” Josip im reče: “Nije li Bog onaj koji ih tumači? Kažite mi, dakle, svoje snove.”
9 Glavni peharnik ispripovijeda svoj san Josipu i reče mu: “U mome snu pojavila se loza preda mnom.
10 Na toj lozi bile tri mladice, i kad ona propupa i procvate, grozdovi njezini imali grožđe već zrelo.
11 Kupa faraonova bijaše u mojoj ruci. Ja pobrah to zrelo grožđe, iscijedih ga u kupu faraonovu i dadoh kupu faraonu u ruku.”
12 Josip mu reče: “Evo ti tumačenja: tri su mladice tri dana.
13 Još tri dana i faraon će te pomilovati i vratiti te na tvoj položaj. Opet ćeš dodavati kupu faraonovu u ruku njegovu, kao i prije kad si mu bio peharnik.
14 Ali se ti spomeni mene kad budeš u dobru, i pokaži, molim te, samilosti prema meni; govori za me faraonu i učini da iziđem iz ove tamnice.
15 Jer sam odveden iz zemlje hebrejske, a ni ovdje nisam ništa skrivio da me bace u tamnicu.”
16 Glavni pekar videći kako je Josip lijepo tumačio san, reče: “U mome snu bijahu tri kotarice bijelog hljeba na mojoj glavi.
17 U najvišoj kotarici bilo svakojakih kolača za faraona ispečenih u peći, a ptice ih jele iz kotarice na mojoj glavi.”
18 Josip mu odgovori i reče: “Evo ti tumačenja: tri su kotarice tri dana.
19 Još tri dana i faraon će izdići tvoju glavu i dat će te objesiti o drvo, a ptice će jesti tvoje meso.”
20 Trećeg dana, na dan faraonova rođenja, priredi faraon gozbu svim slugama svojim; on uzdigne glavu glavnoga peharnika i glavnoga pekara među slugama svojim;
21 i povrati glavnog peharnika na položaj peharnika da dodaje kupu faraonu u ruku;
22 ali dade objesiti glavnoga pekara, kao po tumačenju koje je dao Josip.
23 Glavni peharnik ne spomenu se Josipa, nego ga zaboravi.
LB) Postanak glava 41
1 Dvije godine poslije toga faraon usnu san. On bijaše kod jedne rijeke.
2 I gle, iz rijeke iziđe sedam krava lijepih i debelih, koje su pasle po livadi.
3 Za njima iziđe sedam drugih krava ružnih i mršavih i stadoše kraj njih na obali.
4 i mršave krave pojedoše onih sedam lijepih i debelih. I faraon se probudi.
5 On opet zaspa i sanjaše drugi san. Sedam klasova jedrih i lijepih izbi iz jednog stabla,
6 a iza njih isklija sedam klasova malih, izgorjelih od istočnoga vjetra.
7 Mali klasovi pojedoše onih sedam velikih i jedrih. I faraon se probudi. To je bio njegov san.
8 Ujutro je faraon bio zabrinut, pa pozva sve egipatske gatare i sve mudrace. On im ispripovjedi svoje snove. Ali ih nitko nije mogao faraonu protumačiti.
9 Tada glavni peharnik progovori i reče faraonu: “Danas želim spomenuti jednu svoju pogrešku.
10 Faraon se bio naljutio na sluge svoje i dade me zatvoriti u tamnicu u kući zapovjednika straže, mene i glavnog pekara.
11 Jedne noći sanjasmo ja i on svaki svoj san, i svaki od nas primio je tumačenje svoga sna.
12 Ondje je s nama bio jedan momak Hebrejin, sluga zapovjednika straže. Mi mu ispripovjedismo snove, a on ih nama protumači.
13 I sve se zbi kako nam on kaza: mene povrati faraon na moj položaj, a glavnoga pekara dade objesiti.”
14 Faraon dade pozvati Josipa. Izvedoše ga brže iz tamnice i on se odmah obrija i preodjene, te iziđe pred faraona.
15 Faraon reče Josipu: “Usnuo sam san i nitko mi ga ne može protumačiti, a za tebe čujem da znaš tumačiti snove.”
16 Josip odgovori faraonu: “Neću to učiniti ja, nego će Bog odgovoriti faraonu.”
17 Faraon tada reče Josipu: “Sanjah da stojim kraj rijeke na obali,
18 a iz rijeke iziđe sedam krava lijepih i debelih, koje su pasle po livadi.
19 Za njima iziđe sedam drugih krava, mršavih, ružnih, gotovo bez mesa; tako ružnih kao što ih nikad u zemlji egipatskoj nisam vidio.
20 Mršave i ružne krave pojedoše onih sedam debelih.
21 One ih progutaše, a i ne poznaše im se da su im u trbuhu jer bijahu isto tako bijedne kao i prije. Ja se probudih.
22 Zatim vidjeh, opet u snu, sedam jedrih i lijepih klasova izraslih iz jednog stabla,
23 a iza njih isklija iz istog stabla sedam klasova šturih i tankih, izgorjelih od istočnoga vjetra.
24 Tanki klasovi požderaše onih sedam lijepih. Ja to kazah gatarima, ali ni jedan ne zna to protumačiti.”
25 Josip reče faraonu: “Ono što je faraon sanjao jedno je. Bog dade na znanje faraonu što će učiniti.
26 Sedam lijepih krava jest sedam godina, a sedam lijepih klasova također sedam godina: isti je to san.
27 Sedam krava mršavih i ružnih koje iziđoše iza prvih i sedam klasova šturih, izgorjelih od istočnoga vjetra, bit će sedam gladnih godina.
28 Onako kao što sad faraonu kazah, Bog je dao na znanje faraonu ono što će učiniti.
29 Eto, bit će sedam godina vrlo rodnih u cijeloj zemlji egipatskoj.
30 Za njima će doći sedam gladnih godina; i zaboravit će se na sve ono obilje u zemlji egipatskoj, a glad će satrti zemlju.
31 Ta glad koja će doći bit će tolika da se neće poznati rodnost zemlje.
32 A što je faraon i po drugi put to sanjao, znači da je Bog to odlučio i da će to uskoro učiniti.
33 A sad neka faraon izabere čovjeka pametna i mudra i neka ga postavi nad zemljom egipatskom.
34 Neka gleda faraon da postavi povjerenike po zemlji, da bi se pokupila petina ljetina egipatskih za sedam rodnih godina.
35 Neka oni skupljaju sav rod od sedam rodnih godina koje će nastupiti i neka pod zapovješću faraona pokupe žita, neka to spreme po gradovima i čuvaju.
36 Ta hrana neka se čuva u zemlji za sedam gladnih godina koje će pasti na zemlju egipatsku, da ne propadne zemlja od gladi.”
37 Ove se riječi svidješe faraonu i svim njegovim slugama.
38 I faraon reče slugama svojim: “Možemo li naći čovjeka kakav je ovaj koji u sebi ima duh Božji?”
39 Pa reče Josipu: “Budući da je tebi Bog dao da sve to znaš, nema nikoga koji bi bio tako pametan i mudar kao što si ti.
40 Ja tebe postavljam nad domom svojim, i sav će narod imati da sluša zapovijedi tvoje. Samo ću ja biti prijestoljem iznad tebe.”
41 Faraon reče Josipu: “Evo, dajem ti da zapovijedaš cijelom zemljom egipatskom.”
42 Faraon skide prsten s ruke i stavi ga Josipu na ruku, obuče ga u haljine od tankoga platna i stavi mu zlatni lanac oko vrata.
43 Naredi mu da se popne u kola odmah iza njegovih, a pred njim vikaše svijet: “Na koljena!” Tako mu faraon preda vlast nad svom zemljom egipatskom.
44 Još reče Josipu: “Ja sam faraon, ali bez tebe neće nitko pomaknuti ni ruke ni noge u cijeloj zemlji egipatskoj.”
45 Faraon nazva Josipa Safenat Paneah i dade mu za ženu Asenatu, kćer Poti-Fere, svećenika onskoga. Josip otiđe da pregleda zemlju egipatsku.
46 Kad iziđe pred faraona, kralja egipatskoga, Josipu bijaše trideset godina. Ode od faraona i obiđe svu zemlju egipatsku.
47 Za sedam rodnih godina rodi zemlja izobilno.
48 Josip pokupi sve plodove od tih sedam godina po cijeloj zemlji egipatskoj; on skupljaše hranu po gradovima i stavljaše u pojedine gradove plod s okolnih polja.
49 Josip nakupi žita kao pijeska morskog, toliko ga je bilo da ga je prestao mjeriti.
50 Prije gladnih godina rodiše se Josipu dva sina, koje mu rodi Asenata, kći Poti-Fere, svećenika onskoga.
51 Prvome dade Josip ime Manaše, jer, reče, Bog mi dade da zaboravim sve muke svoje i sav dom oca svoga.
52 Drugome dade ime Efrajim, jer, reče, Bog mi dade da budem plodan u zemlji nevolje svoje.
53 Prošlo je sedam rodnih godina u zemlji egipatskoj
54 i nasta sedam gladnih godina, kao što Josip bijaše kazao. U svim zemljama vladala je glad, a u cijeloj zemlji egipatskoj bilo je kruha.
55 A kad nasta glad i po svoj zemlji egipatskoj, poviče narod faraonu da bi dobio kruha. Faraon tada reče svim Egipćanima: “Idite k Josipu i činite kako vam on kaže.”
56 Glad je pritisla cijelu zemlju. Josip je otvorio sve žitnice i prodavao žito Egipćanima. Ali glad posta još veća u cijeloj zemlji,
57 a i iz drugih zemalja dolažahu ljudi u Egipat k Josipu da kupuju žito, jer je glad u svim zemljama bila velika.
LB) Postanak glava 42
1 Videći da u Egiptu ima žita, reče Jakov svojim sinovima: “Što gledate jedan u drugoga?”
2 I reče: “Eto čujem da u Egiptu ima žita; idite onamo i kupite nam da ostanemo živi i ne pomremo.”
3 I desetorica Josipove braće ode u Egipat da kupi žito.
4 Jakov ne pusti s njima Benjamina, bojeći se da ga ne bi snašlo kakvo zlo.
5 I sinovi Izraelovi dođoše da kupe žito s ostalima koji dolažahu, jer u zemlji kanaanskoj vladaše glad.
6 Josip upravljaše zemljom i prodavaše žito svemu narodu u zemlji. Braća Josipova dođoše i pokloniše se pred njim licem do zemlje.
7 Josip vidje braću svoju i prepozna ih; ali se učini da ih ne poznaje, progovori im oštro i reče im: “Odakle dolazite?” Oni odgovoriše: “Iz zemlje kanaanske da kupimo hrane.”
8 Josip prepozna braću svoju, ali oni njega ne prepoznaše.
9 Josip se sjetio snova koje je sanjao o njima i reče im: “Vi ste uhode; došli ste da izvidite slaba mjesta ove zemlje.”
10 Oni mu odgovoriše: “Ne, gospodaru; sluge tvoje dođoše da kupe žita.
11 Svi smo mi sinovi jednoga čovjeka, pošteni ljudi, nisu sluge tvoje uhode.”
12 On im reče: “To nije istina, došli ste izviđati slabe točke ove zemlje.”
13 Oni odgovoriše: “Nas, slugu tvojih, bilo je dvanaest braće, sinova jednoga čovjeka u zemlji kanaanskoj; najmlađi je danas kod oca našega, a jednoga više nema.”
14 Josip im reče: “Kazah vam da ste uhode,
15 ali evo kako ću vas iskušati. Tako mi faraona, nećete izići odavde dok ne dođe amo vaš najmlađi brat.
16 Pošaljite jednoga između sebe da dovede vašega brata, a vi ćete ostati ovdje zarobljeni. Iskušat će se vaše riječi, pa ću znati govorite li istinu; inače, tako mi faraona, vi ste uhode.”
17 I zadrža ih tri dana u tamnici.
18 Treći dan reče im Josip: “Učinite ovo i živjet ćete. Ja se bojim Boga!
19 Ako ste pošteni ljudi, jedan od braće neka ostane u tamnici, a vi ostali idite i odnesite žita za hranu svojim obiteljima,
20 pa mi dovedite najmlađeg brata da se provjere riječi vaše i da ne izginete.” I oni učiniše tako.
21 Rekoše tad jedan drugome: “Zaista se ogriješismo o brata svoga, jer vidjesmo muku duše njegove kad nas je molio, a mi ga ne slušasmo! Zato dođe ova muka na nas.”
22 Ruben progovori i reče im: “Nisam li ja vama govorio: ‘Nemojte se ogriješiti o dijete?’, ali vi me ne poslušaste. Zato se, evo, traži krv njegova.”
23 Oni nisu znali da ih Josip razumije, jer je s njima govorio preko tumača.
24 Josip se udalji od njih i zaplaka se. Zatim se opet vratio k njima i razgovarao, pa uze između njih Šimuna i dade ga vezati pred njihovim očima.”
25 Josip zapovjedi da im napune vreće žitom, da novac što je koji dao stave svakome u njegovu vreću i da im dadu hranu za put. I tako bi učinjeno.
26 Oni natovariše žito na svoje magarce i krenuše.
27 Jedan od njih otvori svoju vreću da nahrani svog magarca u mjestu u koje bijahu svratili da prenoće, i vidje novac u vreći.
28 Reče braći svojoj: “Vrati mi se moj novac, evo ga u mojoj vreći!” Tad zadrhta srce u njima i uplašeni rekoše jedan drugome: “Što nam to Bog učini?”
29 Vratiše se k Jakovu, ocu svome, u zemlju kanaansku i kazaše mu sve što im se dogodilo. Rekoše mu:
30 “Oštro govori s nama čovjek koji upravlja onom zemljom. On nas drži za uhode.
31 Mi mu rekosmo: ‘Pošteni smo ljudi, nismo mi uhode.
32 Nas je dvanaest braće, sinova oca našega; jednog nema više, a najmlađi je kod oca našega u zemlji kanaanskoj.’
33 A čovjek koji zapovijeda u onoj zemlji reče nam: ‘Evo kako ću znati jeste li pošteni ljudi. Ostavite kod mene jednoga od braće, a vi uzmite što vam treba za hranu vaših obitelji i idite,
34 ali mi dovedite svog najmlađeg brata. Tako ću se uvjeriti da niste uhode nego pošteni ljudi. Ja ću vam tada vratiti brata i moći ćete slobodno hodati po ovoj zemlji.’”
35 Kad oni izručiše svoje vreće, a ono svakome u vreći bijahu u zavežljaju njegovi novci. Vidješe i oni i njihov otac zavežljaje novaca svojih i uplašiše se.
36 Reče im Jakov, otac njihov: “Djecu mi potrste! Josipa više nema, Šimuna nema, a vi mi hoćete uzeti još i Benjamina! Sve se na me stušilo!”
37 Ruben reče ocu svome: “Ubij moja dva sina ako ti ga ne dovedem natrag. Daj ga u moje ruke, i ja ću ti ga opet dovesti.”
38 Jakov reče: “Neće sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam; ako bi ga snašlo kakvo zlo na putu, svalili biste s tugom sijedu kosu moju u grob.”
LB) Postanak glava 43
1 Glad bijaše pritisnula zemlju.
2 Kad pojedoše žito koje bijahu donijeli iz Egipta, reče im otac: “Idite opet i kupite nam malo hrane.”
3 Juda mu odgovori: “Tvrdo nam se zarekao onaj čovjek govoreći: ‘Ako ne bude brat vaš s vama, nećete vidjeti moje lice.’
4 Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo i kupit ćemo ti hrane, ali ako ga nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je onaj čovjek kazao:
5 ‘Ako ne bude brat vaš s vama, nećete vidjeti moje lice.’”
6 Tada Izrael reče: “Što mi to zlo učiniste i kazaste čovjeku da imate još jednoga brata?”
7 Oni mu odgovoriše: “Čovjek se raspitivao za nas i za rod naš govoreći: ‘Je li vam još živ otac? Imate li još braće?’ - a mi mu odgovorismo kako nas je pitao. Jesmo li mogli znati da će kazati: ‘Dovedite mi brata svoga?’”
8 Juda reče Izraelu, ocu svome: Pusti dijete sa mnom, pa da se dignemo i idemo, da ostanemo na životu i ne pomremo i mi i ti i naša djeca.
9 Ja odgovaram za njega, iz moje ga ruke išti. Ako ti ga natrag ne dovedem i preda te ne stavim, neka sam ti dovijeka kriv.
10 Da nismo toliko oklijevali, dosad bismo se dva puta vratili.”
11 Izrael, otac njihov, reče im: “Kad je tako, učinite ovo: uzmite što je najljepše u ovoj zemlji u svoje vreće i ponesite onom čovjeku dar: malo tamjana i malo meda, mirisava korijena i mirisne smole, lješnjaka i badema.
12 Ponesite dvostruko novaca i vratite novce što bijahu odozgor u vašim vrećama. Možda je bila pogreška.
13 Uzmite brata svoga, pa ustanite i idite opet k onom čovjeku.
14 Bog svemogući neka vam dade da nađete milost u onoga čovjeka, da vam pusti vašega drugog brata i Benjamina! A ja ako ostanem bez djece, neka ostanem bez njih!”
15 Tada oni uzeše darove, uzeše dvostruko novaca i Benjamina, pa krenuše u Egipat i iziđoše pred Josipa.
16 Čim Josip vidje s njima Benjamina, reče svojem upravitelju: “Odvedi ove ljude u kuću, zakolji i zgotovi im mesa, jer će ti ljudi u podne sa mnom jesti.”
17 Čovjek učini kao što Josip reče i uvede ljude u Josipovu kuću.
18 Oni se pobojaše kad ih čovjek vođaše u kuću Josipovu pa rekoše: “Zbog novaca koji bijahu stavljeni u vreće naše vodi nas dok ne smisli kako će nas okriviti, zarobiti i uzeti naše magarce.”
19 I oni se približiše upravitelju Josipove kuće i progovoriše mu na kućnim vratima:
20 “Čuj, gospodaru; došli smo, bili i prije i kupili hrane;
21 pa kad dođosmo u mjesto gdje smo trebali prenoćiti otvorismo vreće, a to novci svakoga od nas bijahu odozgo u vreći, novci naši na mjeru, i evo mi smo ih natrag donijeli.
22 A druge smo novce donijeli da kupimo hrane. Ne znamo tko nam je stavio novce naše u vreće.”
23 Reče im upravitelj: “Neka je mir s vama! Ničega se ne bojte. Bog vaš, Bog oca vašega stavio je blago u vreće vaše. Novce sam vaše ja primio.” I izvede im Šimuna.
24 Čovjek ih uvede u Josipovu kuću i donese im vode, te oni opraše noge, a i magarcima njihovim položi.
25 Oni pripraviše dar svoj čekajući dok ne dođe Josip u podne, jer im bi rečeno da će kod njega objedovati.
26 Kad Josip dođe kući, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe i pokloniše mu se do zemlje.
27 On ih upita kako su i reče: “Je li u dobrome zdravlju vaš stari otac o kojem ste mi govorili? Je li još živ?”
28 Oni odgovoriše: “U dobrome je zdravlju sluga tvoj, otac naš: još je živ.” I pokloniše mu se.
29 Josip podiže oči i vidje Benjamina, brata svoga, sina matere svoje, pa reče: “Je li vam to najmlađi brat o kojem ste mi govorili?” I reče: “Bog da ti bude milostiv, sinko!”
30 Srce mu uzdrhta pred bratom i suze mu navriješe na oči, te brže uđe u jednu sobu i ondje zaplaka.
31 Poslije se umi i susprežući svoje uzbuđenje reče: “Poslužite objed!”
32 Poslužiše Josipu napose, a braći njegovoj napose. Egipćanima koji objedovahu kod njega također napose, jer Egipćani nisu mogli jesti s Hebrejima, jer je to u njihovim očima bilo nečisto.
33 Braća Josipova sjedoše pred njim: prvorođeni po svome prvorodstvu, a najmlađi po mladosti svojoj i gledahu u čudu jedni u druge.
34 Josip naredi da im se posluže jela koja su bila pred njim, a Benjamin dobi pet puta više od ostalih. I oni piše i veseliše se s njim.
LB) Postanak glava 44
1 Josip ovako zapovjedi upravitelju svoje kuće: “Napuni ovim ljudima vreće žitom koliko mogu ponijeti i svakome u vreću stavi odozgor njegove novce;
2 a moju kupu, kupu srebrnu, stavit ćeš najmlađemu u vreću zajedno s novcima za njegovo žito.” Upravitelj učini kako mu Josip naredi.
3 Sutradan čim svanu otpustiše te ljude s magarcima njihovim.
4 Kad bijahu izišli iz grada, ali ne predaleko, reče Josip svome upravitelju: “Ustani, idi za onim ljudima, a kad ih stigneš, reci im: ‘Zašto vraćate zlo za dobro?
5 Nije li kod vas kupa iz koje pije moj gospodar i kojom se on služi da misli pogađa? Zlo ste radili što ste to učinili.’”
6 Upravitelj ih stiže i reče im tako.
7 Oni mu odgovoriše: “Zašto govoriš, gospodaru, takve riječi? Sačuvaj Bože da sluge tvoje tako što učine.
8 Eto smo ti donijeli natrag iz zemlje kanaanske novce koje nađosmo odozgor u vrećama, pa kako bismo odnijeli iz kuće gospodara tvoga srebro ili zlato?
9 U koga se između sluga tvojih nađe kupa, onaj neka pogine, a svi mi ostali budimo robovi tvojega gospodara!”
10 On reče: “Neka bude po riječima vašim! Onaj u koga se nađe kupa bit će moj rob, a vi ostali nećete biti krivi.”
11 Odmah svi poskidaše vreće svoje i svatko odriješi svoju vreću.
12 Upravitelj ih pretraži počev od najstarijega pa do najmlađega, i kupa se nađe u vreći Benjaminovoj.
13 Tada oni razderaše haljine svoje i natovarivši svaki svoje magare vratiše se u grad.
14 Juda i braća njegova dođoše Josipu dok on još bijaše kod kuće i padoše pred njim na zemlju.
15 Josip im reče: “Što to učiniste? Zar ne znate da čovjek kao što sam ja ima moć pogađačku?”
16 Juda mu odgovori: “Što da ti kažemo? Što da govorimo? Kako da se pravdamo? Bog je otkrio nevaljalost slugu tvojih. Evo smo svi mi tvoji robovi, i mi i ovaj u koga se našla kupa.”
17 Josip reče: “Bože sačuvaj da tako učinim! U koga se našla kupa, on će mi postati rob, a vi idite s mirom ocu svome.”
18 Tad se Juda približi k njemu i reče: “Čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svome i neka se gnjev tvoj ne raspali na slugu tvoga, jer si ti kao i sam faraon.
19 Gospodar je moj upitao sluge svoje, govoreći: ‘Imate li oca ili brata?’
20 A mi odgovorismo gospodaru svome: ‘Imamo stara oca i brata najmlađega, koji se njemu u starosti rodi; ovaj je brat imao brata od iste majke koji je umro; on osta sam i otac ga voli.’
21 Ti reče slugama svojim: ‘Dovedite mi ga da ga svojim očima vidim.’
22 Odgovorismo gospodaru svome: ‘Ne može dijete ostaviti oca svoga; ako ga ostavi, naš će otac umrijeti.’
23 A ti reče slugama svojim: ‘Ako ne dođe s vama brat vaš najmlađi, nećete vidjeti lice moje.’
24 Kad se vratismo k sluzi tvome, a ocu mome, kazasmo mu riječi moga gospodara.
25 Reče nama otac: ‘Idite opet, kupite nam malo hrane.’
26 Odgovorismo: ‘Ne možemo ići, osim ako bude s nama brat naš najmlađi, jer ne možemo vidjeti lice onog čovjeka ako naš najmlađi brat ne bude s nama.’
27 A sluga tvoj, otac moj, reče nam: ‘Vi znate da mi je žena rodila dva sina.
28 Jedan od njih otišao je od mene i bojim se da ga je zvijer rastrgala, jer ga dosad više ne vidjeh.
29 Ako i ovoga odvedete i zadesi ga kakvo zlo, svalit ćete mi sijedu glavu s tugom u grob.’
30 A sad da odem k sluzi tvome, ocu svome, a ovo dijete da ne bude s nama, kako je duša onoga vezana za dušu ovoga,
31 umrijet će kad vidi da nema djeteta, te će sluge tvoje svaliti sijedu glavu sluge tvoga, a oca svoga, s tugom u grob.
32 Jer je tvoj sluga zajamčio za dijete ocu svome rekav: ‘Ako ti ga ne dovedem natrag, neka sam kriv ocu svome dovijeka.’
33 Dopusti zato, molim te, da sluga tvoj ostane umjesto djeteta da ti bude rob, a dijete neka ide s braćom svojom.
34 Jer kako bih se vratio ocu svome bez djeteta? Ah, samo da ne gledam žalost oca svoga!”
LB) Postanak glava 45
1 Josip se ne mogaše više suzdržati pred svima koji stajahu oko njega. I on povika: “Iziđite svi!” Tako ne osta nitko kod Josipa kad se on očitovao braći svojoj.
2 A on podiže glas plačući. Čuše ga Egipćani, a ču ga i dom faraonov.
3 Reče Josip braći svojoj: “Ja sam Josip. Je li mi otac još na životu?” Ali mu braća ne mogoše odgovoriti jer se bijahu zbunili pred njim.
4 Josip reče braći svojoj: “Pristupite bliže k meni.” I oni pristupiše. A on reče: “Ja sam Josip, brat vaš, koga ste prodali u Egipat.
5 Nemojte sad žaliti niti se kajati što ste me prodali ovamo, jer Bog me posla ispred vas radi spasa života vašega.
6 Evo je već dvije godine glad u zemlji, a još pet godina neće biti ni oranja ni žetve.
7 Bog me posla pred vama da vas sačuva na zemlji i da vam spasi život izbavljenjem velikim.
8 Niste me vi otpravili ovamo, nego sam Bog koji me postavi ocem faraona i gospodarem svega doma njegova i namjesnikom nad svom zemljom egipatskom.
9 Vratite se brže k ocu mome i kažite mu: ‘Ovako govori sin tvoj Josip: Bog me postavi gospodarem nad svom zemljom egipatskom, dođi k meni, ne oklijevaj!
10 Sjedit ćeš u zemlji gošenskoj i bit ćeš kod mene ti i sinovi tvoji, i sinovi sinova tvojih, i ovce tvoje, i goveda tvoja, i sve tvoje.
11 Ja ću te hraniti ondje, jer će još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi ti i dom tvoj i sve tvoje.’
12 A eto vidite očima svojim, a i brat moj Benjamin svojim očima, da vam ja sam govorim.
13 Kažite ocu mome svu slavu moju u Egiptu i sve što ste vidjeli; pohitajte i dovedite mi ovamo oca moga.”
14 On pade oko vrata Benjaminu, bratu svome, i zaplaka. I Benjamin zaplaka o vratu njegovu.
15 On tada poljubi plačući i ostalu braću svoju. Zatim se braća njegova razgovoriše s njim.
16 U kući faraonovoj ču se da su došla braća Josipova. I to bi milo faraonu i slugama njegovim.
17 Faraon reče Josipu: “Kaži braći svojoj: ‘Ovako učinite: natovarite magarce svoje te idite natrag u zemlju kanaansku,
18 pa uzmite oca svoga i svu čeljad svoju i dođite k meni. Dat ću vam najbolje što ima u zemlji egipatskoj i jest ćete obilje od ove zemlje.’
19 A ti im zapovjedi: ‘Ovako učinite: uzmite sa sobom iz zemlje egipatske kola za djecu svoju i žene svoje i povezite oca svoga pa dođite ovamo.
20 Ne žalite za onim što ćete napustiti, jer što ima najbolje u zemlji egipatskoj - vaše je.’”
21 Sinovi Izraelovi učiniše tako. Josip im dade kola po zapovijedi faraonovoj i hranu za put.
2vakome dade po dvoje haljine, a Benjaminu dade trista srebrnih šekela i petore haljine.
23 A ocu svome posla deset magaraca natovarenih najljepšim stvarima što ima u Egiptu i deset magaraca natovarenih žitom, kruhom i hranom za put.
24 Tako otpravi braću svoju, koja pođoše. I reče im: “Ne svađajte se putem!”
25 Oni se vratiše iz Egipta i dođoše k ocu svome u zemlju kanaansku.
26 Rekoše mu: “Još je živ Josip. On zapovijeda svom zemljom egipatskom.” Ali Jakov osta tvrda srca, jer im nije vjerovao.
27 No kad mu kazaše sve riječi Josipove, i kad vidje kola koja posla Josip po oca, tada oživje duh Jakova, oca njegova.
28 Izrael reče: “Dosta je! Još je živ moj sin Josip! Ići ću i vidjet ću ga prije nego što umrem!”
LB) Postanak glava 46
1 Izrael pođe sa svim što imaše, pa došav u Beer-Šebu prinese žrtvu Bogu oca svoga Izaka.
2 Bog reče Izraelu noću u jednom viđenju: “Jakove! Jakove!” A Izrael odgovori: “Evo me!”
3 Bog mu reče: “Ja sam Bog, Bog oca tvoga; ne boj se otići u Egipat, jer ću ondje učiniti od tebe velik narod.
4 Ja ću sam ići s tobom u Egipat i ja ću te odande vratiti; a Josip će ti sklopiti oči.”
5 Jakov krenu iz Beer-Šebe i sinovi Izraelovi namjestiše Jakova, oca svoga, i djecu svoju i žene svoje na kola koja im posla faraon.
6 Uzeše stoku svoju i dobra što bijahu stekli u zemlji kanaanskoj. I Jakov pođe u Egipat sa svom svojom porodicom.
7 On odvede sa sobom u Egipat i sinove svoje i sinove sinova svojih, kćeri svoje i kćeri sinova svojih, sav rod svoj.
8 Ovo su imena djece Izraelove koja dođoše u Egipat: Jakov i njegovi sinovi. Jakovljev prvorođenac Ruben.
9 Sinovi Rubenovi: Henok, Falu, Hesron i Karmi.
10 Sinovi Šimunovi: Jemuel, Jamin, Ohad, Jakin, Sohar i Šaul, sin jedne Kanaanke.
11 Sinovi Levijevi: Geršon, Kehat i Merari.
1inovi Judini: Er, Onan, Šela, Peres i Zerah. Er i Onan umrli su u zemlji kanaanskoj. Sinovi Peresovi bijahu Hesron i Hamul,
13 Sinovi Jisakarovi: Tola, Fuva, Jašub i Šimron.
14 Sinovi Zabulunovi: Sered, Elon i Jahleel.
15 To su sinovi koje Lea rodi Jakovu u Padan Aramu i još Dinu, kćer. Ukupno sinova i kćeri njegovih bijaše trideset i tri.
16 Sinovi Gadovi: Sifjon, Hagi, Šuni, Esbon, Eri, Arodi i Areli.
17 Sinovi Ašerovi: Jimna, Jišva, Jišvi i Berija i sestra njihova Serah. A sinovi Berijini: Heber i Malkiel.
18 To su sinovi Zilpe, koju dade Laban kćeri svojoj Lei i ona ih rodi Jakovu. Svega šesnaest duša.
19 Sinovi Rahele, žene Jakovljeve: Josip i Benjamin.
20 Josipu se rodiše u Egiptu od Asenate, kćeri Poti-Fere, svećenika onskog: Manaše i Efrajim.
21 Sinovi Benjaminovi: Bela, Beker, Ašbel, Gera, Naaman, Ehi, Roš, Mupim, Hupim i Ard.
22 To su potomci Rahelini koji se rodiše Jakovu. Ukupno četrnaest duša.
23 Danov sin bijaše Hušim.
24 Sinovi Neftalijevi: Jahseel, Guni, Jeser i Šilem.
25 To su potomci Bilhe, koju dade Laban svojoj kćeri Raheli i ona ih rodi Jakovu. Ukupno sedam duša.
26 S Jakovom dođoše u Egipat šezdeset i šest duša izišlih iz bedara njegovih, osim žena sinova Jakovljevih.
27 I Josip je imao dva sina koja mu se rodiše u Egiptu. Dakle, u domu Jakovljevu bijaše sedamdeset duša koje dođoše u Egipat.
28 Jakov posla Judu naprijed k Josipu da mu javi da ide u Gošen.
29 Josip zapreže kola svoja da iziđe u susret Izraelu, ocu svome, u Gošen. I čim ga vidje, pade mu oko vrata i plaka dugo o vratu njegovu.
30 Izrael reče Josipu: “Sad već ne marim i da umrem kad sam vidio lice tvoje i kad si još živ.”
31 Josip reče braći svojoj i domu oca svoga: “Idem javiti faraonu i kazat ću mu: ‘Braća moja i dom oca moga dođoše mi iz zemlje kanaanske.
32 Ti su ljudi pastiri koji su se svagda bavili oko stoke. Dovedoše i ovce svoje i goveda svoja i sve što je njihovo.’
33 Kad vas faraon pozove i kaže vam: ‘Čime se bavite?’,
34 vi odgovorite: ‘Sluge su tvoje stadom se bavile od svoje mladosti pa do danas, i mi i naši stari.’ Tako ćete ostati u zemlji gošenskoj, jer su Egipćanima svi pastiri nečisti.”
LB) Postanak glava 47
1 Josip ode javiti faraonu vijest i reče mu: “Otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim što imaju dođoše iz zemlje kanaanske, i eno ih u zemlji gošenskoj.”
2 On uze sa sobom petero svoje braće i predstavi ih faraonu.
3 Faraon reče braći njegovoj: “Čim se bavite?” Oni odgovoriše: “Sluge su tvoje pastiri, mi kao i naši stari.”
4 Još rekoše faraonu: “Došli smo da živimo u ovoj zemlji, jer kod nas nema paše za stoku slugu tvojih; velika je glad pritisnula zemlju kanaansku. Dopusti da sluge tvoje žive u zemlji gošenskoj.”
5 Faraon reče Josipu: “Otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi.
6 Zemlja je egipatska pred tobom; naseli oca svoga i braću svoju na najboljeem mjestu u ovoj zemlji. Neka žive u zemlji gošenskoj; a ako među njima nađeš vrijednih ljudi, postavi ih nad mojim stadima.”
7 Josip pozva zatim oca svoga i predstavi ga faraonu. I Jakov blagoslovi faraona.
8 Faraon reče Jakovu: “Koliko ti je godina?”
9 Jakov odgovori: “Dani putovanja moga jesu sto trideset godina. Malo je dana života moga i bili su zli. Nisu dostigli godine života otaca mojih na njihovu putovanju.”
10 Jakov opet blagoslovi faraona i oprosti se od njega.
11 Josip naseli oca svoga i braću svoju i dodijeli im imanje u zemlji egipatskojna najboljem mjestu te zemlje, u kraju Ramsesovu, kao što bijaše naredio faraon.
12 Josip je opskrbio kruhom oca svoga i braću svoju te sav dom oca svoga prema broju djece.
13 Ali nesta kruha u cijeloj zemlji, jer glad bijaše vrlo velika. Zemlja egipatska i zemlja kanaanska očajavahu od gladi.
14 Josip pokupi sav novac koji se našao u zemlji egipatskoj i u zemlji kanaanskoj u zamjenu za žito koje kupovahu i unese taj novac u kući faraonovu.
15 A kad nesta novca u zemlji egipatskoj i u zemlji kanaanskoj, svi Egipćani dođoše k Josipu govoreći: “Daj nam hljeba! Zašto da pred tobom izdahnemo? Novaca više nema.”
16 Josip reče: “Dajte stoku svoju i dat ću vam kruha za stoku kad nema novaca.”
17 I oni dovedoše k Josipu svoja stada, a on im dade kruha za konje, ovce, goveda i magarce. Tako one godine prehrani kruhom za svu njihovu stoku.
18 Kad ta godina minu, dođoše oni k Josipu opet i druge godine govoreći: “Ne možemo sakriti od gospodara svoga da je novaca nestalo, a i stoka koju smo imali u našega je gospodara; a sad već ništa nema pred gospodarem našim osim naših tijela i njiva
19 Zašto da na tvoje oči umremo? Evo i nas i naših njiva. Kupi i nas i naše njive za kruh, da s njivama svojim postanemo faraonovi robovi. Daj nam žita da posijemo, da ostanemo živi i svi ne pomremo, da zemlja ne opusti.”
20 Josip pokupova faraonu sve njive u Egiptu, jer Egipćani prodadoše svaki svoju njivu, kad ih je glad natjerala na to. I zemlja posta vlasništvo faraonovo.
21 On preseli narod u gradove od jednog kraja Egipta do drugoga.
2amo ne kupi svećeničkih njiva, jer je postojao faraonov zakon za svećenike koji življahu od prihoda koji im priznavaše faraon. Zato oni ne prodadoše svojih njiva.
23 Josip reče narodu: “Evo, kupih danas vas i vaše njive za faraona; evo vam sjemena, pa zasijte njive.
24 O žetvi dat ćete peti dio faraonu, a četiri dijela neka vam budu za sjeme i za hranu, vama i onima koji su u kućama vašim te djeci vašoj.”
25 A oni rekoše: “Ti si nam život sačuvao, neka nađemo milost u očima gospodara svoga i bit ćemo robovi faraonovi.”
26 Josip postavi zakon koji i danas vrijedi, po kojem se faraonu daje peti dio prihoda s egipatskih njiva; samo njive svećeničke ne pripadaju faraonu.
27 Izrael se nastanio u zemlji egipatskoj, u zemlji gošenskoj. Oni stekoše imanja i vrlo se namnožiše.
28 Jakov poživje sedamnaest godina u zemlji egipatskoj; ukupno je živio sto četrdeset i sedam godina.
29 Kad se Izraelu približi vrijeme da umre, dozva svoga sina Josipa i reče mu: “Ako sam našao milost u očima tvojim, stavi ruku pod moje stegno i obećaj mi da me nećeš sahraniti u Egiptu!
30 Kad legnem kod otaca svojih, a ti me odnesi iz Egipta i sahrani me u njihov grob.” Josip mu odgovori: “Učinit ću kako si kazao.”
31 Jakov mu reče: “Zakuni mi se.” I on mu se zakle. Izrael se pokloni preko uzglavlja svoga odra.
LB) Postanak glava 48
1 Poslije ovih događaja javiše Josipu: “Eno otac ti je bolestan.” On povede sa sobom svoja dva sina, Manašea i Efrajima.
2 Javiše to Jakovu i rekoše mu: “Evo sin tvoj Josip ide k tebi.” Izrael pribra snagu i sjede na postelju.
43 Jakov reče Josipu: “Bog svemogući pojavi se meni u Luzu, u zemlji kanaanskoj, i blagoslovi me.
4 I reče mi: ‘Učinit ću da napreduješ i da se namnožiš; od tebe će poteći mnoštvo naroda, i ovu ću zemlju dati porodu tvome nakon tebe da je drži dovijeka.’
5 Sad, dakle, dva sina tvoja koja ti se rodiše u zemlji egipatskoj prije no što k tebi dođoh u Egipat moji su: Efrajim i Manaše neka budu moji kao i Ruben i Šimun.
6 A djeca koju rodiš poslije njih neka budu tvoja i neka se po imenu braće svoje zovu u nasljeđu svome.
7 Jer kad se vraćah iz Padana, umre mi Rahela u zemlji kanaanskoj na putu nedaleko od Efrate, i ja je sahranih tu na putu u Efratu, a to je Betlehem.”
8 Izrael pogleda sinove Josipove i reče: “Tko su ovi?”
9 Josip reče ocu svome: “Moji sinovi koje mi Bog ovdje dade.” A on reče: “Daj da mi dođu bliže da ih blagoslovim.”
10 Izraelu bijahu otežale oči od starosti te ne mogaše dobro vidjeti. Josip mu ih privede blizu i on ih poljubi i zagrli.
11 Izrael reče Josipu: “Nisam se nadao da ću vidjeti lice tvoje, a gle, Bog mi dade da vidim i porod tvoj.”
12 Josip ih odmače od koljena oca svoga i pokloni se licem do zemlje.
13 Zatim ih Josip uze obojicu, Efrajima sebi s desne strane, a Izraelu s lijeve, a Manašea sebi s lijeve strane, a Izraelu s desne, i tako ih primače k njemu.
14 Izrael ispruži desnu ruku i stavi je na glavu Efrajimu, koji je bio mlađi, a lijevu na glavu Manašeu. Tako on navlaš namjesti ruke, jer je Manaše bio prvorođenac.
15 On blagoslovi Josipa i reče: “Bog, pred kojim su svagda hodili oci moji Abraham i Izak, Bog koji me vodio otkako sam postao do današnjega dana;
16 anđeo koji me izbavljao od svakoga zla, neka blagoslovi ovu djecu i neka se po mom imenu i po imenu otaca mojih Abrahama i Izaka prozovu i namnože na zemlji!”
17 Kad Josip vidje da je otac položio svoju desnu ruku Efrajimu na glavu, ne bi mu milo, te uhvati oca svoga za ruku da je s glave Efrajimove premjesti na glavu Manašeovu.
18 Reče svome ocu: “Ovo je prvorođenac, stavi desnicu na njegovu glavu.”
19 Ali otac njegov ne htjede, nego reče: “Znam, sine, znam; i od njega će postati narod, i on će biti velik; ali će mlađi brat njegov biti veći od njega i porod će njegov biti veliko mnoštvo naroda.”
20 On ih blagoslovi onoga dana i reče: “Tobom će Izrael blagoslivljati govoreći: ‘Bog da ti učini kao Efrajimu i Manašeu!’” I postavi Efrajima ispred Manašea.
21 Izrael reče Josipu: “Evo, ja ću uskoro umrijeti! Ali će Bog biti s vama i vratit će vas opet u zemlju vaših otaca.
22 Ja tebi dajem, preko dijela braće tvoje, dio koji uzeh iz ruku amorejskih mačem svojim i lukom.”
LB) Postanak glava 49
1 Jakov sazva sinove svoje i reče: “Skupite se da vam javim što će vam biti kasnije:
2 Okupite se, poslušajte, sinovi Jakovljevi! Poslušajte Izraela, oca svoga!
3 Rubene, ti si moj prvorođeni, krepost moja i prvina snage moje; visok si po dostojanstvu, odličan po snazi.
4 Bijesan k’o bujica, prvorodstvo neće biti tvoje, jer si legao na postelju oca svoga - i oskvrnuo je!...
5 Šimun i Levi braća su. Mačevi su njihovi oružje nasilja.
6 U tajne njihove da ne ulazi duša moja, s njihovim zborom da se slava moja ne pomiješa! Jer u gnjevu svom pobiše ljude i bikove u svom bijesu pokidaše.
7 Proklet gnjev da im je, jer okrutan bješe, i bijes njihov jer je žestok bio! Razdijelit ću ih po Jakovu, rasut ću ih po Izraelu.
8 Juda, tebe će hvaliti braća tvoja; ruka tvoja za vratom će biti neprijateljima tvojim, i pred tobom klanjat će se djeca oca tvoga.
9 Oj laviću, Juda! S plijena se ti vrati, sine, spusti se i lezi kao lav, kao lavica: tko će njega istjerati?
10 Skiptar se neće odvojiti od Jude, ni palica zapovijedi od nogu njegovih, dok ne dođe odmor i narodi mu se ne pokore.
11 On magarca svog za lozu veže, za najbolju lozu mlado magarice svoje; haljinu u vinu pere svoju, svoj ogrtač u krvi od grožđa;
12 Oči su mu crvene od vina, od mlijeka mu svi se zubi bijele.
13 Zabulun će živjeti kod mora, luka će on biti u kojoj će pristajati lađe, a lakat će njegov na Sidon se nasloniti.
14 Jisakar je magarac pun snage koji u stajama leži.
15 On vidi da je počivalište njegovo dobro i pitoma da je zemlja; pod teretom leđa on saginje i postaje sluga, rob rada postaje.
16 Dan će narodu svome suditi k’o i svakom plemenu Izraela.
17 Bio Dan na putu zmija i guja na stazi, koja konja za noge ujeda, te konjanik nauznak pada.
18 Gospode, ja se uzdam u tvoje spasenje!
19 Na Gada će vojske oružane napadati, al’ će ih i on napasti i potisnuti.
20 Sladak kruh će u Ašera biti i kraljevske će on dati slasti.
21 Neftali je košuta slobodna, on koji lijepe riječi zbori.
22 Josip jest mlado rodno drvo, mlado rodno drvo pokraj vode žive; ogranci mu se iznad zida šire.
23 Izazvaše njega strijelci, odapeše strijele, goniše ga,
24 ali luk je njegov čvrst ostao; očvrsnuše mišice i ruke njegove od ruku silnoga Boga Jakovljeva, - i on posta pastir i stijena Izraelu, -
25 od Boga oca tvoga - pomogo ti! od Svemoćnoga, - blagoslovio te! Došao na te blagoslov s visine neba, blagoslov iz dubine bezdana, blagoslov dojki i utrobe materine!
26 Blagoslovi oca tvoga blagoslove otaca mojih nadvisuju, do visina ih vječnih brda nadvisuju! Bili oni Josipu nad glavom, na čelu knezu braće svoje!
27 Benjamin je vuk grabežljiv. Lovinu on jutrom jede, a večerom plijen dijeli.”
28 Sve su to bila Izraelova plemena - dvanaest njih - i ovo im otac izgovori kad ih blagoslovi. Svakoga je blagoslovio njegovim blagoslovom.
29 Zatim im zapovjedi: “Kad se pridružim rodu svome, sahranite me kod otaca mojih u pećinu koja je na njivi Efrona Hetita,
30 u spilju koja je na njivi Makpeli prema Mamriji, u zemlji kanaanskoj, koju je kupio Abraham s njivom od Efrona Hetita da ima svoj grob.
31 Ondje sahraniše Abrahama i Saru, ženu njegovu; ondje sahraniše Izaka i Rebeku, ženu njegovu, a ondje sahranih i Leu.
32 Njiva i pećina na njoj kupljene su od sinova Hetovih.”
33 Kad Jakov izgovori zapovijedi sinovima svojim, ispruži noge na postelju i umre. I pridruži se rodu svome.
LB) Postanak glava 50
1 Josip pade ocu svome na lice, plakaše nad njim i poljubi ga.
2 On naredi liječnicima koji bijahu na službi kod njega da balzamiraju oca njegova, i liječnici balzamiraše Izraela.
3 U tome prođe četrdeset dana, jer toliko dana treba za balzamiranje. Za njim plakaše Egipćani sedamdeset dana.
4 Kad prođoše dani žalosti, reče Josip rodbini faraonovoj: “Ako sam našao milost u vašim očima, recite faraonu:
5 me moj zakleo govoreći: Evo, ja ću uskoro umrijeti! Sahrani me u grob stečen u zemlji kanaanskoj!’ Dopusti da idem da sahranim oca svoga, a poslije ću opet doći.”
6 Faraon mu odgovori: “Idi, sahrani oca svoga kako te zakleo.”
7 Josip ode da sahrani oca svoga. S njim pođoše sve sluge faraonove, starješine doma njegova i sve starješine zemlje egipatske,
8 sav dom Josipov i braća njegova te dom oca njegova; samo djecu, ovce i goveda ostaviše u zemlji gošenskoj.
9 S Josipom krenuše kola i konjanici, tako da je pratnja ispala vrlo velika.
10 Kad stigoše na gumno Atadovo, preko Jordana, plakaše ondje i tužiše mnogo, a Josip održa za ocem svojim žalost od sedam dana.
11 Mještani Kanaanci vidješe žalost na gumnu Atadovu i rekoše: “U velikoj su žalosti Egipćani!” Zato prozvaše ono gumno preko Jordana Abel-Misrajim.
12 Tako izvršiše sinovi Jakovljevi zapovijed oca svoga.
13 Prenesoše ga u zemlju kanaansku i sahraniše u pećinu na njivi Makpeli, prema Mamriji, koju Abraham kupi od Efrona Hetita da mu bude grob.
14 Pošto sahrani svog oca, Josip se vrati u Egipat zajedno s braćom svojom i sa svima koji bijahu izišli s njim da sahrane njegova oca.
15 Kad braća Josipova vidješe da im otac umre, rekoše: “A ako nas sad Josip zamrzi i vrati nam sve zlo što mu učinismo?”
16 I oni poručiše Josipu: “Otac tvoj prije svoje smrti zapovjedi ovako:
17 ‘Kažite Josipu: Oprosti zločin i grijeh braće svoje, jer ti oni zlo učiniše! Oprosti sad grijeh slugu Boga oca svoga!’” Čuvši te riječi, Josip zaplaka.
18 Poslije dođoše i sama braća njegova, padoše pred njim i rekoše: “Evo smo sluge tvoje.”
19 Josip im reče: “Ne bojte se; jer, jesam li ja na mjestu Boga?
20 Vi ste smislili da mi zlo učinite; ali to Bog vrati na dobro, da ispuni ono što se danas zbiva, da se mnogobrojnom narodu sačuva život.
21 Budite, dakle, bez straha. Ja ću hraniti i vas i djecu vašu.” I on ih utješi govoreći srcu njihovome.
22 Josip osta u Egiptu s domom oca svoga i poživje sto i deset godina.
23 Vidje sinove Efrajimove do trećega koljena; i sinovi Makira, sina Manašeova, rodiše se na njegovim koljenima.
24 Josip reče braći svojoj: “Ja ću uskoro umrijeti; ali će vas Bog pohoditi i izvest će vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo da će je dati Abrahamu, Izaku i Jakovu.”
25 Josip zakle sinove Izraelove govoreći: “Bog će vas pohoditi, a vi onda odnesite kosti moje odavde.”
26 Josip umre u svojoj sto desetoj godini. Balzamiraše ga i staviše u kovčeg u Egiptu. |